U posljednje se vrijeme u medije na mala vrata uvukla priča o obrazovanju sportaša i potrebi za balansom između školskih i sportskih uspjeha. Međutim, vjerojatno većina još uvijek može nabrojiti više primjera mladih profesionalaca koji su obrazovni aspekt sasvim zapostavili, u nadi da će im sportska slava osigurati egzistenciju. Primjera o štetnosti takva razmišljanja i o financijskim i društvenim krahovima sportaša nakon igračkog vijeka ima bezbroj. Naša sugovornica Doris Penić diplomirana je psihologinja s dugogodišnjim iskustvom u predavačkom i suradničkom školskom radu s mladim sportašima i buduća geštalt psihoterapeutkinja. Budući da su za mnoge sredine pojmovi poput sportskih gimnazijskih odjeljenja i sportaša s diplomom predmet iščuđavanja, zapažanja i savjeti Doris Penić mogli bi i trebali poslužiti mnogim trenerima i roditeljima koji dolaze u opasnu zamku “jednosmjernog rada” s djecom sportašima.
N+: Za početak nam se predstavite i recite nešto o svom radnom iskustvu: kako ste se kao mlada psihologinja snašli u radu sa sportašima i koliko su oni ozbiljno shvatili važnost uspostavljanja ravnoteže između škole i sporta?
“Diplomirala sam psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje sam pet godina radila u srednjim školama, prvo kao stručna suradnica, a zatim i predavačica. Predavala sam i sportskim smjerovima i razrednim odjeljenjima u kojima su sportaši integrirani, a kao stručna suradnica surađivala sam s mladim profesionalnim sportašima i bila dio školskih stručnih službi koje su bile zadužene za suradnju s trenerima i klubovima. Odmah na početku moram istaknuti da sam se kao stručna suradnica, nažalost, najčešće susretala s lošim obrazovnim ishodima. Nedostatak strukture i loša organizacija vremena (kod, primjerice, jutarnjih i večernjih treninga) dovode samo do gašenja vatre kad je šteta već učinjena, do čega ne bi došlo da se na vrijeme planiralo. Sljedeći najčešći razlog kontakta sa sportašima u običnim školskim odjeljenjima je dogovaranje termina ispita. Kod sportskih odjeljenja, kao što je u, recimo, Salezijanskoj klasičnoj gimnaziji Rijeka, uvjeti su još stroži, dogovorna ispitivanja se odobravaju na nastavničkim vijećima i ne ispune svi sportaši uvjete za njih. Ono što posebno veseli i daje ostalima prostor za razmišljanje jest činjenica da u tim odjeljenjima ima vrhunskih sportaša koji su i odlični učenici, i nisu manjinska kategorija kojoj se ostali čude.”
N+: U mnogim gradovima profesionalni sportaši završe u, ako smijemo biti bolno iskreni, najlakšim, ili barem najmanje strogim školama. Mislite li da je to dobar plan ako dijete pokazuje velik potencijal u sportu? Je li bolje da odmah svoju energiju usmjeri na sport, a obrazovanje “odradi”?
“Naravno, postoje razlike od sredine do sredine, ali moja su iskustva ovakva: u uvjetno rečeno lakšim školama, uspostavilo se, na kraju nije bilo vrhunskih sportaša. Već je četverogodišnja strukovna škola zahtijevala veću disciplinu, ali i davala sportaše s boljim rezultatima. Mentalitet linije manjeg otpora nije učinio dobro – mnoga djeca ubrzo shvate da ne mogu pratiti ozbiljan tempo obrazovanja pa se ispišu iz “teške” škole. Međutim, po mojoj je procjeni u gimnazijskim odjeljenjima bilo 30% sportaša koji su bili odlični učenici, što nije zanemariv postotak. Očito se može. Oni koji se sasvim daju u sport imaju pritisak da u tom sportu moraju nešto ozbiljno napraviti jer nemaju pozadinu – ta se pozadina gradi obrazovanjem. S druge strane, oni koji su dobri i u sportu i u školi imaju dva jaka uporišta, a razlika je obično samo u dobroj suradnji sa stručnim službama i trenerima te u samoj njihovoj motivaciji.”
N+: Dotaknuli ste temu koja zasigurno zanima roditelje sportaša i mlade sportaše – trenere i motivaciju. Možete li nam pobliže objasniti zašto ih smatrate ključnima za kvalitetan sportski razvoj?
“Što se trenera tiče, stvar je vrlo jednostavna: bez suradnje s trenerima psiholozi, stručne službe i profesori ne mogu ništa napraviti. Proces pokušaja izvlačenja mladog sportaša od pada godine znači da je sam start bio loš. Treneri i klubovi od početka godine moraju biti odgovorni za svoje sportaše i poslati rasporede njihovih treninga, priprema i natjecanja. Stručna služba pomaže da se taj raspored uskladi sa školskim i da dijete odmah zna da nije prepušteno samo sebi. Moramo biti svjesni da oni učenici sportaši koji pohađaju opće gimnazije sportskog smjera imaju jednako zahtjevan program kao i svi ostali gimnazijalci, a jedina je “povlastica” opravdanje izostanaka. Naravno, sportsko je natjecanje legitiman razlog izostanka, ali kad netko izgubi dva tjedna na klupskim pripremama, ponekad mu morate napraviti raspored na dnevnoj bazi, koliko god to zvučalo smiješno – sad jedeš, sad treniraš, pa učiš, pa spavaš. Sportaši se čitavu svoju karijeru uče disciplini, ali to ne znači da u ostalim segmentima njihova života može vladati nedisciplina. Trener je osobito važna osoba koja mora usmjeriti svoga sportaša ili tim, pomoći im. On ih motivira, bodri i daje im dodatne snage. Trener treba upoznati ličnost svakog svog igrača ili tima i svakome pristupiti individualno.”
