Biti trener u malim sredinama jako je zahtjevan posao, a voditi omladinsku školu ponekad zna biti prava umjetnost. Uvjeti su najčešće teški, nedostaje terena za treninge, neki treneri olako shvaćaju svoj posao. A pored svega, prisutan je i gorući problem nedostatka novaca. Kakva je situacija u NK Solin, u razgovoru nam je rekao Ante Boban, diplomirani profesor kineziologije i voditelj omladinske škole NK Solin.
N+: Za početak nam se predstavite, kako ste postali trener? Kakvu ste edukaciju završili?
AB: U nogometu sam gotovo cijeli život, od svoje 6. godine, a i moj pokojni otac (op.a. Tonči Boban Bebi, legendarni igrač NK Solin) bio je trener pa sam od malih nogu bio upoznat s tim, rekao bih, plemenitim pozivom prenošenja znanja na mlade. Kada sam završavao 2.jezičnu gimnaziju u Splitu, morao sam odabrati fakultet na kojem ću studirati. Tada sam razmišljao o svojoj budućnosti i pošto sam sportski fanatik, a volim djecu i rad s njima, došao sam do logičnog zaključka: zašto mi to ne bi bio životni poziv. I tako sam upisao PMF, smjer kineziologija, na kojem sam diplomirao, odabrao sam i nogomet kao izborni predmet i temu diplomskog rada. Još dok sam studirao radio sam kao sportski novinar u SN i paralelno kao trener s mlađim kategorijama. Posljednjih 7-8 godina radim u NK Solin, u svojem rodnom gradu, kao trener djece, a nepune dvije godine sam voditelj omladinske škole.
N+: Usavršavate li svoja znanja (seminari, praksa)? Pomaže li vam klub ili HNS u tome?
AB: Odlazim svake godine na obavezne seminare koje organizira županijski nogometni savez, ali smatram da bi pravih kvalitetnih stručnih seminara i predavanja, pa i stranih predavača na temu rada s mladima, trebalo biti više. Klubovi danas nemaju ni za mnogo neophodnije stvari, a kamoli za ulaganje u trenera koji sutra može otići u neku drugu sredinu.
N+: Kako ocjenjujete akademiju HNS-a?
AB: Ne mogu konkretnije ocjenjivati akademiju HNS-a jer svoju diplomu za rad nisam stekao na njoj nego na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Znam mnoge koji su svoje nogometno znanje stekli na akademiji, no moram reći da ja osobno, a ne mora se nitko s time složiti, doživljavam ozbiljnijim znanja koja se stječu na redovitim fakultetskim predavanjima kroz period od 4-5 godina, od načina i metoda predavanja, stjecanja znanja i diploma koja prevladavaju na akademiji HNS-a u par susreta godišnje. Ne omalovažavam time akademiju, ne želim da me se krivo shvati, ali smatram da je omalovažena ta diploma koja se dobiva preko fakulteta. Ponekad imam dojam da svatko tko upiše akademiju HNS-a i to plati, na koncu dobije svoju željenu diplomu prije ili kasnije, a sigurno da ima onih koji tu diplomu dobiju olako, na račun svojeg prezimena i pitanje je koliko su uistinu kompetentni za rad s djecom. S druge strane, na Kineziološkom fakultetu bilo je studenata koji ga nisu nikad završili i koji su otpali tijekom studiranja, te smatram da to tako i mora biti. Niti je svatko u stanju završiti fakultet unatoč svojim željama, a isto tako nije ni svatko sposoban biti nogometni trener koji treba raditi s mladima, jednostavno to nije posao za svakoga. Postoji niz bivših igrača koji su nesporno napravili zavidne ili solidne igračke karijere, ali to ne znači da su automatski bogomdani da budu treneri. To su po meni dva različita posla, dvije različite stvari, dva različita svijeta.
NULL
AB: Teško je reći trebaju li se treneri specijalizirati samo za rad s mlađim kategorijama, to pitanje naime nije riješeno ni na međunarodnoj razini, a kamoli u Hrvatskoj. Mnogi etablirani hrvatski seniorski treneri u određenoj fazi karijere u nedostatku posla na klupi nekog seniorskog sastava, zadovolje se i radom s mladima, posebno ako je u pitanju kvalitetna plaća. Iskreno, pomalo sam skeptičan prema ne znanju nego voljnom momentu tih trenera, a i nameće se veoma bitno pitanje komunikacije, jer sigurno nije isti način komunikacije s prekaljenim veteranom od 33-34 godine ili s mladićima od 15 godina.
N+: Koliko djece trenirate?
