Nova utakmica, novi poraz, nova sramota. U Maksimiru ništa novo, barem kada su europske utakmice u pitanju. I ono malo ugleda što je ostalo nemilice se rasprodaje, a da pritom nitko iz klupske vrhuške ne pali alarm. Porazi nakon kakvih su bez pogovora uručeni otkazi Jurčiću (3 puta), Ivankoviću (3 puta), Čačiću, ali ne i Zoranu Mamiću. I ne samo to, već nam naš “menadžer engleskog tipa” nakon utakmice uredno servira dozu klasičnih floskula, bez ikakve obveze da se barem ispriča za horor u zadnje 2 utakmice sa Salzburgom. Sve bi još i bilo probavljivo kada bi se radilo o samo 2 utakmice. No, ovaj niz traje već godinama jer Dinamo u zadnje 24 utakmice grupnih faza europskih natjecanja ima 1 pobjedu, 2 remija i 21 poraz. U prijevodu, 5 bodova iz 24 utakmice, a braća Mamić nam uporno podvaljuju priču kako je ovo najjači Dinamo u zadnjih 10 godina.
Paralelno sa rezultatskim neuspjesima, klub bilježi nezabilježene rezultate na području marketinga, odnosa sa navijačima, prodaji ulaznica itd. Složit će te se, doista je nezabilježeno da jedan klub zabije toliko autogolova na tim područjima. Crne liste na kojima se nalaze tisuće navijača koji samo žele demokratski klub, ulaznice koje se dijele šakom i kapom po osnovnim školama, nuđenje plaćenog prijevoza i besplatnih ulaznica malim lokalnim klubovima van Zagreba, sramotna nagradna igra u kojoj se nudilo milijun kuna, a moj osobni favorit je akcija za zadnju utakmicu, kada je svatko van crne liste mogao bez ikakvih problema na službenoj Facebook stranici kluba dobiti ulaznicu.
Ovakvi žalosni PR pokušaji samo su ogledalo atmosfere u i oko kluba. Klub koji je odavno prestao golicati maštu navijačima, klub koji je više portugalski nego purgerski, klub koji za utakmice HNLmdash;a ne može prodati više od 300 ulaznica itd. Već godinama se vrti ista priča i alibi o školi koju klub mora proći u Europi. Dok smo mi osuđeni na slušanje bajki o tome kako “prezimljavanje u Europi samo što ne stigne”, tu istu zimu uspješno su u Europi preživjeli klubovi kao npr. Maribor, Apoel, Bate Borisov (2 puta), Černomorec, Ludogorec, Austria Beč, Legia, Esbjerg, Cluj, Litex, Levski, Viktoria Plzen, Partizan itd. Popis koji smo mogli nadopuniti sa još 15mdash;ak klubova daleko manjeg budžeta od onog Dinamovog, no poanta je vjerujem jasna.
Da stvari budu što manje idilične, pobrinula se i Europska komisija koja je počela provoditi “preliminarnu istragu” oko upumpavanja gradskog novca u Dinamo. Dodatan je to razlog za uzbunu, kao i pospremanje počasnog klupskog predsjednika iza rešetaka. Nije tajna da je upravo Milan Bandić veliki simpatizer Dinama te da je godinama bez imalo problema izdvajao golema financijska sredstva za “održavanje stadiona i omladinskog pogona”. Stoga je sasvim legitimno zapitati se kakva je financijska budućnost kluba ukoliko se gradska slavina zatvori? Prihodi od prodaje ulaznica, dresova i suvenira gotovo da ne postoje, klupski dres odavno ne krasi ime nekog većeg sponzora, priželjkivana milijunska injekcija od ulaska u Ligu prvaka je izostala te je jedini izlaz prodaja igrača. A ako uzmemo u obzir da je za ovosezonska pojačanja potrošeno oko 7 milijuna eura (od čega investiranje u Machada, Goncala, Radonjića, Andrijaševića, Vukojevića, Wilsona, Sigalija i Eduarda predstavlja bačen novac), sve upućuje na to da bi mogli gledati rijetko viđenu rasprodaju.
Za svu gore navedenu štetu od glavnih i odgovornih nismo čuli nijednu riječ kojom bi se barem malo posipali pepelom, a kamoli da bi se ispričali. O bilo kakvoj odgovornosti bespredmetno je uopće i maštati, jer da je u njih imalo samokritike, morala i ljubavi prema klubu, davno bi funkcije prepustili onima koji doista znaju obavljati taj posao.
