Sastavi:
Podsjećamo, o eventualnim poteškoćama Viola već smo pisali uoči utakmice.
Utakmicu je obilježio sjajan plan domaćeg stratega i prema naprijed i prema nazad kojim je eksploatirao gotovo svaku slabost koju je Fiorentina pokazala tijekom sezone. Nisu ovdje bili toliko grozni sve do drugog gola, ali jednostavno su naletjeli na boljeg od sebe. Iako imaju zavidan broj kultnih igrača, pomalo izumirućeg tipa mdash; Joaquin, Gomez, Valero, Badelj, Pizarro…
Fiorentina je zaigrala u 4mdash;5mdash;1 u fazi obrane, sa Salahom koji je u fazi napada s lijevog krila postajao lutalica ili dodatni napadač. Na početku su strpljivo cirkulirali loptom oko i preko zadnje linije, ali vrlo brzo su se, nenaviknuti na presing u domaćoj ligi, našli u problemima u distribuciji mdash; puno previše su počeli preskakati igru.
U situacijama kad je domaća obrana bila razrijeđena, tražili su u polukontri svoju sreću preko Salaha i njegove brzine, dok im je gotovo isključivi plan napada na postavljenu obranu bilo dovući loptu do Joaquina i prepustiti se njegovoj sposobnosti kreiranja viška driblingom (kasnije ću objasniti razliku između tog i Sevillinog pristupa). Gomez je pritom odlično radio bez lopte, inteligentno otvarao mini koridore, ali Fiorentina jednostavno nije bila dovoljno dobro povezana do netko to iskoristi.
Primarni problem u njihovoj igri je sporost/tromost igrača mdash; posebno u veznoj liniji. Protiv plitke zone im je iz tog razloga teško kretnjom stvoriti liniju pasa, pa do nje moraju doći strpljivim i progresivnim posjedom, najjačim svojim oružjem mdash; jednostavno, da stignu do točke X u kojoj su opasni, treba im više pasova nego Sevilli. Ovdje su prečesto prepustili dirigiranje ritmom utakmice domaćinu.
Problem kod pripreme napada za Joaquina je bio u tome što su Fiorentinini veznjaci dosta loše napadali međuprostor kojim bi malo uvukli obranu, posebno bekove. Zbog toga su njihove cirkulacije prema Španjolcu bile predvidljive i Sevilla je u 90 % situacija i prije pasa prema krilu, imala braniča na liniji dodavanja.
Badelj je ostajao najdublje povučen vezni, ali nije bio u pravom ritmu mdash; nekoliko lopti je izgubio pod pritiskom suparnika, a u branjenju tranzicije je njegova tromost došla do izražaja. Partneri Valero i Fernandez mu nisu nimalo olakšali, ovdje vidimo:
kako su od svojeg igrača poprilično udaljeni (bijele linije), što Badelja (plavi kvadrat) ostavlja na milost i nemilost suparnika koji ga mogu okružiti sa svake strane. On se ovdje ne može prikloniti prema strani bližoj lopti, zbog čega će pas na bližeg veznog između linija biti otvoren Sevilli veći dio utakmice, i oni će ga konstantno koristiti u izlascima na bokove.
Kad smo već kod Seville, branili su se u vrlo usko postavljenih 4 4 2, jako kompaktnih, s posebnim naglaskom na zatvaranje sredine terena Fiorentini, jer su im tamo najveće kreativne snage ekipe. Ta gustoća im je pomagala da u naletima odigravaju presing za kojeg gosti nisu bili opremljeni.
Posebno impresivna je bila organizacija na osvajanju drugih lopti. Kako je nastupio period divlje igre u kojima su obje ekipe dosta preskakale prvi pas, Sevillina koncentriranost u sredini i sinkronizirano kretanje prema mjestu događanja im je omogućilo da loptu i prostor oko nje okruže s mnogo većim brojem igrača. U situacijama u kojima se prelamalo težište utakmice (15mdash;30. min cca), unutar kojeg nijedna ekipa nije stabilizirala igru, više osvojenih ovakvih lopti prevagnulo je u visokom postotku na Sevillinu stranu. Lijepo se vidjelo, jednom kada je režiser prebacio kameru na Emerya da gotovo neprekidno stišće šake jednu prema drugoj, sugerirajući svojoj ekipi da se dodatno “skupi”.
Defenzivno, sve što su planski dozvolili Fiorentini je bio izlazak bekova, posebno Tomovića prema naprijed (dotični je imao 5mdash;6 situacija za centaršut), ali dojma sam, a tako je i tok utakmice pokazao, da su spremni koristiti prostor njima iza leđa.
U 17. minuti, Vidal zabija za vodstvo mdash; vanjski link
U jednoj polukontri stvoren je višak na lijevoj strani i probijena strana, nakon čak dvije povratne lopte, Vidal zabija sa suprotne strane šesnaesterca.
Otad prema kraju poluvremena nastupa divlji dio utakmice mdash; mnogo izmjena posjeda, izgubljenih lopti, kontra na kontru, polukontra na polukontru… U zadnjih 5 minuta poluvremena stanje se normaliziralo, a Fernandez je promašio vjerojatno najbolju šansu izrađenu za njega cijele sezone (s 5 metara promašio cijeli gol).
