Nakon Leedsa uzeo je tromjesečnu pauzu, a onda, nakon pomirbe s Peterom Taylorom (koji će ipak još neko vrijeme ostati u Brightonu), krenuti u novi pothvat. Bio je 6. siječnja 1975., a ljude koji su se ujutro spremali ili vozili u autu na posao i slušali radio pozdravio je poznati glas: „Dobro jutro, 7 je sati, a ovo je jutarnji pregled BBC radija Nottingham. Nakon serije loših rezultata i otkaza bivšem treneru Allanu Brownu, poznato je ime čovjeka koji će ga naslijediti: novi trener Nottingham Foresta je Brian Clough“.
>> Čarobnjak iz Sherwooda – prvi dio (VIDEO)
Ma koji nogomet… Nottingham je u tim 70-ima iz anonimnosti vadio jedino Robin Hood, engleski mitološki junak koji zapravo i nije ništa više od tog: lik iz srednjevjekovnih balada čije je stvarno postojanje prilično klimavo, ali se dobro prodaje pa nikom nije u interesu da se previše kopa po tom pitanju. Osim njega, glavne zvijezde grada bile su par tvornica i jedan veliki, stari hrast. Da će Nottingham Forest u roku nekoliko godina postati engleskim prvakom, a kamoli i nešto više, vjerojatno su pomišljali samo oni kojima su medicinske sestre za svaki ručak drobile helexe u juhu. Međutim, Brian Clough i njegov stari prijatelj Peter Taylor imali su neke svoje planove.
Prva sezona na City Groundu prošla je, kao i svaki puta u Cloughovoj karijeri, u postavljanju temelja za budućnost što nije odmah donijelo velike uspjehe – tek 16. mjesto u Second Division. Sezonu kasnije podigao je razinu igre i došao do 8. mjesta, ali osjetio je da još nešto nedostaje. U ljeto 1976. ponovno mu se pridružio čovjek bez kojeg ipak nije išlo kako treba: nećete nikad pogoditi, Peter Taylor, pomoćni trener i glavni skaut. Po dolasku je ustvrdio da je i to osmo mjesto bio pravi podvig „jer su većina njih trećeligaški igrači“.
Petorica igrača ipak su bili dovoljno dobri da se na njima gradi ostatak ekipe: desni bek Viv Anderson te veznjaci Ian Bowyer, John McGovern, Martin O’Neill i za kraj, lijevo krilo John Robertson. Robertson je bio jedan od onih koji niti su brzi niti su jaki, ali im jednostavno ne možeš uzeti loptu. Kada su Clougha prije jedne utakmice pitali kako misli probiti protivničku obranu, odgovorio je „imamo malog debelog koji će ih uništiti“, a veliki dio taktike svodio se na to da upravo njemu daju loptu. Prije sezone 1976./77. dovedeni su napadači Garry Birtles i Tony Woodcock te Larry Lloyd, nekadašnji Liverpoolov stoper i najveće pojačanje dotad, za 50 tisuća funti i jednu veš-mašinu koju je Clough posudio od teta spremačica na City Groundu. Na kraju su uspjeli osvojiti treće mjesto, iza Wolvesa i Chelsea, što je značilo da će Nottingham Forest sljedeću sezonu igrati u First Division.
Međutim, Clough i Taylor nikad nisu previše slavili – njihov je način rada bio uvijek i svuda razmišljati kako nadograditi ono što imaju, naći neki novi kut gledanja i postavljanja igre koji bi im donio prevagu. Za prvu ligu doveli su napadača Kennyja Burnsa kojeg je Clough prekomandirao na stopersku poziciju, odličnog veznjaka Archieja Gemmilla i čovjeka koji će se kasnije pokazati kao jedan od najboljih vratara na svijetu – Petera Shiltona.
Prva sezona u prvoj ligi – i odmah naslov prvaka. U sistemu u kojem je pobjeda vrijedila dva boda, ostavili su onaj Liverpool Boba Paisleya, predvođen fantastičnim Kennyjem Dalglishom, 7 bodova iza sebe, sve to uz samo 3 poraza u 42 utakmice. Isti Liverpool koji je u prethodne dvije sezone uzeo dva domaća prvenstva i dva Kupa Prvaka. Donedavni napadač Burns, koji je nedavno ispričao da su ga punim imenom Kenneth u životu zvali jedino majka i Clough, zajedno je s Lloydom činio najbolji stoperski par u Engleskoj, a iza njih na golu, Shilton je primio tek 24 gola. Pomalo nadrealno zvuči sve to, ali tek su se zagrijavali.
