Da Dinamo ne briljira u europskim utakmicama, nije novost, a slično je bilo i jučer protiv norveškog Moldea. No, one koje brine hoće li Dinamo proći ili ne, od ne baš dobrog rezultata, više treba brinuti loša igra. “Koja loša igra?” možda bi zaurlao Kruno Jurčić, no nas takve prijetnje ne plaše, pa evo mirne i staložene analize, što je jučer navečer pošlo po zlu.
Dinamo je u utakmicu ušao opet u 3mdash;5mdash;2 rasporedu, s idućim kadrom: Eduardo mdash; Matel, Šimunović, Sigali, Taravel, Pivarić mdash; Machado, Ademi, Pjaca mdash; Soudani, Henriquez
I upravo u toj postavci treba tražiti polaznu točku neobjašnjivosti razine analfabetizma maksimirske nogometne struke. U nekoliko crta, što je sve loše u ovakvoj igri (koje je po svojoj prilici i ad hoc rješenje) s postojećim kadrom:
a) Stoperi mdash; kreatori?
U igri s tri otraga idealno je da su sva tri stopera jaka na lopti, a posebno oni bočni, jer nerijetko imaju prostora za potegnuti loptu, pa u nekim hrabrijim varijantama i pridružiti se veznoj liniji u drugoj fazi napada. Dinamova zadnja trojka to nije. Osim hrpe individualnih grešaka u predaji (neforsiranih) u kojima je prednjačio Taravel, loše razumijevanje ovakve igre dovelo je do niza loših fenomena u igri Dinama, o njima kasnije. Nadalje, igra s tri otraga bi trebala biti prilagođenija suparniku koji voli visoko napadati, jer će rijetko tko staviti čak 3 igrača na 3 Dinamova stopera i time si oduzeti strukturu na krucijalnim dijelovima terena. Molde to sasvim sigurno nije mdash; njihov 4mdash;5mdash;1 srednje visoko postavljeni blok bio je totalni mismatch za Dinamovu izgradnju napada mdash; hrpa lateralnih dodavanja bez smisla i prostora za penetraciju od kojih Dinamo ništa nije dobio. Njihovo samo postavljanje je u prvom dijelu bilo loše, Taravel i Šimunović niti su bili dovoljno široko da namame krilo da izađe prema njima i većinom su stajali u totalno neaktivnim zonama. U drugom dijelu je to nešto bolje izgledalo.
b) Uloga veznjaka
Kao i u prvoj utakmici, a to sam već
mdash; Machado i Ademi su se puno prerano i prečesto spuštali stoperima koji bi imali loptu u nogama. Ukoliko stoper nije pod pritiskom a svejedno se svaki od veznjaka spušta po tu loptu mdash; koja je poanta imati tri igrača u prvoj fazi izgradnje napada?
c) Stvaranje viška?
Nije vezano samo uz konkretni sustav nego je općenitije pitanje mdash; koji je bio plan Dinamovog napada? Gdje se tražio višak, u kojim zonama? Kojem igraču je bio cilj tu dovesti loptu za 1 na 1 situaciju jer ima kvalitativnu ili fizičku prednost nad suparnikom?
d) Bekovi? Vidjelo se da su njih dvojica u totalnoj disonanci novih uloga mdash; gdje se postaviti kad je lopta na suprotnoj strani, gdje kad je kod bližeg stopera, gdje kad ode naprijed…Tajming njihovog ulaska koje je Dinamo tražio dugim dijagonalama je krucijalan za išta što oni mogu ponuditi, a zasad tu ima puno problema u pozicioniranju.
e) nastavlja se na prethodna dva, a tiče seprenošenja lopteu iduću fazu napada.
Da bi se dva beka protiv duplih bekova aktivirala u završnicu, potrebno je da imaju suigrače koji će svojim postavljanjem razvući/skupiti obranu u potrebnoj mjesri. Budući da su Machado i Ademi čamili duboko a Henriquez i Soudani bili gurnuti jako visoko gdje nije bilo prostora, bekovi takvu pomoć nisu imali.
Ovako je to izgledalo u većem dijelu utakmice:
Taravel ima loptu, blok Moldea izlazi prema njemu ali ne postoji igrač u međuprostoru koji bi vezao obranu centralno i omogućio pas prema Pivariću na lijevo. Zapravo, jako dugo nisam vidio da se neka ekipa kao Molde brani u tako ravnim linijama gotovo čitavu utakmicu, a suparnik to ne zna iskoristiti.
Tek jednom na utakmici je Dinamo to odigrao kako treba, vjerojatno instinktivno:
Situacija se odvija na drugoj strani, loptu vuče Šimunović a Soudani se inteligentno povlači u međuprostor i sada ima opcija za prenijeti loptu do Matela u čistoj situaciji na krilu, iako je prvotni pas od Šimunovića prema Matelu blokiran. Na prste jedne ruke može se prebrojati koliko je Dinamo puta stvorio “među linije” i koliko puta su igrači prihvatili igrati spojku mdash; igrača koji će služiti kao bypass prema željenom pasu jer je on zatvoren, kao ovdje. Također, Machado se bespotrebno kreće visoko , gdje ne može igrati mdash; da je ostao dublje, blok Moldea u sredini morao bi se malo prilagoditi njemu i otvoriti više prostora u zoni gdje je Soudani primio loptu.
Molde je u ovom tempu i postavci mogao igrati tri utakmice zaredom , tolika je potrošnja bila.
f) Kontra?
