Search
Close this search box.

Budimo realni, zahtijevajmo moguće

Budi realan, zahtijevaj nemoguće. Ako se ne varam, ovo dolazi od Che Guevare i tako je primjenjivo za hrvatsku nogometnu reprezentaciju na ovom mundijalu.

No, krenimo od početka.

Hrvatska je u utakmicu s Brazilom ušla nominalno u 4-2-3-1 iako je to nerijatko djelovalo kao 4-4-2: Pletikosa- Srna, Čorluka, Lovren,Vrsaljko- Modrić, Rakitić- Perišić, Kovačić, Olić- Jelavić. U fazi obrane i jest bilo 4-4-2.
Brazil je igrao nešto najbliže 4-1-3-1-1: Julio Cesar- Dani Alves, Thiago Silva, David Luiz, Marcelo- Luiz Gustavo- Oscar, Paulinho, Hulk- Neymar- Fred. Okvirno, nikako ne i precizno ovako. Branili su se u nekakvih 4-4-2.

Obzirom na odabir igrača, pa i najave iz same ekipe, Hrvatska je odlučila pokušati uzeti loptu i kontrolirati igru, u tu svrhu trojac Modrić, Rakitić i Kovačić. Jelavić bi pomagao kao sidro koje bi moglo vezati stopere i zadržati loptu, te tako olakšati igru po dubini i ubacivanje ostalih iz drugog plana, posebice Perišića i Olića. Po gubitku lopte branili bismo se napadajući visoko, a nakon par sekundi povlačili dublje u zonu.

Ništa od ovoga nije se obistinilo.

Hrvatska je igrala dugim loptama na Jelavića koji nije uspio primiti i zadržati valjda nijednu. Velikim dijelom i nije njegova krivica, jer je bio posve odsječen. Duge lopte slao je i Pletikosa kad je imao loptu pod kontrolom, i kad smo bili pod pritiskom i kad nismo. Eventualno bi se odigralo par paseva prije ispucavanja. Jedino pitanje jest je li to bilo planirano, pa je i ovih par kratkih dodavanja koje bi Hrvatska uspjela spojiti bilo čisto navlačenje igrača domaćina da se Jelaviću ostavi više prostora u borbi za dugu loptu ili je ovakva igra bila stvar grča i nedostatka samopouzdanja kod hrvatskih nogometaša.

Koji god odgovor bio jako je razočaravajuće da su ova 3 fina, plemenita igrača u veznoj liniji većinom gledali loptu kako ih prelijeće, umjesto da njome vladaju i kontroliraju igru. Kvadratići su pokušavali izvući pokoju kontru i tako je pao i gol, no, osim gola i akcije koja je završila više manje neopasnim šutem Jelavića Hrvatska nije odigrala ništa dobrih sat vremena s izuzetkom prvih 10-ak minuta kad je to izgledalo poprilično dobro. Te kontre su većinom ostajale na pokušajima, jer bi ih hrvatski igrači otvarali presporo i s premalo igrača. Problem bi bio i taj što ne bismo imali raspored uslijed praćenja brazilskih igrača koji su mnogo rotirali u napadu. I konačno, sticao se jako dojam straha od pogreške, a ako ćeš uvijek igrati samo siguran pas- nećeš daleko.

Sat igre je prošao dok Hrvatska nije spustila loptu na travu i produžila posjed i fazu napada. Čim su se igrači smirili dovoljno da i pod pritiskom odigraju 2-3 brza pasa, Brazilci koji su odmah po gubitku lopte istu napadali- bi ispadali i na drugoj strani bi se otvarao prostor za igru, iza leđa im također.
Postavlja se pitanje zašto Hrvatska nije igrala tako prije 60.-e minute?

Bočni braniči su igrali vrlo oprezno, a problem je prestavljalo i to što je Vrsaljko dešnjak, pa nije bilo osnove za klasičan proboj krila dok je Srna imao nekoliko krivih predaja. Ćorluka je opet pokazao da teško može odigrati utakmicu bez ponekog kiksa uzrokovanog samo njegovom nonšalancijom i ničim drugim, pa je tako zaradio i karton.

Vezni red je počesto bio žrtva načina igre, s tim da je Kovačić, nažalost, odigrao loše, imao nekoliko zakašnjelih ili naprosto krivih predaja i odluka koje su usporavale ili zaustavljale hrvatske akcije. Olić je prvih pola sata bio možda i najbolji hrvatski igrač, a onda je izgubio 4-5 lopti u vrlo opasnoj zoni posve neoptrebno i riskirao situacije opasne po gol.