Na poluvremenu, Montella mijenja Richardsa umjesto indisponiranog Tomovića mdash; vjerojatno traži bolju moć ponavljanja i zaštitu u tranziciji koju je Sevilla maksimalno iskorištavala.
Zapravo, Sevillin nogomet i plan bio je jednostavan :
1. Banega se u posjedu spuštao dosta duboko, nastojeći pružiti brojčanu jednakost na sredini terena.
2. Time su najčešće izvukli suparnika iz forme, pa bi brzim pasom na krilo/bok tražili ulazak u završnicu.
Primjer:
Banega se spušta u vezu:
I sada imaju tri igrača u centrali terena. Zbog toga ih veznjaci Fiorentine ne mogu agresivnije markirati (čovjek na čovjeka bi ostavilo puno prostora iza leđa). Shodno tome, Joaquin s krila ulazi u sredinu pomoći zatvoriti, što otvara koridor Vidalu i on ulazi iza njegovih leđa:
To je Sevilla koristila s obje strane, posebno na lijevoj, gdje se Salah ne bi uvijek uspijevao vratiti zakrpati bok, pa bi tu imali višak protiv jednog beka. Te izlaske krpao je uglavnom Mbia, ulascima u zadnju četvorku čime bi postajao dodatni stoper i omogućio bekovima da se dignu visoko gore. Fiorentina je to slabo koristila (visoko postavljene bekove) mdash; umjesto traženja igrača u polukontri i kanalima, dovlačili su lopte svojim krilima točno u noge, za što treba više vremena. Prva, jedina i najbolja polukontra odigrana je negdje oko 10. minute, ali Talijani ju više nisu koristili.
Općenito, Sevilla je igrala taktiku “ubadanja” nakon koje bi se disciplinirano povlačila u svoj blok, nisu tu bili dugi periodi totalne dominacije posjedom i prostorom. Što je posebno loše za ekipu poput Fiorentine koja voli milovati loptu jer im je jako teško ući u pravi ritam. (općenito, Fiorentina ima veliki problem u preuzimanjima uz liniju terena)
3. Rotacije u prednjem dijelu često su omogućavale jednom od veznjaka da uđe u kanale koje bi se takvim kretnjama otvarale mdash; ništa posebno komplicirano, ali sasvim dovoljno da se pokuša direktnom loptom naći igrač u kanalu, i onda se prostor oko lopte suzi na već opisani način.
Kultni Špaco je to rekao “začepi nazad, odčepi naprijed” mdash; Sevilla je ogledni primjer tako, jednostavno a izvrsno organizirane ekipe.
2:0, Vidal, 50. minuta mdash; vanjski link
Badelj gubi loptu u opasnoj zoni (opet nakon “iznenadnog”, kratkoročnog presinga), Sevilla odigrava polukontru na suprotnu stranu i Vidal kao desni bek postiže drugi gol na utakmici (velika greška golmana Neta, u kojem je prvi kut ostavio širom otvoren. Nisam pobornik konzervativne škole da golman mora biti zacementiran na bližoj stativi, ali ovdje je čak i ovakav, relativno grozan šut, završio golom.
Treći gol pada u 74. minuta, a postiže ga Gameiro koji je nepunu minutu prije toga ušao u igru mdash; vanjski link.
Slično prvom golu, probijena strana nakon duplog pasa, povratna lopta proslijeđena do Gameira koji pogađa prazna vrata i vjerojatno odvodi svoju ekipu u finale.
Od ostalih stvari valja spomenuti kako je Savić kod dugih lopti vidljivo striktno markirao Baccu zbog dobrih fizikalija, što je ograničilo učinak na lopti napadača domaćina, ali je na duge staze utjecalo na Savićeve mogućnosti dirigiranja zadnjom linijom.
Fiorentina mora u posjedu igrati mnogo opreznije mdash; profil igrača (tehnički potkovani, ali “mekani”) ne dozvoljava im da učestalo gube loptu jer su jako ranjivi u tranziciju, slabiji u duelu. Ovdje su bekove imali kao ventil, ali čak i kad bi do njih prebacili loptu, falilo je opcija kojima ne bi ostali “zabetonirani” na strani mdash; uglavnom bi im se napad sveo na centaršut s poludistance na postavljenu obranu. Kreacijski od Richardsa ne možete mnogo očekivati, pa vam ni ne može on ciljano biti igrač viška u ovakvim situacijama.Za razliku od njih, Sevilla je izmjene uz stranu terena odrađivala maksimalno odgovorno mdash; istog trenutka kada krilo ne bi prošlo s loptom, bek bi se vratio i šprintao punom snagom prema nazad mdash; nije bilo, kao kod Talijana, praznog hoda.
Najbolje od njihove igre vidjelo se pred kraj utakmice, kada bi Alonso na lijevoj strani sasvim odvukao suparničkog beka, postavljajući se iznad Joaquina, što je Španjolcu omogućilo barem malo više prostora za jedna na jedan situaciju i dijagonalni napad na gol mdash; da su prije probali varijaciju na ovu temu, vjerojatno bi iz takvih situacija više izvukli.
Probali su s tri otraga pri kraju utakmice nešto kreirat, gdje bi Joaquin ulazio između linija a Alonso postao krilo (Richards bi se ponašao kao bočni stoper, ne kao bek), ali statika prednjih igrača i momentum na strani Seville nisu omogućili “end product”.
Vice Karin, General poslije bitke