N+: Kakva su Vaša iskustva s motivima i motivacijom među učenicima sportašima? Stoje li objema nogama čvrsto na zemlji ili prebrzo u svojim glavama postanu zvijezde?
“U gimnazijama i četverogodišnjim strukovnim školama taj zvjezdani status ne prolazi dugo kao opcija. Oni treniraju različite sportove; košarku, nogomet, tenis, triatlon, plivanje… Svatko je od njih poseban na svoj način i ima svoje motive i ciljeve, ali zajednička im je upornost. Kao što sam već rekla, mnogi vide da im je škola preteška pa odustanu i traže zaobilazne putove. Problem je ako to isto naprave i u sportu kad im bude teško, a svaki sport nosi svoje teške trenutke.”
N+: Mislite li da su mladi sportaši preopterećeni rezultatima?
“Jedini pravi motiv za bavljenje sportom, ali i bilo čime u životu treba i mora biti ljubav prema tome. Postoji sukob između orijentiranosti prema zadatku odnosno rezultatu. Oni koji su orijentirani prema zadatku uživaju u svakom trenutku svoga života, dok su oni koji su orijentirani prema rezultatu u neprestanom iščekivanju ostvarenja zadanih ciljeva koji često nisu realno postavljeni. Došavši do vrhunca, ljudi često spoznaju da je sreća u uspinjanju do vrha, a ne u samom činu osvajanja zadanog cilja. Možda zvuči preambiciozno za shvaćanje, ali nadam se da će kad-tad doći do toga zaključka. Ako ponekad željeni cilj i izmakne, trud je taj koji je gradio sportaša i učenika kao osobu.”
N+: Uskoro završavate edukaciju za geštalt psihoterapeuta. Koliko Vam je ona koristila u Vašem radu?
“Geštalt nije samo smjer u psihoterapiji, nego i životna filozofija u kojoj je svaka osoba cjelovito biće. Neravnoteža u bilo kojem segmentu bića utječe na njegovu neravnotežu u cjelini. Na tragu onoga što smo već spominjali – ako kod sportaša vlada disciplina, a na tome rade cijeli život, onda nedisciplina ne može vladati u drugim dijelovima njegova života jer bi mu to narušilo i sportski razvoj. Kod geštalt psihoterapije naglasak je na svjesnosti, odnosu i kontaktu. Često se događa da klijenti žele odbaciti neki dio sebe do kojega mi pokušavamo doprijeti i integrirati ga s ostalim dijelovima da osoba u konačnici prihvati sebe u cjelini.”
N+: Što biste savjetovali talentiranim mladim sportašima i njihovim roditeljima – kako napraviti mjesto za obrazovanje dok su misli i želje u sportu i kako se vratiti na noge ako dođe do neuspjeha?
“Mladi sportaši u svojoj karijeri doživljavaju i uspone i padove. Neki svoje neuspjehe ne vežu uz konkretan zadatak, nego uz samopouzdanje. Način razmišljanja poput: “Neuspješan sam u ovoj utakmici, dakle ja sam neuspješan čovjek” otežava povratak nakon neuspjeha. Sportaš mora imati podršku oko sebe – obitelji, škole, trenera. Moraju imati odličan raspored i dosljednu pomoć jer adolescentsko je razdoblje samo po sebi teško, a bez planiranja i podrške može nastati kaos. Roditelji moraju objasniti djetetu da će biti ponosni na njega čak i ako ne ostvari zacrtani uspjeh. Velik je problem i to što se mladi sportaši uspoređuju s drugima, a ne s najuspješnijom verzijom sebe. Ako dijete osjeća bezrezervnu podršku roditelja, prihvatit će i uspone i padove kao normalan proces i bit će zadovoljno sobom. Dakle, moj je savjet roditeljima da prate djetetov sportski razvoj od početka, ali i da mu budu podrška u svim ostalim aspektima, poput škole i emocionalnog razvoja. Ako postane vidljivo da dijete ne može uskladiti obrazovanje i sport, neka potraže stručnu pomoć. Najgore je odmah odustati. Kada pružimo priliku nekome da nam pomogne, znači da smo na dobrome putu da ostvarimo svoj cilj jer nam je očito do toga stalo.”
N+: Doris, hvala Vam na Vašim savjetima za mlade sportaše i njihove obitelji i sve najbolje u nastavku karijere.
“Hvala vamai sretni blagdani svim čitateljima portala NogometPlus.”
Magdalena Mrčela
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.
