Ovako je otprilike izgledao taktički raspored:
Borussia je igrala u svojem standardnom 4 4 2 rasporedu, s Raffaelom kao povučenijim od dva napadača koji pokušava operirati između linija. S druge strane, talijanskih 5 3 2 od Di Mattea (bekovi su zatvarali suparnička krila pa su efektivno bili samo i isključivo bočni BRANIČI cijelu utakmicu), s usko postavljenom vezom i gustom, brojnom obrambenom linijom.
Bila je ovo, i s taktičkog aspekta, dosta predvidljiva utakmica. Mali broj šansi (posebno onih stopostotnih), organiziranih dolazaka s većim brojem igrača u završnu fazu napada i samo jedan gol. Schalke se već po svojoj strategiji i postavci orijentirao na obranu svojeg gola i čuvanje statusa “quo” dok god bude potrebno, dok je Gladbach od prve do zadnje minute pokazao nemogućnost adaptacije na specifičan suparnikov stil.
Schalke zapravo nije duboko “sjeo” sa zadnjom linijom mdash; konstantno su u početnim fazama napada protivnika držali obrambenu liniju na 35 metara, a prednji dio (posebno napadači) su radili pritisak na organizatore igre Gladbacha, posebno Xhaku.
Jedan statistički prikaz gdje su sve radili startove domaći nogometaši:
Koji potvrđuje gornju tezu, a i prikazuje kako su većinu domaćih reakcija domaći morali odraditi u prostorima blizu linije, a kasnije ću objasniti zašto.
Kako bi napad odmicao, Schalke bi se u istom rasporedu povlačio i postajao pasivniji, strogo se držeći forme, bez individualnih izletavanja iz formacije, već se čekalo krivi pas, dribling ili odluku. Kompaktnost im je omogućila aktivna defenzivna suradnja. Naime, kako je Gladbach kružio loptom (69 % posjeda) tražeći idealni trenutak u kojem bi se otvorio prostor između beka i stopera, Schalke je taj prostor štitio tako da je bek stajao u liniji s obranom (5 igrača u zadnjoj liniji) i preuzimao, ostajao kod krilnog igrača gostiju, dok bi suparničkog beka pokrivao najbliži Schalkeov vezni igrač. Ali, čim bi taj veznjak napustio poziciju, Boateng ili Choupomdash;Moting bi mu dijagonalno zatvorili leđa i tako ne bi nastala rupa u liniji.
Kao što sam napomenuo, Gladbach se orijentirao na dvije stvari:
1. “overload”, ispunjavanje sredine terena igračima, koji bi onda trebali pripremiti završni pas, uglavnom na krilu
2. traženje prodora u prostoru između stopera i bočnog igrača
Overload u sredini su radili spuštanjem oba središnja veznjaka u organizaciji napada, pomicanjem krila prema sredini i povlačenjem barem jednog od napadača prema nazad. Iako je brojčano takav odnos snaga izgledao povoljno, on je podosta zavaravao. Prednji Schalkeov red držao je pod kontrolom dva vezna igrača, ostatak ekipe bi se pomicao sukladno njima malo više ako je trebalo, a ostali veznjaci su bili neaktivni, van igre mdash; jednostavno, te sitne rotacije i kretanja nisu previše zanimala Schalke i on je zadržavao svoju formu čitavo vrijeme.Bio je jako fleksibilan u povlačenju (na daljoj strani ima igrača viška, kojeg nema u liniji s 4 pa je otporniji na dijagonale), a onda bi na gore opisan način (bek čuva krilo, veznjak izlazi na Borussijinog beka) branio koridor gdje su gosti tražili prolaz. Tada bi Borussia pokušala overloadom na krilu stvoriti prednost, ali dotad je Schalke već bio utaboren na toj strani i nije se moglo proći.
Kako se vidi na ovom grafu koji prikazuje pasove u napadačkoj trećini:
Na kojem se vidi da je Gladbach donekle uspješno mogao dovesti loptu na bok, ali nakon toga nije bilo progresa napada.
I tu otprilike dolazimo do najvećeg Gladbachovog problema, a ujedno i ključa utakmice. Njihov uzrok nije jedan i očigledan, nego niz malih, sitnih taktičkih imperfekcija.
1. Loša povezanost između igrača mdash; iako su imali naočigled dosta igrača koji prilaze igri (lopti), oni su bili u igrački neaktivnim zonama, posebno napadači koji su se cijelo vrijeme kretali pogrešno mdash; ili bi prerano prišli po loptu pa sami sebe ugušili među Schalkeovom vezom, ili bi prekasno izašli uz krilo da se ponude svojim bočnim igračima kao rješenje. Dva središnja vezna su se povlačila dosta duboko, a nakon što bi lopta došla do krila koje bi bilo izolirano, mogli su poslužiti eventualno (a često ni to) kao povratna opcija.
2. Nepostojanje opcija mdash; usko vezano uz prvi razlog, svaka linija u izgradnji napada (otprilike izgleda kao 2 mdash; 4 mdash; 1 mdash; 3) je bila podosta linearna, što je značilo da samo jedna Schalkeov igrač (a bilo ih je u obrani na bacanje) pravilnom kretnjom može odrezati čitavu jednu stranu terena i mogućnost napada Gladbachu. Predvidljive kretnje koje nisu goste, posebno veznu liniju, vodile iznad njihove komfor zone gdje bi u možebitnim rotacijama zakasnili ili pogriješili, te tako ostavili nebranjen dio prostora.