AB: Trenutno treniram kategoriju starijih pionira i imam na popisu oko 30 djece, koja su raspoređena u dvije smjene. To je brojka s kojom se može normalno raditi. Imao sam tijekom svojih 10-ak godina trenerskog posla i situacija kada sam imao oko 35 djece na treningu i to su veoma zahtjevne i iscrpljujuće situacije s kojima se, zbog nedostatka novca, susreću treneri u Dalmaciji. Zašto novca? Pa jednostavno klubovi ne mogu platiti dva trenera nego uzmu jednog, spoje nekoliko godišta i trener mora raditi odjednom s vrlo velikim brojem djece. Time trpi kvaliteta rada, ali to je surova realnost i problem koji se mora riješiti na razini države. Mislim da su prevelika davanja državi kada su sportski treneri i njihove plaće u pitanju. Npr. za dati jednu mizernu plaću treneru u iznosu od 2000 kuna, ako taj trener ima negdje drugdje stalni posao, davanja državi iznose još gotovo 2000 kuna, koeficijent je 1.99. Dakle riječ je o cifri od 4000 kuna, a ako uzmemo u obzir da je, primjerice, članarina u školi nogometa 200 kn, onda je potrebno imati 20 djece za pokriti tu smiješno malu plaću treneru, a mnoge male sredine nemaju ni blizu toliki broj djece. Treneri su najčešće prisiljeni raditi i još jedan posao osim trenerskog i to je realnost. Možda malo više govorim o problemima, ai to su svakodnevne poteškoće s kojima se susreću mali dalmatinski klubovi, koji po meni moraju egzistirati, jer mladima se mora ponuditi sport i sportske alternative kafićima, kladionicama i općenito današnjem sjedilačkom stilu života. Klubovi iz malih sredina nužno su potrebni da bi hrvatski nogomet bio na razini na kojoj je posljednjih 20 godina, jer mala mjesta kao npr. Runovići, dala su hrvatskom nogometu Zvonimira Bobana.
N+: S kojim se najčešće problemima susrećete u svakodnevnom radu? Spomenuli ste problem infrastrukture; koliko imate terena za trening? Kako nedostatak infrastrukture utječe na rad kluba? Može li se u budućnosti što riješiti po tom pitanju?
AB: Problema u dalmatinskom i hrvatskom nogometu ima puno. Problem koji tišti 90% dalmatinskih klubova je loša, ako ne i katastrofalna infrastruktura. Većina dalmatinskih klubova ima jedan veliki travnati teren na kojem treniraju seniori i kompletna omladinska škola, te eventualno nekakav manji teren s umjetnom travom. I sada zamislite na kako izgleda taj travnjak kad zimi kiša pada dan ili dva, a taj teren se mora koristiti jer drugog nema. Infrastruktura je definitivno ogroman problem i cijeloj Dalmaciji kronično nedostaje pravih nogometnih terena za mlade, naglašavam mlade! Bio sam u Švedskoj prije nekih 10-ak godina i znam da sam vidio u jednom malom mjestašcu više travnatih terena u krugu od 5 km, nego što ih ima u cijelom Splitu u kojem igraju 2 prvoligaša. Smatram da bi i država i HNS posebno morali raditi više po tom pitanju, uz naravno lokalne vlasti. HNS bi sigurno morao dio velikih novaca koji dolaze od raznoraznih sponzora ulagati u razvoj infrastrukture u cijeloj Hrvatskoj, od Slavonije do krajnjeg Juga Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika. Umjetna trava se nameće kao spasonosno rješenje jer ne traži previše posla oko održavanja, iako nisam siguran koliko je dobra za zdravlje djece. Te stvari ćemo vidjeti tek za 10 ili 20 godina, kada budu napisane i medicinski provjerene malo ozbiljnije studije o utjecaju takvih umjetnih terena na zdravlje djece. Čest su problem i same uprave klubova koje zanima gotovo isključivo samo seniorski pogon i njihov rezultat, a omladinske škole dođu kao posljednja rupa na svirali i u mnogim klubovima je to tako.
