Ne tako davno kod Aleksandra Stankovića je u Nedjeljom u dva gostovao Renato Baretić, splitski pisac zagrebačkih korijena. Na domaćinovo pitanje o tome je li točno da u Splitu obitavaju najveći komunisti i najveći ustaše u Hrvatskoj, Baretić je, ne mogavši suspregnuti smijeh, odgovorio potvrdno. Imao je pravo.
Split je takav, čudan za sve one izvan njega, uvijek ide 100 na sat, glavom kroz zid, bez puno promišljanja. Uopće ne nastojim romantizirati ovu osobinu, nekad je dobra i korisna, a još češće i nije, nekad je uistinu na ponos, a nekad bude i na sramotu. Međutim, garantira emocije, strast, baš onako do krajnosti.
Kako je Split Hajduk, a Hajduk Split, sasvim je normalno da se navedeno odnosi i na ovaj nogometni klub o čijem bi se životu komotno mogao napraviti i holivudski blockbuster.
Najveći problem s tim splitskim mentalitet specifikumom je što, na koju god stranu otišao, ne drži dugo. I to je sasvim logično, jer da drži, izgorio bi sam od sebe, baš ono – spontaneous self combustion.
A Hajduku danas više nego ikad treba konstanta. Posebice konstanta u emociji koja ga danas nosi i drži iznad vode, jedinoj emociji koju ima: onoj od strane ljudi koji ga stvarno vole, iskreno, bez ikakva prenemaganja i skrivenih namjera.
Nije nikakva tajna da je Hajduk ostao posve sam na vjetrometini interesa svakakvih oblika, silnica i smjerova. S jedne strane politika koja će opet napraviti sve samo da izvuče poene za sebe, s druge rivali koji ili vode močvaru domaćeg nogometa, ili u njoj ne vide ništa problematično, ponad svega totalna jalovost i nedostatak ikakve volje državnog aparata da raskuži infestirane ćelije tog Potemkinova sela, a na leđima milijuni dugova ostavljeni u amanet od strane nesposobnih, prodanih, jeftinih politički oktroiranih aparatčika. To je Hajduk danas.
Posve je jasno da ovakav Hajduk, bez sebe, bez svoje supstance, bez one Emocije s ulica, ali i tribina – nema šanse. Dok s druge strane, s takvom potporom, može toliko daleko da sam siguran da ni oni koji ga najviše vole ne mogu pojmiti koliko daleko. Opet te krajnosti.
Ma na koncu, bilo bi nepravedno na konto evidentnih grešaka, što na sportskom, što na organizacijskom segmentu djelovanja kluba, samo prebrisati i sve dobro što je došlo od Bijelih ove sezone – od niza stvarno kvalitetnih igara kad su i mnogi stručnjaci tvrdili da Hajduk igra najbolji nogomet u zemlji, atraktivan, napadački nogomet, preko činjenice da se radi o klubu koji uporno afirmira niz mladih igrača (najmlađa ekipa u ligi čiji biseri svjesno odbijaju odlazak u mnogo bogatije klubove s drastično boljim uvjetima za razvoj), a oni najtalentiraniji tek dolaze, do rada vodstva kluba na planu marketinga, članstva, te konstantnog poboljšanja na polju transparentnosti u odnosu sa svojim članovima i navijačima općenito.
A kako nije problem kritizirati, pa i kad je s osnovom, a bez nje još i lakše, ne bi trebao biti problem ni sjetiti se u kakvom je to stanju Hajduk bio tek pred koju godinu: u osjetno većoj financijskoj dubiozi nego danas, u raljama političkog kadroviranja, s vodstvom kluba čiji su istaknuti članovi od Zdravka Mamića na poklon dobivali skupocjene satove, s ugovorima tolikima da su 2 ili 3 mogli pokriti plaću čitave ekipe danas, a s gotovo identičnim rezultatima, uz nogometne kvaziagente s krimininalnim dosjeima koji su se šetali svlačionicom i sastavljali ekipu, klinci koji su bježali glavom bez obzira… Samo zlonamjerni ne vide razliku. I svrhu one Emocije danas više nego ikad.
U Splitu ljudi vrlo često rado u kontekstu Hajduka koriste krilaticu: ljubav, a ne đir. Lako je voljeti kad je sve u najboljem redu, ljubav treba pokazati kada je teško, kada postoje problemi, što teži – to više. Posebno kada u obzir uzmemo jednu gotovo pa posve zanemarenu činjenicu u kontekstu splitskog velikana, a ta je da ovaj klub danas u našoj Hrvatskoj predstavlja alternativu, otpor svemu onome što nas tako neumitno već godinama vuče na kako materijalno, tako i moralno dno: korupciji, nepotizmu, političkom kadroviranju, prioritiziranju osobnih ili grupnih interesa pred općim dobrom.
Ovakav Hajduk je, makar i nehotice, korektiv našeg društva, po onoj liniji savjesti. Jer, ako je moguće jedan tako složen organizam, tako premrežen raznoraznim utjecajima i interesima očistititi i krenuti ispočetka bez ičijeg portfolija i ičije “logistike”, onda je jasno da je to moguće i u drugim sferama našeg društva. Zato je ovaj Hajduk opasan. Jer razbija mantru o nepostojanju boljeg od trenutnog stanja. I zato je ovaj Hajduk, danas ponovo, kao i toliko puta u svojoj povijesti – mnogo više od jednog nogometnog kluba. I zato i zaslužuje i treba onu vašu, našu Emociju.
A emocije su zajebane…
