Kupuje se stara momčad. Starčad? Iskusna. 40+. Veza i napad još i stariji, ako može. Ponavljamo već pet godina da imamo mladu momčad, a sad kad je ta momčad čak i brčiće dobila, i dalje nije dobro. Sad smo ustanovili da su i neiskusni. Kme. Novca nema, u kreditu smo nećemo reći koliko milijuna, pa ako su iskusni ljubitelji Hajduka, poput primjerice Stanka Poklepovića u loži, zainteresirani za igru, neka se jave. Trener i glavne face iz prvih 11 toliko su puta ponovili matru “mladost i neiskustvo” da se naprosto mora pronaći nešto starije i iskusnije.
Jer dogodilo se ono najgore. Da nakon željno iščekivana početka sezone Torcida, jedini segment na razini, ispraća svoje ljubimce zvižducima. Apsolutno zasluženo. Kad uzmemo u obzir da se radi o temperamentu koji je znao zasuti tartan stazu koječime, ovisno kome je na terenu ili u loži poruka bila upućena, nakon onakve igre otići uz salvu zvižduka je mdash; kompliment.
Tudoru svaka čast na dvije pogođene izjave: “Ne smijemo podcijeniti Dundalk” i “Pola sata sramotnog Hajduka.” Šteta što ovu prvu nije uspio prenijeti igračima. Nakon gola Kouassija (hvala nebesima, nakon cijele sezone petljanja, driblanja sama sebe, dodavanja samome sebi i pokušaja ulaska s loptom u gol) hajdukovcima kao da je na čelu pisalo: gotovo je, mi prošli, ajmo ća s terena.
Oba gola Iraca plod su Hajdukovih neshvatljivih grešaka, kod prvog ludosti Jozinovića, kod drugog neizlaženje veznih igrača na sprječavanje prodora i kašnjenje Nižića prije samoga gola. Kad smo već spomenuli ono što bi navodno trebali biti bekovi, bezobzirno je ne osvrnuti se na toliko hvaljen stoperski tandem Maločamdash;Milović. I red je konačno reći da se ne radi o Mesijama, da i Maloča predaje protvnicima lopte u zoni udarca, da ni Milović u tom pogledu ništa ne zaostaje. I da Stipica već neko vrijeme leti u prazno i samo mu Bog čuva gol. Jedno poluvrijeme. Najtužniji od svega su komentari poput: “Igrali smo dobro, no onda je do izražaja došla mladost i neiskustvo.”
Dokad?! Dokad će mladost i “neiskustvo” biti smetnja?! Momčad pretežito sastavljena od momaka koji su zajedno već barem dvije sezone nema više alibija. Svjetski nogomet zahtijeva svježinu i poletnost, transferi se realiziraju sve ranije, talent se pokazuje sa 16mdash;17. I sad je odjednom Hajdukovu kapetanu, koji pored sebe ima dvadesetpetogodišnjeg Milovića i Nižića i ispred sebe dvadesetšestogodišnjeg Anđelkovića, problem mladost i neiskustvo? Kapetane, tribali bi doma! Uči od šefa kojemu si već jednom pubertetski na poluvremenu poručio: “Ja ne slušam nikoga, igram svoju igru.” Trebao si reći: “Bili smo užasni, griješili smo neshvatljivo mnogo, žao nam je, oprostite, neće se ponoviti.” Ali ne! Kriva je perspektiva! Milović također apostrofira mlade igrače koji “nemaju iskustva i odgovornosti da preuzmu teret”, a teret bi trebali, isti zaključuje, preuzeti da rasterete ekipu. Dakle, jedan bi Vlašić trebao rasterećivati Milovića. Fuck logic. Usput budi rečeno, oni najmlađi jučer su bili najbolji. Najgore su greške radili upravo samoprozvani iskusniji.
Sve u svemu, situacija je takva da se za bijesna pojačanja nema i neće u skorije vrijeme imati novca, Gotalu i Vlašiću treba pružiti punu podršku, nadati se Caktaševu povratku u pravom svjetlu, o nervoznom Bencunu i padajućem Bradariću da i ne govorimo. Tudoru ne preostaje drugo nego pomiriti se s postojećim kadrom i činjenicom da je prošlo dovoljno vremena da se sad već vide i trenerske pogreške. Ne treba tugovati, apsolutno, Hajduk ide dalje, svi su hrvatski klubovi imali uspješan europski tjedan, naoko je sve divno. A nije divno. Hajduk je na izrovanom Poljudu prosuo dva boda protiv Istre i izgubio od, na papiru, bezobrazno slabijeg protivnika. Dodajmo još sudačke pre(d)vide, srcedrapajuće izjave Dinamova tobožemdash;zabrinutogmdash;zamdash;Hajdukmdash;kriminalca Mamića i okrećemmdash;semdash;kakomdash;vjetarmdash;puše Pamića koji bezobrazlukom skreće pozornost s antinogometa koji promovira skupa sa svojim trokatnim autobusom u šesnaestercu… Hajduku ovaj tjedan ništa nije bilo sklono, pa ni vlastiti igrači.
Čestitke na prolazu dalje, no negodujuća poruka razočaranog Poljuda i dalje glasnije odjekuje.