N+: Kako rješavate probleme s “ambicioznim” roditeljima? Utječu li oni negativno na razvoj djece i u kojoj mjeri? NULL
AB: Još jedan veliki problem o kojem se mora pričati su bolesno ambiciozni roditelji i njihovo ponašanje. S djecom je lako, ali roditelji su ti koji si svašta dopuštaju i izgubio se onaj normalan odnos s poštivanjem prema treneru. Jednostavno se profesore i trenere ne tretira s dovoljno poštivanja. Ne volim se vraćati u nekakva davna vremena, ali smatram da se prije 20, 30 ili više godina bolje tretiralo profesore i trenere nego danas, i u financijskom pogledu i u pogledu poštivanje te uloge odgojitelja. Posljedica je to i financijskih zbivanja u društvu danas. Danas više zarađuje jedan vlasnik kafića ili recimo mesar nego trener koji radi s djecom, ne želim omalovažavati ničiju struku i cijenim apsolutno svačiji rad, ali dolazi često i do situacija i komentara tipa: “trener ti radi za 2,3 tisuće kuna, a ja zarađujem pet puta više od njega kao obrtnik i što meni taj trener ima pričati, da valja bio bi negdje vani” . Od takvih komentara sve krene, jednostavno se trenera ne poštuje i cijeni kao osobu koja uči vaše dijete nečemu, te ga na određeni način odgaja i formira kao osobu. Osim toga, mnogi roditelji preko svojeg djeteta žele riješiti svoje životne probleme i ostvariti neostvarene životne ili financijske snove, a sve to lomi se preko leđa nejakog malog talentiranog djeteta…
AB: Omladinska škola NK Solin od osamostaljenja Hrvatske države zasigurno je jedna od 5 najkvalitetnijih u cijeloj Dalmaciji, uz one Hajduka, Splita, Zadra. U 1. HNL je igrao i igra niz igrača poniklih u Solinu, od Joška Jeličića, Giovanija Rosse pa do ovih mlađih kao što su Batarelo, Fuštar, Bralić, Čalušić, Žižić. Mnogi su ostvarili i inozemne karijere, igrali u Turskoj, Španjolskoj, Austriji, nosili i reprezentativni dres. Prepoznato je to i od strane mnogih prvoligaša pa danas ima mnogo naše djece u Hajduku, Splitu, Dinamu. Naši su juniori bili i amaterski prvaci Hrvatske, a lani su pobijedili i juniore Hajduka u Solinu rezultatom 3-1. Planovi i ciljevi vezani su nam prvenstveno za rješenje pitanja infrastrukture tj. pomoćnog terena. Želja nam je što više sudjelovati i na međunarodnim turnirima jer tu djeca stječu jedno nemjerljivo iskustvo, ali opet se nameće problem financiranja takvih turnira. Kod većine dalmatinskih klubova, kada su međunarodni turniri u pitanju, trošak pada na roditelje i mnogi to ne mogu sebi priuštiti u današnjim teškim financijskim vremenima. Klubovi kao Hajduk i Dinamo nemaju takvih problema, ali mali dalmatinski klubovi nažalost imaju.
N+: Postoje li neki igrači iz Solina koji su otišli u Dinamo/Hajduk? Koji su to i kako im je razvojni put nakon toga tekao?
AB: Naravno da postoje. Samo posljednjih godina u Hajduk je iz našeg kluba otišlo gotovo 30 djece, od čega ih još 20-ak igra u nekom od uzrasta Hajduka. To je nekako prirodan put jer Hajduk je najveći klub u Dalmaciji, za mene i u Hrvatskoj. Da ne nabrajam sva prezimena, spomenut ću samo neke koji su sada na Poljudu: Biuk, Škaričić, Duvnjak, Radić, Džaja. Zadnjih nekoliko godina otišla su i dva naša igrača u Dinamo: Moro i Čalušić. Za Nikolu Mora već sada zna gotovo cijela nogometna Hrvatska. Ja mu želim sve najbolje u karijeri i da ne zaboravi svoj matični klub u kojem je napravio prve korake. Razvojni put nekima kao Moru ide itekako uzlaznom putanjom, neki pak nisu imali tu sreću. Ponekad djeca odlaze na silu u Split ili Hajduk, jer misle da će nužno napredovati u većem klubu, no nije uvijek to tako. Ponekad ima uistinu mnogo mudrosti u onoj staroj narodnoj poslovici: bolje prvi u selu nego zadnji u gradu. Smatram da je ponekad bolje biti ključni igrač Solina u određenoj kategoriji nego 18. igrač Hajduka ili Splita, ali roditelji često to ne razumiju nego odabiru ovo drugo, a zna se da je malo tko postao igrač sjedeći na klupi u najosjetljivijim godinama za razvoj igrača. Sigurno da je i u interesu recimo Hajduka da ima prave sparing-partnere na utakmicama svoje djece, pa da imaju za protivnika recimo jakog Junaka ili Orkana, nego da glatko dobivaju takve utakmice po 8-0, 9-1 itd. Neće sigurno ni ta Hajdukova djeca napredovati kako treba ako nemaju adekvatne protivnike, već se samo 2-3 puta godišnje susretnu s Dinamom i Splitom i to im budu jedine prave utakmice.
N+: Što bi savjetovali onim koji dobiju takav poziv?
