„Ja bih takvu mladost da mogu da biram,
A tek onda vrijeme obilja i mira,
Odviše je krhko ovo što nas veže,
Ja bih one dane kad je bilo teže.“
Predivnom pjesmom u izvedbi Ibrice Jusića mogu se opisati petnaest godina od Varaždina i finala Kupa pa do Varaždina ovog danas i finala Kupa.
Prije petnaest godina, pogotkom Jerka Leke protiv domaćina Varteksa kakvog više nema, osvojen je posljednji trofej Dinama kakvog više nema.
„Kako nema, sto mu gromova!?“, pitat će se neki zalutali i neupućeni čitatelj. Dinamo kakvog više nema zamijenila je udruga građana koja danas nosi prefiks GNK, a sezonu nakon posljednjeg trofeja Dinama kakvog više nema obilježavaju gepek transferi, protjerivanje iz kluba Velimira Zajeca i Marijana Vlaka te početak kraja Dinama od strane budućeg vladara hrvatskog nogometa Zdravka Mamića. Godinu dana kasnije, petog studenog 2004. stečajem i formalno prestaje postojati Dinamo kakvog danas više nema.
Sjećate li se možda Dinama od prije petnaest godina? Iz sezone 2001/02., onog posljednjeg Dinama kakvog više nema? Ja ga pamtim savršeno. Posljednja sezona u kojoj je klub bio Dinamo, ne samo nazivom već osjećajem i bivstvom. Sezona posljednje nogometne romantike u Maksimiru. Romantika u smislu simbioze i borbe na terenu i na tribini za klub koji se borio za preživljavanje, a vođen Velimirom Zajecom – najvećom legendom u povijesti kluba.
Dojučerašnji posuđeni igrači, zamjene i juniori Kranjčar, Cesar, Zahora, Polovanec, Abramović, Leko u prvoj momčadi, „ostaci ostataka“ nekadašnje Croatije u vidu Butine, Mikića, Sedloskog uz par „iskusnijih“ Jasmina Agića i Vlade Petrovića, na klupi legendarni brk Ilija Lončarević. Očekivanja navijača na nuli iz solidarnosti prema situaciji u klubu.
Ispadanje u Europi zbog gola u gostima od Maccabija, blokade dolaznih transfera zbog dugova Miuri i Ardillesu, pad jednog Boysa s tribine u derbiju protiv super jakog Hajduka i zatvaranje Sjevera do kraja sezone. Smrzavanje na istočnoj tribini protiv TŠK-a, igranje bez naknade par utakmica najboljeg strijelca u povijesti Igora Cvitanovića prije odlaska u Japan, direktno iz Malnarove Noćne more veliki povratak Silvija Marića, pljesak Poljuda igraču Dinama – Patriceu Kwediju i borba za naslov koji odlazi Zagrebu kakvog isto više nema.
Kraj sezone koja je bila rezultatski i emotivni roller coaster za sve navijače, od početne blokade od strane UEFA-e pa do bombe Jerka Leke za osvajanje Kupa, trofeja koji je bio tako vrijedan, sladak i velik u očima navijača jer je osvojen u nemogućim uvjetima te ga je osvojio istinski Dinamo kakvog danas više nema.
Nakrcan Croatijinim dugovima, bez Bandićevih milijuna, bez Lokomotive u istoj ligi, bez sudačke protekcije i kontrole nogometnog saveza, Dinamo od prije petnaest godina i današnji GNK dva su svijeta različita.
Možda ie i ondašnji Dinamo previše romantiziran i idealiziran, ali emocije i veselje navijača i igrača iz Varaždina prije petnaest godina više vrijede nego današnja utakmica u Varaždinu. Za GNK rezultatski potpuno nebitna, a navijačima emotivno beznačajna. Navijači nemaju Dinamo, a ne žele GNK. Poput oglasa na seoskim radijskim postajama na kraju može se samo konstatirati:
Mijenjam novi GNK za Dinamo kakvog više nema.
Goran Đulić
