Triba skupit sve iz stana, ćaću, mater, babu, unuka, sve, ćuku, mačka i u nedjelju na Poljud. Ako se ima kanarinca, ponijet i njega, nek’ crvkuće. Imate staru teško pokretnu tetku u Krilu? Trkom u auto i po nju, još onda skupite i onog barbu što je na vezovima tamo!
Na stranu što je utakmica bitna za samopuzdanje, na stranu što bi trebalo odati i počast ekipi za uspješnu sezonu (jer ona to jeste, sjetimo se i sami svojih predviđanja prošlog ljeta). Ono zbog čega i kuče i mače triba u nedilju biti na Poljudu je odati počast jednom mladiću, koji je već postao velikan.
Ovo je posljednja utakmica Maria Pašalića na Poljudu, momka koji ima tek 19 godina, odigrao je tek jednu sezonu, a već je legenda Bilih. Jer, Mario je odličan nogometaš, ali prije svega izniman čovjek. Pokazatelj kako se voli klub, primjer kako se radom može postići puno. Sve ono dobro što Hajduk jeste presonificirano je u liku i djelu Maria Pašalića.
Onda jebemu mater i nama samima ako se ne možemo skupiti ko ljudi i u nedjelju jednim ludim navijanjem pozdraviti Maria, poželjeti mu sreću u daljnjoj karijeri i kazati mu da vrata Hajduka za njega ostaju vječno otvorena. Veliki čovik je veliki čovik, nebitno koliko ima godina.
Nek se zavijore bandire od svile, nek Marmontova gori, nek se komentatori obezglave od trešnje stadiona. Mario Pašalić je zaslužio takav oproštaj od Poljuda. Ekipa je zaslužila pljesak za ovu neobičnu sezonu. I time će se poslati poruka “Nećeš razbojniče” onima kojima treba biti poslana. Neće slomit dišpet, neće slomiti velikane, jer imat ćemo mi i dalje slične ljude ka Mario. Doći će dan kad biserje nećemo prodavati još dok se nisu počeli ni brijati. Nek se slikaju, nama dolaze Andrija i Nikola nakon Pašalića, a Bila vojska ionako stalno tu je…
Hajduk živi vječno, a oni dok ih ne dostigne spora, ali teška, ruka pravde!