Dinamo ima ultra brzance, super opasne u kontranapadu, navikle da loptu primaju s krila. Kada ih postavite centralno, stoperi im se zalijepe za leđa i moraju igrati okrenuti prema svojem golu pa gube prednost u brzini koju neosporno imaju. Bilo je par šansi za kontranapad gdje se to fino vidjelo mdash; tim više jer je Henriquez sjajan izbor za prihvaćanje takve uloge sidruna koji bi proslijedio loptu u prostor, nelogično je isto tražiti i od Soudanija, a ponekad i Pjace.
g) Pjaca
Na desetki se ne snalazi kao na krilu. Oduzeta mu je mogućnost izlaska u završnicu s krila gdje mu dribling i šut iz kuta dolaze do izražaja, a tamo gdje je veća gužva kasni s reakcijama mdash; on treba biti nareceiving endupasa, ne onaj koji ga šalje mdash; u nekoliko navrata propustio je dati loptu u prostor na krilo gdje bi Dinamo prebrojao suparnika jer je brzao u završnicu mdash; opet , navika koju vuče sa svoje krilne pozicije.
Da stvar bude smješnija, Dinamo je poveo preko Henriqueza baš u jednoj situaciji kada su napravili dobro sve što dotad nisu, a specifićno za ovaj sustav. Šimunović je dugom dijagonalom prebacio malo skupljeniji vezni red, Pivarić je dobio loptu slobodnu za centaršut a među mnogo Dinamovih igrača najviši je bio Henriquez koji zabija za vodstvo. Orijentacijom na centaršuteve Dinamo se odlučio za veliki broj napada male vjerojatnosti uspjeha.
Samo dvije minute kasnije, u 20. minuti Kamara zabija za izjednačenje. I tu je do izražaja došla Dinamov minus s tri otraga mdash; bekovi su se u dubokom bloku povukli preduboko i Molde je čak triput centrirao dok nije zabio. Nije bilo dosta veznih igrača koji bi uzeli odbijenu loptu i raščistili opasnost. Također, Šimunović je zaspao i dozvolio igraču da uđe iza leđa Sigaliju mdash; propust koji je teško shvatljiv u igri s jednim stoperom viška.
Iako ne volim izvlačiti jednog igrača i njegov performans, moram spomenuti Taravela. Vjerojatno su istinite glasine kako uslijed teških ozljeda njegova motorika, a posljedično i psiha strahovito padne i nije dovoljno spreman i centriran za vrhunski nogomet. Osim tri čiste predaje lopte u noge suparnika, izdvojio bih oprošteni crveni karton kada je ničim izazvan opalio Kamaru u glavu (Dinamo je tu mogao izgubiti utakmicu, pa i prolaz), te situacija u 27, minuti u kojoij Kamara skače na petercu, Taravel postavljen bolje i prije je stigao nego napadač do pozicije, ali on ni ne skače (?!). Taravel treba razgovor s odgovornima, skupi stranac mora voditi obranu, a ne krpat se ostatku. S druge strane, Sigaliju uloga srednjeg stopera, polumdash;libera izvrsno stoji mdash; spasio je Dinamo u nekoliko navrata u jako opasnim situacijama.
O Norvežanima u napadu i Dinamu u obrani se nema što puno reći mdash; gosti su izlazili rijetko s puno igrača i tek bi u možda svakom trećem napadu imali opciju za brze povratne lopte i otvaranja napada uz krilo. Dinamo je izgledao kakofonično mdash; nejasne zone u kojima se mora djelovati i kasna preuzimanja vrlo su često ostavljala Ademija i Machada na ogromnom prostoru i nerijetko bi baš oni bili najbliži igrači suparničkovim bekovima koji bi pomicanjem unaprijed imali višak. Molde iz toga nije puno napravio jer je i sam napadački totalno bezvezan, ali na taj način može bez problema držati loptu puno duže i umarati centralne veznjake Dinama koji jure za svime što ostali propuštaju.
Tek u 73. minuti Fernandesovim ulaskom Dinamo prelazi na 4mdash;2mdash;3mdash;1, ali u tom trenutku Dinamo ima puno previše krila u ekipi i vlada opći nered, budući da svi vole operirati u sličnim/istim prostorima, a vezu vode radni Ademi i Rog koji bi idealno trebao igrati malo više uz teren. Mnogo igrača visoko u rani napada uglavnom rezultira statikom, a tako je bilo i sada.
I za kraj mdash; Dinamov odnos. Ne prvi put se desilo da u nekom trenutku utakmice Dinamo izghubi sve konture igre a paničnim izmjenama trener pogorša stvar. Molde je do kraja trebao zabiti i drugi, bez da je išta odigrao na Maksimiru. Djelomično stvar psihe, djelomično nediscipline, a prije svega trenerova nemogućnost prenašanja ispravnih ideja i koncepata na svoje igrače. Nogomet se igra dok sudac ne kaže, ne dok jedna ekipa tako ne odluči.
Dinamo ima hrpu dobrih, opasnih krila. Zašto ih gurati van ekipe (Fernandes) ili stavljati u druge uloge (Pjaca) ako i sam kažeš da ti je to najveći forte? Umjesto toga, u igru stavljaš bekove koji imaju cijelu liniju za sebe, ali mnoštvo hendikepa. Ni Pivarić ni Matel nisu dobri 1 na 1, dakle lopte koje im pristižu pred završnicu moraju biti iza zadnjeg obrambenog igrača Moldea na toj strani (beka), sve ostalo je neproduktivno. Ukoliko postoji blok, njih dvojica jedan na jedan ne mogu napraviti ništa, posebno ne protiv ekipe koja vrlo brzo izlazi na bok defenzivno i duplira ga. Pivarić je u prvom poluvremenu imao 6 blokiranih centaršuteva iz 8 pokušaja, nota bene.
Vice Karin,General poslije bitke