Nova sezona donijela je i nešto sasvim novo – Kup Prvaka, daleka i egzotična europska gostovanja koja su svi u Nottinghamu iščekivali, koja su trebala biti dijelom utakmica, a dijelom godišnji odmor i razgledavanje. Pola grada treslo se od nervoze gdje će ih kuglice ždrijeba odvesti… I odvele su ih u Liverpool. Prvo kolo Kupa Prvaka: Nottingham Forest – Liverpool FC. Ako ispadnu, neće imati priliku ni napustiti Otok, a avantura će već biti gotova. Vjerojatno najjača europska momčad čekala ih je sa željom da ih izbaci i u svoj grad ponovno donese epitet najboljih u Engleskoj.
Od toga, međutim, ništa. Prvu utakmicu na City Groundu, Nottingham je dobio 2:0, u uzvratu ih lagano sačuvao s 0:0. Sad je bilo i sasvim jasno da Clough i njegov Forest definitivno nisu zalutali putnici u ovo najjače europsko natjecanje.
Osmina finala odvela ih je u Atenu gdje su igrali protiv AEK-a. Usprkos tome što su im Grci prvo priredili žestok doček, a onda i isključili struju u hotelu, Nottingham je pobjedom od 2:1 jednom nogom već bio u četvrtfinalu. U uzvratu su to samo potvrdili s 5:1, ukupno 7:2.
Protiv AEK-a su igrali u studenom 1978. nakon čega je uslijedila pauza do ožujka, a u siječnju ’79. Clough i Taylor napravili su potez kojim su se htjeli dodatno učvrstiti kao lideri engleskog nogometa u svakom smislu. Dotadašnji rekordni transfer otočkog nogometa bio je nešto više od pola milijuna funti, ali Taylor je bio uvjeren da u Birminghamu postoji dečko kojeg čeka velika budućnost. Za 24-ogodišnjeg napadača istresli su gotovo milijun i 200 tisuća funti. Međutim, nije mogao igrati te sezone u Europi: pravila su dozvoljavala da u europskim natjecanjima zaigra eventualno ako Forest dođe do finala.
Četvrtfinale protiv švicarskog Grasshoppera riješili su rutinski, a Švicarci su izgledali kao amateri. Za prvu sezonu ikad u Kupu Prvaka, Cloughova momčad sastavljena od 5 donedavnih drugoligaša gazila je nevjerojatnom lakoćom. Kod kuće 4:1, u uzvratu 1:1 i polufinale je bilo tu.
Te dvije utakmice već su bile malo kompliciranije. Čekali su ih njemački prvaci, FC Koln, daleko teži protivnik, gotovo na razini Liverpoola. Peter Taylor ih je skautirao, a kad se vratio samo je rekao „Ne znaju igrati glavom, nema u njima nimalo brzine… Ubit ćemo ih“. Taylorov man management nije bio na Cloughovoj razini i nikad nećemo znati što mu je bilo u glavi, je li pokušao odigrati neku psihološku igru ili je stvarno tako loše procijenio Nijemce. Na Forestovom City Groundu u 20. je minuti bilo 0:2. Raspad sistema bio je sasvim izvjestan
Međutim, nešto se dogodilo, netko je pritisnuo prekidač u kolektivnom raspoloženju i stvar se preokrenula. Do poluvremena su smanjili na 1:2, a u 63. minuti bilo je 3:2. Sada je FC Koln izgledao „gotov“, ali i oni su pred kraj utakmice odnekud izvukli još malo snage i završilo je 3:3. Prije uzvrata, Clough je u intervjuu samo kratko rekao „Nadam se da nitko nije dovoljno glup da nas otpiše“. Otišli su u Njemačku i potvrdili Cloughove riječi: nakon jednog ubačaja iz kornera, Ian Bowyer je glavom zabio jedini gol u toj drugoj utakmici i s ukupno 4:3 odveo Nottingham Forest, dvije godine ranije engleske drugoligaše, u finale Kupa Prvaka, u njihovoj prvoj europskoj sezoni ikad.
Finale Kupa Prvaka odigrat će se na novom, prekrasnom munchenskom Olympiastadionu. Englezi će se gurati u autobusima i vlakovima, sakrivati u kutijama u teretnim brodovima i avionima, dati zadnju funtu za ulaznicu kako bi bili dio povijesti, ali neće biti jedini – isto će to raditi i Šveđani, čiji nevjerojatni put do finala preko tada, između ostalih, velikih Dinama iz Kijeva i bečke Austrije ipak daje neku nadu da se Cloughova ekipa može pobijediti. Pretposljednjeg dana svibnja 1979. jedna će od ove dvije momčadi osvojiti prvu europsku titulu u svojoj povijesti.
Matija Palijan
