Skorašnji lokalni izbori u Gradu Zagrebu mogli bi (a i ne moraju) odrediti smjer i perspektivu daljnjeg organizacijskog modela u kojem egzistira Dinamo. Trenutna situacija je idilična. Grad već desetak godina obilato kešira novac Dinamu za omladinsku školu, stadion i kroz proračunsku stavku potpora vrhunskom sportu. Uz to svojevremeno je i Turistička zajednica grada Zagreba dodatno financijski „pogurala“ maksimirski klub. U odnosu na ostatak lige zbog financijske moći lokalne zajednice te u sprezi s lokalnom i državnom politikom, Dinamo je financijski u startu privilegiran naspram drugih klubova HNL-a.
>> Preoblikovanje Dinama – evo kako bi trebalo izgledati
Hoće li obilato financiranje putem javnog novca ostati i dalje, ostaje za vidjeti nakon nove političke konstelacije snaga u gradskoj skupštini te donošenja gradskog proračuna krajem godine. S obzirom na bitan trenutak lokalnih izbora i činjenice da javni novac neće dovijeka stizati u klub, unazad dvije godine preko pogodnih novinara, Dinamo pušta probne balone o potencijalnoj ponovnom preoblikovanju kluba. Privatizacijski proces kluba prema medijskim natpisima vodi Darko Tipurić, kontroverzni bivši dekan Ekonomskog fakulteta u suradnji s revizorskom kućom PWC dok pravnu podršku pruža odvjetnički ured Marijana Hanžekovića koji je jedan od najvećih medijskih magnata u Hrvatskoj. Mamićevi ljudi od povjerenja. Predivna ekipa, zar ne? Financijska vrijednost Dinama međutim relativna je nepoznanica. Zasad jedini bijeli dim iz dvora maksimirskih je informacija o 200 milijuna kuna koliko iznosi revizijska procjena prema riječima predsjednika Mirka Barišića.
Kakav konkretan privatizacijski model očekuje Dinamo, može se naslućivati. Za razliku od Hajduka gdje su navijači prilikom preoblikovanja kupili nekoliko posto dionica kluba te su na putu potpunog stjecanja skoro četvrtine ukupnih dionica putem crowfundinga u organizaciji Našeg Hajduka, a s druge strane lokalna zajednica je većinski vlasnik (što je potencijalna opasnost gdje i dalje postoji ovisnost o nečijoj političkoj volji i razumu hoće li gradski udio vlasništva biti prodan ili ne), pravac stjecanja vlasničkih prava u slučaju Dinama više će ići u smjeru modela HNK Rijeke ili RNK Splita gdje većinski vlasnik/vlasnici budu fondovi ili tvrtke.
Što se mijenja privatizacijom Dinama u odnosu na trenutno stanje? S jedne strane jednostavnija mogućnost izvlačenja novca iz kluba mešetarenjem vlasničkim udjelima ili putem isplata dividendi u slučaju pozitivnih poslovnih rezultata i prestanak pravnih vratolomija u svrhu eskiviranja potencijalnih izbora prema modelu „jedan član = jedan glas“. S druge strane dolazi i puno veća poslovna odgovornost. Suludih transfera poput Papadopulosa ili Nowotnya te kockanje „sve ili ništa“ u borbi za financijski kolač Lige prvaka sigurno više neće biti mogući jer više ne postoji financijski background od strane Grada Zagreba ako zaškripi i kola krenu nizbrdo. Kvalitetniji menadžment od trenutnog čiji financijski bahatluk pokazuju i visoka zaduženja u inozemstvu te bolji marketing od dosadašnje prakse koji je nudio notorne bedastoće poput plavih kondoma ili kristala s likom Lucha Ibaneza jasni su pokazatelj da ukoliko se ne želi klub u kratkom vremenu dovesti na rub propasti, morat će se obrnuti kompletan način poslovanja i funkcioniranja kluba.
Režijski troškovi stadiona nakon privatizacije trebali bi biti prebačeni isključivo na klub. Sukladno tome postavlja se i pitanje (dovršetka) stadiona skupa s pomoćnim terenima. Hoće li kompletan kompleks Grad Zagreb ustupiti putem koncesije Dinamu te hoće li ući u temeljni kapital društva ili možda prodaja ispod cijene potencijalno vrlo atraktivnog građevinskog zemljišta također su otvorene teme. S obzirom na visoku stopu nerentabilnosti i nefunkcionalnost maksimirskog svratišta, troškovi održavanja bit će puno veći, a ekonomska logika nalaže da je danas Dinamu samo za potencijalnu samoodrživost stadiona potreban kompleks od maksimum 18-20 tisuća sjedećih mjesta koji bi morao barem 50% vremena biti popunjen. Ako sada nitko ne želi gledati privatnu prčiju koja na sreću još nije formalno privatna, kakve su šanse za to u budućnosti?
Što se tiče vlasničke strukture kluba za očekivati je da će pri inicijalnoj ponudi Grad Zagreb neće postati većinski dioničar kluba. Politički uteg stadiona i financiranja kluba rado bi se riješila aktualna gradska vlast, a zasigurno i potencijalna buduća. Najveći postotak dionica za očekivati je da bi preuzeli trenutni najveći vjerovnici Dinama koji su povezani sa današnjim „savjetnikom“ Zdravkom Mamićem preko kompanije Gettysburg Limited.
S druge strane oni kojima je zaista stalo do kluba u financijsku borbu za vlasničke pakete dionica u ovom trenutku nemaju niti mogućnosti i snage,a i voljni moment je također upitan. Eventualno bi se moglo pojaviti kakvo novo „sumnjivo lice“ poput trgovca oružjem Zvonka Zubaka, kao nekad davno potencijalnog oponenta Zdravku Mamiću koji je kao i Mamić cirkusirao te zabavljao narod obećavajući „njive plodne i vinograde blagorodne“ ako on preuzme klub.
U cijeloj privatizacijskoj priči ostaje još i vrijednosti kluba te po kojoj cijeni kreće inicijalna javna ponuda. Je li rasprodaja igrača na početku sezone i nastupi u Ligi prvaka s dojučerašnjim juniorima taktika „take the money and run“, odnosno posljednji lelek izvlačenja novca iz kluba prije privatizacije ostaje za vidjeti nakon što se objavi potencijalna vrijednost dionica kluba. Vrijeme će pokazati je li masovna rasprodaja proces sistemskog umanjenja potencijalne vrijednosti kluba te samim time i niže cijene kupovine dionica.
Kako god okrenuli, dosadašnji model funkcioniranja kluba usprkos tome što je udruga građana nije ništa drugačiji u odnosu na dioničko društvo. Jedine razlike u svemu ovome nameću se kroz formaliziranje pravih vlasnika kluba bez dosadašnje političke protekcije i prestanak dotoka javnog novca u klub. Privatizacijom crni scenarij za Dinamo neminovan je ako pravosuđe ne odradi svoj posao kako spada i na vrijeme, a klub i formalno postane vlasništvo i instrument za pljačku od strane lopova i razbojnika kako se da iščitati iz USKOK-ovih optužnica.
Goran Đulić
