Antolić izjavio je da je jedva uspio sačuvati tajnu o dizajnu novih dresova i povratku famoznih zvjezdica iznad grba. Slušajući izjave klupskih djelatnika čovjek je na trenutak morao pomisliti da je najveći problem ovog kluba upravo stari dres, te da će Dinamo u novim Adidas dresovima pokoriti Europu. No idila nije dugo trajala. Nije prošlo ni 24 sata od predstavljanja dresova, a iz kluba su nas već podsjetili na svoj uobičajeni obrazac djelovanja. Jučer rano ujutro pojavila se vijest kako Ivajlo Petev više nije trener kluba. Da se razumijemo, Petev u svom mandatu ama baš ničim nije ni pokazao da bi trebao biti trener ovakvog kluba, tako da je u čitavoj toj priči najmanji problem činjenica da on više neće voditi Antolića i ostatak ekipe. Da podsjetimo, radi se o treneru koji je uspio izgubiti naslov prvaka usprkos činjenici da je imao višestruko skuplju ekipu od Rijekine, te da je u ligi imao u najmanju ruku „prijateljsku“ Lokomotivu. Obzirom na to, otkaz je sasvim logičan, ali logične nisu neke druge stvari. Taj isti Petev dobio je veljači, u trenutku kad je zaostajao za Rijekom na tablici, novi ugovor u trajanju do 2020. godine. Taj isti Petev izgubio je nakon toga prvenstvo i kup, ali je i usprkos tome ostao trener. Taj isti Petev radio je veoma upitan posao tijekom priprema za novu sezonu, ali cijelo to vrijeme ostao je trener. Ekipa se vratila u Zagreb, predstavljeni su novi dresovi te se brojalo „sitno“ do subotnjeg otvaranja prvenstva protiv Istre i sad je odjednom netko u Maksimirskoj 128 zaključio da on ipak nije pravi trener za ovaj klub. Znači ne kad je zaostajao za Rijekom, ne kad je izgubio prvenstvo i kup, ne kad je Dinamo loše igrao na pripremama, nego baš jučer, samo dva dana prije prve prvenstvene utakmice u novoj sezoni. Nije se još ni slegla prašina nakon takvog razvoja situacije, a iz Maksimirske je već stigla nova bomba. Klub raskida ugovor sa Sammirom koji odlazi u drugu kinesku ligu. Opet ću ponoviti kao i za Peteva, najmanji je problem činjenica da Sammir više neće biti u klubu. Upravo suprotno, problem je u tome što se uopće vratio u Zagreb. Predstavljen kao veliko pojačanje, u 6 mjeseci nije uspio uhvatiti ništa što bi uopće nalikovalo formi. Sammir je uvijek imao talent, to nije bilo sporno, ali nije sporno ni da je neradnik i lijenčina kojem su druge stvari puno važnije od nogometa i kluba koji ga više nego dobro plaća. Kažu da pametni uče na tuđim greškama, a glupi na vlastitim. Kako onda nazvati nekog kome prvi njegov boravak u klubu nije bio dovoljna lekcija nego odluči još jednom ponoviti pogrešku kako bi „utvrdio gradivo“? Tako bi to barem izgledalo iz perspektive nekog kome nije jasno na kakvim principima funkcionira klub iz Maksimira. Međutim, prisjetimo se malo prošlosti. Već smo odavno navikli da se treneri u Dinamu mijenjaju kao na tekućoj traci, te da niti jednom od njih ne predstavlja nikakav problem vratiti se već nakon par mjeseci u klub koji im je pokazao izlazna vrata. Ima li logike da netko dobije otkaz, često iz sasvim bizarnih razloga, te da se veoma brzo vrati natrag kao da ništa nije bilo? Neki od njih ponavljali su taj igrokaz i više puta. Posebno nam je ostao u sjećanju period kad su jedan drugog mijenjali Kruno Jurčić i Branko Ivanković prije nego se na sceni pojavio današnji izbornik Ante Čačić. Već smo ranije spominjali da je veoma zanimljiva „slučajnost“ da svaki trener u nekom trenutku, najčešće malo prije otkaza, potpiše produženje ugovora na nekoliko godina. Iz Dinama za sebe uvijek vole reći da su „galantan“ i „gospodski“ klub, te u trenutku otkaza ne rade probleme i redovito isplate trenerima cijeli iznos ugovora. Iz slučaja Modrić saznali smo što se kasnije u pravilu dogodi s novcem koji klub na taj način nekom isplati. Kad stvari sagledamo iz te perspektive onda je jasno da postoje osobe (ili točnije osoba) kojima itekako odgovara da su ugovori što duži i što veći. Vratimo se na trenutak u vrijeme Sammirovog povratka u Dinamo i fotografije ugovora koja je procurila u javnost. Mjesečna naknada od 20.000,00 eura, jednokratna bruto naknada od 1.260.000,00 eura za potpisivanje ugovora, te polugodišnja bruto naknada za sezonu 2016/17 u iznosu od 510.000,00 eura plativa u dvije rate (od kojih su po tom ugovoru obje već trebale biti isplaćene). Govorimo o igraču koji je bio u takvoj formi da je u najboljoj volji mogao doći na probu pa onda u slučaju da zadovolji, a teško da se tako nešto moglo dogoditi, dobiti neki manji ugovor. I opet kao i kod trenera, sulud potez iz perspektive nekog tko ne zna kako stoje stvari, ali poučeni „Modrićevim poučkom“ u potpunosti razumijemo da takav ugovor nije slučajan i da Sammir nije došao u Maksimir iz „nogometnih razloga“. Pisali smo prije nekoliko dana o novoj optužnici koju je USKOK podigao protiv braće Mamić i nekoliko pomoćnika za izvlačenje gotovo 20 milijuna eura iz Dinama putem raznih fiktivnih ugovora preko off shore kompanija. Komentar iz kluba naravno nismo dočekali. Mirko Barišić i ostatak ekipe ne vide ni u tom ništa spornog. Oni stoje iza Zdravka Mamića i svih njegovih poslova iako nekad uopće nemaju pojma o čemu se točno radi, samo znaju da je sve to sasvim „ispravno“ i „u interesu kluba“. Postavlja se pitanje tko točno čini taj „klub“ koji smatra da u tome „nema ništa spornog“. Ukoliko se ne varam, Dinamo je i dalje udruga građana i ne bi li onda bilo logično pitati članove te udruge, kojih navodno ima oko 8 000 (iako klub taj podatak krije kao zmija noge) što misle o Zdravku Mamiću i njegovom izvlačenju novca iz kluba? Kaže stara poslovica da „psi laju, a karavane prolaze“. Navijači će tako bjesniti zbog sulude politike kluba, režimski novinari plakati će nad činjenicom da Sammir nije uspio pronaći pravu formu, a u klubu će se i dalje „praviti Englezima“ i pričati o fenomenalnom novom dresu, te o Mariju Cvitanoviću kao trenerskom rješenju kakvo su čekali godinama. Međutim, između redaka može se nanjušiti strah koji otkriva da ipak nije sve „kako je bilo“. Istina, Petev i Sammir savršeno su odradili svoje uloge, naravno ne one nogometne, ali te nikad nisu ni bile prioritet. No teško se oteti dojmu da su u Maksimiru počeli s paničnim reakcijama i da se obruč oko njih polako steže, te su odlučili što prije odraditi što se još odraditi može. Kažu da je pravda spora, ali dostižna. Nadajmo se da će tako biti i u ovom slučaju, te da će Dinamo opet jednom biti klub svojih članova, a ne talac jednog čovjeka kao posljednjih 15 godina.
Branko Komorski