Ofenzivno, Hrvatska je imala varijantu proboja Olića po lijevom krilu, njegovo ubacivanje između Silve i Danija Alvesa, dok bi Silvu kretanjem na prvu stativu vezao Jelavić- tako je pao gol, takvih smo još 4-5 situacija imali. Isto tako 3-4 puta se naš napadač izvlačio na drugu stativu na centaršut kako bi skakao s jednim od brazilskih bekova koji se s njim fizički ne bi mogli nositi u skoku- tako je došlo do prilika Olića i Jelavića glavom.

Nakon 2. gola Brazila Hrvatska je izašla dublje u protivnikovo polje pokušavajući ih natjerati na grešku u čemu je par puta i uspjela ali je nedostajalo malo mirnoće i sreće u završnici, samo je i Brazil onda bivao opasniji.

Ulazak Brozovića je imao za cilj postići ravnotežu na sredini terena budući Kovačić nije bio raspoložen ni u jednom smjeru igre. Marcelova motoričnost je trebala dati prednost na sredini i zatvoriti koridore prema Pletikosi. Rebićev ulazak donio je dosta energije i umalo kreirao gol šansu u ono malo vremena. Pitanje je bi li bilo bolje da je čak startao umjesto Jelavića koji i nije u nekoj formi, te protekle sezone u Engleskoj nije briljirao. S druge strane i Rebić je u Firenzi igrao jako malo. Treću zamjenu Kovač nije ni iskoristio, a posebno je čudilo da Eduardo nije dobio ni minute, poasebice u fazi igre kad smo imali posjed na protivnikovoj polovici.

Defenzivno Hrvatska je započela izlazeći visoko s Perišićem i Olićem posebno u pritisak na loptu što je par puta u prvih 10-ak minuta urodilo plodom, te Brazil nikako nije uspijevao uhvatiti ritam. Nažalost, nije dugo trajalo, vrlo brzo se čitava ekipa povukla dublje, a agresija izostala. Problematična je bila i duel igra, što i nije neobično obzirom na sastav vezne linije.

Hulk nije igrao na desnom krilu kako se očekivalo, već na lijevoj strani. Duboko među stopere prilikom organizacije napada spuštao se kao inicijator akcija Luiz Gustavo. Paulinho je igrao ispred njega, sasvim desno se izvlačio i dosta nudio Oscar, a lijevo je većinom statirao Hulk. U špici je bio Fred i držao je poziciju, nije lutao za razliku od Neymara koji je imao potpunu slobodu. Prema kraju prvog dijela kako žuti nisu uspijevali iskreirati situacije za gol, sve se dublje Neymar spuštao po loptu, što Scolariju očito nije bilo drago, budući toga u drugom dijelu nije bilo. Svojim kretanjem prema sredini terena puno manje Hulk, a mnogo više Oscar otvarali su prostor po bokovima. Posebno je to izraženo bilo na desnoj strani, našoj lijevoj. Što malo čudi, tek u 22. minuti prvi put je u taj “džep” ušao Neymar stvorio velik nered, dotad je to bilo neiskorišteno. Inače, i Dani Alves i Marcelo su igrali vrlo oprezno, rijetko su išli u overlap i probijali bok. Nerijetko su se u fazi napada postavljali kao lažni bekovi, odnosno pomoćni vezni igrači kako bi lakše pomagali u suzbijanju eventualnih kontranapada, a držanje širine prepuštali Oscaru i Hulku. Time bi u sredinu uvlačili i Perišića i Olića čime bi dodatno otvarali prostor na boku. Neymar se također izvlačio polulijevo i dosta su opteretili tu hrvatsku desnu stranu, pa nije ni čudo da smo Srnu vrlo malo vidjeli u izletima naprijed.

Naša prva linija obrane s Jelavićem i Kovačićem bila je nedovoljno učinkovita, pogotovo kako je susret odmicao. Posebno je Kovačić nekoliko puta ispao i nije zatvarao linije dodavanja ni pomogao suigračima. Modrić isto nije briljirao defenzivno, iako on donekle ima i opravdanje u tome što je njegovu stranu terena Brazil posebno opteretio pa nije mogao mnogo lutati u pomoć i zatvaranje van svoje pozicije, no, par puta nije ispratio igrača po dubini. Olić i Perišić su bili većinom pravovremeni, no izgubili su nekoliko duela. Rakitić je u oba smjera odigrao najbolje. U obrani je više puta zatvarao i kad to nije bilo izravno njegova zadaća. Srna je svoje defenzivno solidno odradio, iako je 1-2 puta malo zakasnio i kod kornera jednom imao ozbiljan nesporazum s Pletikosom oko pokrivanja prve stative- srećom Ćorluka je spasio. Vrsaljko se ispočetka mučio, ali prema kraju je bio sve sigurniji čemu je pogodovala i taktika dugih lopti Brazilaca u drugom dijelu. Stoperi su bili vrlo dobri. Jako je teško dati neku konkretnu ocjenu Pletikosi, jer kod sva 3 gola stječe se dojam da je možda mogao i više, ali šutevi su bili ili dosta snažni ili vrlo precizni.

