Dan kad su se žene izborile za nogomet

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Navijačice na mnogim svjetskim i domaćim stadionima više nisu ni novost ni osobita atrakcija. Ne izazivaju šok ni očuđenje. Živimo u vremenu (ili barem želimo vjerovati da živimo) u kojemu podjela na muške i ženske poslove, kao i na muške i ženske zanimacije, polako, ali sigurno odumire. Žene su oduvijek na stadionima i na terenima. Problem je što većina fotoreportera i novinara svoje bliceve usmjerava u svečane lože, u mjesto gdje se jamačno odvija najmanje demokratski relevantnih i revolucionarnih pokreta.

Ovo je priča o ženama Teherana koje su se godinama borile za jednakost:

1979. godine u Teheranu stadion Azadi (Sloboda) predstavljao je znak stop za žene – dalje ne možete. Ovdje prava staju. Ženama je zabranjeno gledati nogomet. Ne samo Teherankama, nego i velikom dijelu islamskoga svijeta. Stadion je mjesto na kojemu se divlja, psuje i sramoti Kuran. Dok takvo što muškarcima još i može proći, “dragim sestrama” ne može. 1979. godina je, a skupina golobradih osoba u širokoj muškoj odjeći ulazi na stadion. Žene se oglušuju na šovinističku odredbu. Kontra zakona, kontra zabrana.

1987. duhovni vođa Ruholah Homeini velikodušno ublažava apsolutnu zabranu navijanja ženama. Dopušteno im je (čak) gledati nogomet na televiziji, ali stadion je i dalje zabranjena zona. U iranskom svijetu to je bio kompromis koji je donekle utažio glad za ravnopravnošću. Do potpunog preokreta trebalo je čekat još deset dugih godina.

1997. jedna utakmica razigravanja u Melbourneu odlučuje o putniku na Svjetsko prvenstvo. Australci se bore, Iranci stihijski napucavaju loptu, imajući na umu da bi proslava pobjede u Teheranu mogla značiti proslavu neviđenih razmjera koja bi mogla eskalirati u nezaustavljivo ludilo. Što se u njihovim glavam dogodilo u posljednjih petnaest minuta, to samo oni znaju, no dva gola značila su ništa drugo nego put u Francusku i slavlje u glavnom gradu. Vlada je s razlogom bila zabrinuta, što bi rekli momci iz grupe Vigor: “Bio bi lom i urnebes” – nogomet je sport koji se hrani euforijom, a kad euforično slave režimski zatvorene zemlje, nikad se ne zna u što slavlje može eskalirati. Islamu toliko odbojni zapadnjački običaji, pop glazba, bučno slavlje, pijenje i proslava u miješanim društvima postali su uobičajen prizor. Vlada poručuje ekipi da se ne žuri s povratkom iz Australije – mislili su, slavlje će početi jenjavati. Posebno se pokušavalo igrati na kartu ženske svijesti i savjesti: “Drage sestre, ostanite kod kuće za vrijeme svečanog dočeka.”

Reprezentacija se na stadion Azadi, koji broji 120.000 sjedala, vratila tri dana kasnije. Euforija nije prošla, policija je na ulazu imala pune ruke posla. Najviše zbog neočekivana dolaska 5.000 žena. Jedan je dio vikao: “Zar mi nismo dio ovog naroda? I mi hoćemo slaviti. Mi nismo mravi“, i izborile su se za 3.000 posebnih mjesta, odvojenih od ostatka publike. No 2.000 žena ostalo je vani. Kad nije išlo milom, krenulo je silom – probijanjem policijske barikade. Policija je, da ne dođe do većih nereda, priznala poraz i pustila ih na stadion. Velika pobjeda, čak i za naše pojmove, pojmove navijača koji žele misliti da žive u demokratskoj zemlji.

Franklin Foer u svojoj knjizi “Kako nogomet objašnjava svijet” ističe pionirski pothvat Teheranki kao rušenje jedne utvrde ekstremizma. U Hrvatskoj takvo što niti je potrebno, niti žene na stadionima traže poseban status. Onaj jedan “ženski redar” na svakom ulazu u stadion najčešće je najveći šovinist kojeg na stadionu možete pronaći. Ravnopravnost se događa u onome trenutku kad žena bez ikakve razlike, komentara, popusta i čuđenja dođe na stadion. A mnogo ih je takvih. Ako fotograf samo jednom svoj objektiv s krznenih parki, kožnih torba i čačkanja po mobitelima u svečanoj loži okrene prema moru navijača i navijačica koji moraju praznodžepi ulaziti na stadion, ondje će vidjeti zajedništvo i ravnopravnost na djelu. Teheranke koje su se izborile za svoje mjesto na utakmici nisu vikale: “Ja sam žena.” Nego: “Ja sam jednaka.”

Magdalena Mrčela


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter