mastermindovi nisu svjesni u kakvom okruženju rade i omaše „ceo fudbal“, treba li zaista očekivati nešto više? Ako prošećemo mozak na pašu, možemo zamisliti marketinški think-thank podno zapadne tribine ‘Old Maksimira’ i kako pokušavaju dokučiti na koji način prezentirati klub i pozicionirati ga na tržištu. Kontempliraju, pripremaju SWOT analize, rade istraživanja tržišta te napunjenim znanjem s VERN-a, ZŠEM-a ili Libertasa, a istovremeno prekaljeni iskustvom s mnogobrojnih marketinških frontova poput povratničke turneje Tine & Nikše, gastro spektakla „Hladetina za osvježenje u vrućim ljetnim noćima“ ili kampanje „Stop čipiranju ljudi-guštera“; vide kako im nije potreban know-how nogometnih klubova koji imaju uspješne rezultate u marketinškom pozicioniranju i diverzifikaciji ponude na velikom tržištu. Targetiranje ciljane skupine potrošača im se čini kao bespotrebno zasukavanje rukava, a smatraju da Dinamo nema nikakvih problema s ciljanom populacijom, te da samo njegovo ime dovodi ljude, a s onom „malom“ šačicom nezadovoljnika dovoljno je bacanje bisera pred noge i sve će sjesti na mjesto samo od sebe. Dovoljno se prisjetiti nekih „blistavih“ ideja kojima je klubu iz Maksimira prostituirano ime i ugled:
– besplatne ulaznice putem kupona Sportskih novosti – ulaznice za kunu u kvalifikacijama za Ligu prvaka – ideja o nagradi od milijun kuna za navijače, koje se na šekretu „sjetio“ Mateo Kovačić – dijeljenje originalnih dresova uz ulaznice protiv Hajduka – kristali s likom Fatosa Beqiraja ili Jerka Leke – plavi kondomi – majice „ajmooooo“ parafrazirajući orangutansko glasanje današnjeg Savjetnika – žvake – taburei – golišavi kalendari Domagoja Vide i Lucha Ibaneza – reklamna kampanja za kupovinu godišnje ulaznice s iritantnim Jankom Popovićem Volarićem
– čokoladni Marčinko uz bok čokoladnim Svetom Nikoli i Djedu Mrazu kao sjajan predblagdanski poklon za najmlađe – plišani Zlatko Canjuga – gobleni gospođe Božice Barišić – zbirka poezije Zdravka Mamića pod nazivom „Galeb se topi u vodama“ – ‘bobble head’ Machado kako maše srednjim prstom – sortno vino „Sammir“ – ekranizacija filma „Jurčić“ po uzoru na Rockyev come-back – gastro kuharica predsjednika Dinama „Kuhajte s Mirkecom“ za (pre)dug i kvalitetan život Šalu na stranu, najsvježiji promašaj marketinga kluba najbolje se vidi u novom fan shopu podno zapadne tribine. Dosad se artikle kluba moglo kupiti na kiosku kluba kod „Brke“, stotinjak metara dalje, a novi shop otvara se kao montažna kućica; jer nažalost u utrobi sjeverne tribine ne postoje stotine i stotine metara kvadratnih praznog prostora na čije korištenje ima pravo Dinamo. Dva montažna objekta udaljeni jedan od drugog minutu hoda, a nakon tog idućih nekoliko tisuća svjetlosnih godina veliko – ništa. Muzeji i veliki fan-shopovi Real Madrida i Barcelone nalaze se u sklopu stadiona te osim trenutne zarade stvaraju i novu vrijednost privrženosti koja će rezultirati dugotrajnim i sve većim prihodom po glavi navijača. Dinamu to očigledno ne treba. Ovih godina puno puta našli su se posprdni i uvredljivi komentari na račun japanki i jogurta s Hajdukovim grbom, ponajviše od strane apologeta i ljubitelja trenutne uprave kluba, a taj isti klub nije imao čak ni najjednostavniji fan shop. Hajduk osim širokog i raznovrsnog asortimana kao rezultat kvalitetnog rada ima i visok postotak prihoda upravo zahvaljujući kontinuiranim marketinškim aktivnostima. S druge strane, marketinška aktivnost Dinama ostaje upamćena po slavljeničkoj vožnji autobusa s igračima i davanja poklon paketa zalutalim turistima s Dalekog istoka. O asortimanu proizvoda koje klub nudi teško je pozitivno govoriti, no osim službene opreme kluba, ostatak ponude je za cijenu po kojoj se nudi u rangu najgoreg štanda trešnjevačkog placa. Zaista se čovjek ponekad zapita koji su to eminentni stručnjaci zaduženi za taj dio kluba, ali s druge strane kad se pogleda struktura vodećih ljudi kluba čuđenje prestaje. Kraj svih peripetija u i oko Dinama, činjenica je da nikad u povijesti klub nije imao ovoliko malo navijača i da nikada navijačkom puku nije toliko malo stalo do njega, čak i marketinški virtuozi kluba uspjeli su klub dodatno poniziti. Krenulo je prije petnaest godina s kobasicama ispod zapadne tribine, a završilo s današnjim dijeljenjem ulaznica šakom i bradom. Degradacija kulta odlaska na utakmice Dinama, snižavanje kriterija za prisustvo na stadionu stvorili su vojsku navijača kojima je gadljivo doći na tribinu ako karta nije badava, kunu ili „cenera“. Koliko je klub koštao povratak Sammira, za te novce mogao se u centru grada kupiti poslovni prostor od stotinjak kvadrata za fan-shop koji bi ponudom primjerenom nogometnom navijaču (dakle bez taburea, čokoladnog Marčinka i Fatos-kristala) možda mogao pridonijeti slici donekle (polu)normalanog kluba. Cijena raskida Petevovog ugovora mogla je urediti prostor za klupski muzej i suvenirnicu unutar sjeverne tribine. Zaista navijač nekad traži puno pameti od vodstva kluba, pa da za promjenu u ponudi proizvoda kluba ima za početak npr. pet-šest vrsta šalova, desetak solidnih/normalnih majica ili replike starih dresova. Za tako malo stvari treba tako puno pameti. Pamet nažalost ne stanuje stanuje u Maksimiru, bar ne s desne strane tramvajske pruge.
Goran Đulić ]]>