AB:Stvar je to osobnog izbora kako roditelja tako i djeteta. Ako smatrate da će vam dijete biti u tim većim klubovima u prvom planu, mislim da vrijedi prihvatiti taj poziv. No ako dijete odlazi u tako veliki klub da bi bio 18. ili 19.igrač momčadi i svjesno će zanemariti školsko obrazovanje, umjesto biti najbolji u svom matičnom klubu i nastaviti normalno svoje planirano školovanje, onda mislim da je ponekad bolje i odbit takav poziv. No mali je broj onih koji odbiju neki prvoligaški klub kada se javi jer je jednostavno možda prerano za takav korak. Također smatram da se danas prerano malim klubovima otimaju najbolji igrači, prije se to događalo u recimo starijim pionirima s 13, 14 godina, a sada već djeci od 7 ili 8 godina dolaze na vrata raznorazni skauti i pričaju kako im je krajnje vrijeme za odlazak u veći klub jer će poslije biti prekasno. Jednostavno to je prerano za dijete da ga se makne iz njegovog prirodnog okruženja, gdje poznaje sve svoje vršnjake kako iz škole tako i kluba, a prerano se nameću i preambiciozni stavovi djetetu koje se tek igra i nerijedak je slučaj da djeca s 10-12 godina izgube volju za sportom u bilo kakvom obliku. Također znam nemali broj djece koji su do svoje 12. godine promijenili čak i po 4 kluba. Dakle 4 kluba, 4 mjesta, 5-6 trenera, jednostavno to su preveliki šokovi za te male glave.
N+: Mislite li da manji klubovi u tim slučajevima dobivaju adekvatnu naknadu za razvoj?
AB:Ne, definitivno ne, ni blizu! Manji klubovi dobivaju nešto tek ako dijete jedan dan postane vrhunski nogometaš, pa dobiju nekakav mali postotak kao matični klub. No to se događa tek u slučaju inozemnih transfera. Dakle napravite jednog odličnog HNL igrača kao nekakav trećeligaški klub, on ode s 15 godina u prvoligaški klub, a kod vas je trenirao od 6.godine, dakle punih 9 godina i nećete dobit gotovo ništa. Nešto konkretnije mogu dobiti samo klubovi koji su u stanju s djecom potpisivati stipendijske ugovore, a to su u Dalmaciji u stanju praktički samo Hajduk i Split.
N+: Kako gledate na to da je više od polovice U-17 reprezentaciju iz Dinama? Kako su do toga došli, odnosno što oni po vama imaju, a drugi ne?
AB:Nerealno je ipak da je više od polovice U-17 reprezentacije iz Dinama. Prevelika je to brojka sigurno. Mislim da se time omalovažava rad Hajduka, Rijeke, Osijeka i drugih sredina. Sigurno i u manjim sredinama kao Zadar, Varaždin itd sigurno postoji nekakav za sada neprepoznati biser kao Modrić, Rog itd. Mislim da je ta brojka ipak pretjerana i prevelika. Stvar je to sve financijske naravi, Dinamo je u stanju praktički sve što vrijedi u Hrvatskoj dovesti već u najranijoj dobi pod svoje tribine i to i rade, tako da se praktički događa da Dinamo postaje reprezentacija prije reprezentacije. Što oni imaju a drugi ne? Financijsku moć, mislim da je to jasno, sviđalo se to nekom ili ne.
N+: Što biste poručili za sami kraj ovog razgovora roditeljima, djeci i HNS-u?
AB:Roditeljima – dopustite djeci da budu djeca, ne uništavajte im djetinjstvo i ne pokušavajte svoje nerealizirane snove i želje ostvarivati preko leđa svoje djece.
Djeci – škola je na prvom mjestu, škola je na drugom mjestu, sve ostalo nakon toga. Nogometom će se profesionalno baviti nažalost samo onih 1% najsretnijih. No isto tako vrijedi biti u sportu pa i ostati u sportu čak i ako ne napravite karijeru kakvu ste zamišljali kao dijete što je bio i moj slučaj. Zašto ne igrati nogomet i s 25 godina negdje u 5. ligi za svoj gušt nakon posla? Zašto ne igrati mali nogomet? Previše je danas mobitela, laptopa, sjedenja. Bavljenje bilo kakvim sportom je odlično za vaše zdravlje. Isto tako nogomet nije jedini sport, postoji niz prekrasnih sportova i ako netko nije za nogomet, možda će svoju sreću pronaći u taekwondou, judu, šahu, pikadu, plivanju i biti vrhunski sportaš ili nositelj olimpijske medalje u nekom drugom sportu. Jednostavno nisu svi rođeni ni talentirani za nogomet ma koliko nam svima bio drag i privlačan taj sport.
HNS-u – voditi više računa o malim sredinama, malom nogometu, ženskom nogometu. Nogomet u Hrvatskoj nije samo reprezentacija ili derbi Dinamo – Hajduk. Popravite nogometnu infrastrukturu i želimo napokon vidjeti zdrav, pošten čist hrvatski nogomet u kojem pobjeđuje bolji, a poraženi u poštenoj utakmici sa smiješkom izlazi s terena. A nakon utakmice se ne priča o suđenju i aferama, publika nije kod kuće pred televizijom nego na tribinama. Možda očekujem previše…
Joško Listeš
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