3. Loše odluke mdash; u ovo ulazi cijeli niz odluka, bilo da se radi o kretnji bez lopte (neprepoznavanje kad je ekipa potisnuta u sredini i treba joj “ventil” na stranu), bilo da se radi o odlukama na njoj (prekasno prepoznavanje kad je potrebno resetirati napad i vratiti loptu u sredinu jer je suparnik na vrijeme prenio težište igre). Zbog toga je svaki pas koji bi im i donio eventualnu prednost u igri bio pretežak ili preriskantan, pa su i ono sitno šansi za nešto stvoriti propustili. S obzirom da su veći dio utakmice lovili gol zaostatka, mislim da je ispravno kao perspektivu uzeti moć stvaranja šansi kao ogledni primjerak kvalitete igre Gladbacha mdash; a prava prilika je bila samo jedna mdash; u 34. minuti je Hermann lažnom kretnjom odvukao dva igrača, a Raffael promašio gol s vrha šesnaesterca). Također, lopta bi po zadnjoj liniji mrvicu predugo putovala, onda kad su špicevi suparnika preduboko da ometaju distribuciju, lopta mora maksimalno brzo promijeniti stranu, to je jedina “jeftina” prednost koju možete steći u napadu.
Defenzivno, Gladbach je igrao sa srednje visokim blokom mdash; relativno visoko postavljenom obranom, ali veznom linijom usko uz njih, tako da svaki odbijeni i pokušani pas u tu zonu oni pokupe, što su većim dijelom i uspjeli. Schalke je prema naprijed pokazao vrlo malo mdash; jednostavne ofenzivne strukture, koje su se uglavnom sastojale od dugih lopti prema fizički moćnim napadačima i osvajanju druge lopte, ili brzim dijagonalama prema svojim bekovima koji bi ostajali 1 na 1 uz liniju (ovo je pokušavano tek prvih 10mdash;ak minuta, ali su nakon toga shvatili da su bekovi preduboko postavljeni da istrče takvu dionicu).
Gol je pao u 11. minuti, nakon “kontrapresinga”, koji je zapravo stvar koja mi se najviše svidjela kod ovakvog Schalkea. Naime, po gubitku lopte se ne povlače odmah nego guraju prve dvije linije prema lopti u nadi i želji da ju osvoje ili dozvole ostatku tima (prvenstveno bekovima i Hogeru) da se pozicionira kako želi. Izgubili su jednu loptu visoko, pritisnuli i vratili ju u svoj posjed, Boateng se izvukao na krilo i centrirao a Barnetta lukavo uletio između golmana i stopera i poentirao.
U drugom dijelu, promjene su bile kozmetičke naravi. Gladbach je Hazarda na lijevom krilu pozicionirao više uz teren, što je značilo da bek na toj strani (Wendt) ima više vremena na lopti, ali iako je na momente poslužio kao solidan način za prijenos lopte na suparnikovu polovicu, kutevi za daljnje pasove su ostali vrlo loši i teško iskoristivi.
Uveo je Favre novo krilo (Traore), zaigrao s trojicom naprijed (najprije 4 2 3 1, kasnije i 4 3 3) i tu je možda ležao dio rješenja. Kada bi krila bila udvojena, vezni Schalkea bi morao birati želi li podržati tu stranu ili pratiti Raffaela/Hermanna između linija. Zbog nedostatka ostalih preduvjeta nije bilo rezultata, ali nekoliko puta Gladbach je izgledao kao da je na tragu probijanja suparničkog bedema.
Prednja linija Schalkea postala je s vremenom vidno umorna, manje sinkronizirana u obrani, totalno neupotrebljiva u napadu, pa je Di Matteo čak 2 od 3 izmjene potrošio na njih (Boateng, koji je fizički i najlošije izgledao, dočekao je kraj utakmice).
Sve u svemu, utakmica nakon koje je teško donositi velike zaključke za nastavak sezone.
Gladbach je pokazao da mora raditi na pozicioniranju u napadu mdash; imaju niz igrača koji postaju aktivni tek nakon jednog ili dva pasa, ali često se dovode u situaciju da nemaju dovoljno opcija u momentalnoj situaciji koju treba riješiti. Njihove napadačke rotacije ovdje nisu pratile kretanja obrane, pa nisu mogli kvalitetno na njih ni reagirati.
Di Matteo je pokazao strateški odmak od svojeg prethodnika Kellera koji je često označavan kao najslabija karika ekipe, taktički totalno nedorastao nivou kluba. DI Matteu su organizacija i defenzivna kompaktnost u prvom planu, na tome počivaju njegove ekipe. Zasad se radna etika igrača pokazuje kompatibilna s njegovim načinom vođenja. Za razliku od prošlogodišnjeg razbijanja kada su Realu dozvolili hektare prostora koje su Ronaldo i Bale koristili, mogu li ove sezone taj dvoboj učiniti barem malo zanimljivijim, stavljajući superiornijeg suparnika u njemu nepovoljan kontekst?
Vice Karin, General poslije bitke