Sve skupa, Brazil u prvom dijelu i nije imao nekih konkretnih situacija za gol, te su u drugom dijelu počeli igrati drugačije- dugačkim dijagonalama na svoje bokove što je nama baš pasalo. Umirili smo njihove napade, te polako i uspostavili kontrolu. Kao da smo tek tada nakon nekih sat vremena igre počeli vjerovati da možemo i dobiti Brazil u Sao Paulu. Nažalost tad se dogodio već opjevani jedanaesterac, no čak ni to nije naročito negativno utjecalo na našu igru. Svejedno, stalno se stjecao dojam da igramo pod ručnom, da žurimo u predaji, da kasnimo s otvaranjem i da oklijevamo izaći s više igrača u polje Brazila.

Hernanes je ušao umjesto Paulinha – to je uobičajena Scolarijeva zamjena kad stvari ne funkcioniraju. Poziciono ta izmjena nije donijela ništa novo osim što je ušao kreativniji igrač boljeg pregleda i pasa. Hulk je bio zarobljen na onom lijevom boku, dosta ga je gušio Neymar, pa je umjesto njega ušao mladi Bernard, također igrač sposoban stvorit višak 1 na 1, ali ne toliko fizički potentan, te je na kraju izlaskom Neymara, a ulaskom Ramiresa Big Phil zatvarao utakmicu.

Hrvatska nije odigrala loše, ali nikako nije odigrala ni dobro. Zapravo, sve ovisi kako postavite stvari. Šuker je rekao kako smo dokazali da smo momčad koja ne poznaje strah. Ili predsjednik saveza nije u pravu, pa smo sat vremena igrali kako smo igrali baš poradi grča, da ne kažemo- straha, ili smo svjesno odabrali takav pristup, što opet implicira strah od nadigravanja s protivnikom, pa Šuker opet nije u pravu. Čak i nakon tih sat igre, i dalje naša lopta nije bila dovoljno sigurna ni brza. Još jedan brončani, Aljoša Asanović je konstatirao kako nas Brazilci nisu razvalili, percipirajući to, valjda, kao kakav trijumf per se. Ne ukazuje li i to da je postojao strah i to ne od poraza, već od teškog poraza?

Ono što nije jasno je- zašto?
Brazil je velika nogometna nacija, no Hrvatska nije mala. Nije velika kao Brazil, ali nije mala. Katkad, ne često, ali ipak ponekad se dogodi da i ta manja (na mala!) nacija ima ekipu, ili barem jedan segment ekipe i bolji od ovih divova. Hrvatska danas ima finiji, kvalitetniji, kreativniji vezni red od Brazila, ma kako to čudnovato zvučalo. A vezni red je srce ekipe i mjesto gdje se utakmice dobijaju i gube. Nije li logično igrati na snage i prednosti svoje ekipe i svojih igrača individualno? Budući da jest, pitanje je kako smo to mi napravili? Kako smo iskoristili komparativne prednosti Modrića, Rakitića i Kovačića? Nije li logično s takvim kadrom u veznoj liniji ići po posjed i kontrolu lopte? Odnosno, nije li pristupom duboke zonske obrane i dugih lopti na usamljenog napadača uz eventualne brze kontre iz 2-3 pasa nelogično ući u susret s ovakvim sastavom vezne linije? Bi li Vukojević ili igrač sličnog profila dobio onaj duel na sredini terena koji je prethodio izjednačujućem golu? Bi li makar prekinuo igru profesionalnim faulom?
I konačno- čega se bojimo? Imamo 2 sjajna igrača koji spadaju u samu elitu veznih igrača najjače lige svijeta i jednog od najtalentiranijih europskih mladih veznih igrača. Ako to nije dovoljno za makar se pokušati nametnuti i kontrolirati loptu i utakmicu, nikad ništa neće biti. Čemu taj strah od “velikih” i onda kad na terenu uopće ne pokažu da su veliki? A Brazil to uopće nije pokazao, čak ni protiv ovakve, sasvim prosječne verzije Hrvatske. Budimo realni, zahtijavajmo moguće.

Niko, najveći rizik je uopće ne riskirati.

Ivan Rilov


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter