Hrvatska je krenula u utakmicu s nečim što bi možda većina tradicionalnih, tvrđih medija okarakterizirala kao 4mdash;4mdash;1mdash;1 formu, ali već iz slike ispod se vidi da je to ipak izgledalo drugačije na travnjaku:
Malta je igrala povučeno što je zapravo značilo da Srna igra krilo, a ne beka, dok su kretnje ostalih igrača označile dvije stvari:
mdash;slaba fluidnost jer postoji previše igrača sredine terena, a premalo onih koji “šire” igru
mdash; veći dio utakmice nekoliko njih je imalo totalnu slobodu u kretanju, pa je pozicioniranje teže generalno odrediti čak nego u “klasičnijim” utakmicama
Smatram kako je Hrvatska odigrala lošu utakmicu i pokazala jednu veliku manu u samoj pripremi, do čega ću doći. Istina je i da vjerojatno stoji teza kako se na momente odigralo baš kako se trebalo, ali sve do Maltinog pada sredinom drugog poluvremena Hrvatska nije stvorila čistu šansu iz igre. Dapače, i Modrićev gol je na neuobičajen način donio vodstvo, pa bi bilo dosta interesantno vidjeti kako bi se utakmica odvijala da nije bilo takvih, izoliranih incidenata mdash; Modrićev šut, crveni Malte..
Ali, idemo redom. U fazi izgradnje napada nije bilo nikakvih problema. Malta je prvi obrambeni blok povlačila uglavnom na centar igrališta, što je značilo da stoperi i Rakitić koji se stalno spuštao među njih imaju mnogo vremena na lopti i mogu mirno predati onaj prvi pas prema naprijed:
Rakitić se spušta kao dodatni igrač u zadnju liniju ne bi li mirno primio loptu i organizirao napad. Vidimo i visoko na desnom krilu Srnu koji je odvlačio svojeg čuvara duboko na suparnikovu polovicu. Poprilično očekivano je izgledala ova faza igre, i tu uslijed Maltine odluke da igra obranu bez pritiska nije bilo problema. Ipak, jedna mala napomena mdash; u dva navrata kad su po prekidu izašli s više igrača prema naprijed a stoperi vratili loptu Subašiću, probao je jako riskantan pas i imao dosta sreće da to nije bilo kažnjeno. Ovo mu je treći takav gaf u zadnje dvije utakmice, i trebalo bi mu obratiti pozornost na detalj da je od golmana bolje dobiti 4 sigurna pasa na 10 metara nego jedan “50mdash;50” pas na 30 metara. Posebno jer mu je to bio drugi dodir na utakmici, pa nije ni mogao biti u dobrom ritmu u kojem bi pokušavao duže dodavanje.
U idućoj fazi u kojoj se pripremala završnica i koja zapravo definira jesi li dobro postavio igru protiv ovako postavljenog suparnika, Hrvatska ej podbacila.Najprije, Malta nije igrala klasičan bunker mdash; bili su strahovito kompaktni po dužini terena i uvijek s 9 ili 10 igrača iza lopte, ali zadnja linija je zapravo izlazila često relativno visoko, na 35 metara od svojeg gola. To je apsolutno odlično rješenje bilo, budući da Hrvatska iz ovakve postave ima tek jednog, “jednog i pol” igrača koji može dati brzinu u dubinu mdash; Mandžukić koji ipak nije pravi igrač prostora i Srna kojem su se ulasci iz drugog plana slabo pripremali. Ipak, Maltu je najlakše bilo “načeti” po bokovima, a tu je bilo problema.
1. Lijevi bok
Milića su Maltežani označili kao ofenzivno najprihvatljiviji rizik i podosta su ga puštali daleko s loptom i općenito ostavljali više prostora na toj strani. Milić je bio impresioniran a postavka hrvatske igre da je prerijetko (nikako) to koristila već okretala loptu na desnu, Srninu stranu. I to podosta sporo mdash; zadnja linija ne shvaća dovoljno dobro koliko je krucijalno da u prijenosu lopte protiv dublje postavljenih ekipa igraju otprve ili druge, odrezane, oštre pasove. To je jedini način za steći prednost igranjem okolo, preko stopera.
Slika koja oslikava impotenciju na tom boku:
Vrlo usko pozicioniranje svih veznih opcija u hrvatskoj igri čime dominiraju posjedom ali nemaju pravog progresa. Ipak, uspjeli su skupiti Maltinu obranu i sad je idealno vrijeme za realizirati to brzim pasom na bok, ali tamo :
Milića dočekuje igrač u bloku, ali nema nijednu opciju kojoj bi odložio loptu i kroz dupli pas iskoristio prostor iza leđa beka. Tu se vrzmao Kovačić, ali ništa više od toga, očito nije dobio upute koliko je bitno da se tu ponudi kao opcija. Ovime su Maltežani efektivno uspjeli oduzeti Hrvatskoj xy metara kvadratnih terena na toj strani i već ionako suženu postavku, dodatno usmjeriti prema jednodimenzionalnom.
2. Desni bok:
Ovdje je situacija generalno bila tek nešto bolje postavljena mdash; Srnu se koristilo malo hrabrije, Modrić i Halilović su prilazili pomoći stvoriti višak, ali postavlja se pitanje jesu li si Halilović i Srna kao partneri na toj strani međusobno kompatibilni. Odnosno, da ne brzamo sa zaključcima, koliko vremena treba proći da to postanu.
Iako je Halilović pružao potporu, njegove i Srnine osnovne navike ulaska u završnicu su dijametralno suprotne. Halilović konstantno prilazi na pas, kombinatoriku, stvaranje brojčanog viška, dok je Srna igrač koji traži izolaciju i mnogo direktniju opciju, bilo driblingom u prostor, dobivanjem faula duž istog puta ili centaršutom s poludistance. Ovako su obojica bili na polovici optimalnih uvjeta u svojoj igri pa nisu dali dovoljno.
Ovo najbolje demonstrira tezu:
Relativno brz prijenos na desnu stranu, tamo Modrić (broj 2) prima loptu a Srna (1) se nudi uz liniju i postoji višak. Međutim, iz sredine natrčava Halilović koji nepotrebno dovlači čuvara i uskoro Malta lako zatvara taj koridor s trojicom igrača:
Osim toga, Halilovićeve role, navike i želje se često u ovakvim postavkama podudaraju s Modrićevim, što znači ili da si malo smetaju, ili da Modrić mora ostajati dosta dublje ne bi li obojici ostavio više prostora.
Sve u svemu, Hrvatska je imala velikih problema konvertiranja posjeda koji im je prepušten u šansu. Nije postojao jasan plan kako se želi suparnika otvoriti, ili se on barem nije provodio.
Ono što je po mom sudu bila dobra Kovačeva ideja bar koncepcijski, je uloga Brozovića.
Brozović je zapravo startao kao prateći napadač, a imao je dvije osnovne uloge:
mdash; kretati se između linija i to lateralno i odigravati iz prve pasove Haliloviću/Kovačiću/Modriću koji bi ulazili iz drugog plana u završnicu, neka vrsta “prednje” mantinele:
Ovdje vidimo otprilike zonu i ravninu u kojoj se nudi.
Druga uloga bila je ta što je bio dužan dati dubinsku dimenziju ekipi ako na toj strani nije bilo Mandžukića:
Na taj način se dobila čak i solidna ideja, rasteretilo se Mandžukića igre leđima u kojoj bi bio okružen s previše braniča, a iskoristio se Brozovićev trkački kapacitet. Ono gdje je štekalo je to da su mu se vrlo slabo priključivali suigrači i nije imao opcija da igra otprve (što mu je ušlo u naviku) i tako stvara višak. Druga je bila prevelik broj neforsiranih tehničkih grešaka.
U obrambenom dijelu igre, Hrvatska nije imala velikih problema mdash; čak se ni ne može reći da je pritisak bio visok i intenzivan, koliko su Maltežani prerano nabijali duge lopte i odmah vraćali loptu Hrvatskoj u posjed. Nekoliko puta su u fazi napada uspjeli doći iza leđa hrvatskoj veznoj liniji, ali im je jednostavno falilo opcija koje bi im omogućile smisleniji ulazak u završnicu. I baš se u tih par situacija koje Maltežani nisu iskoristili kad su se ubacivali iza leđa Modriću i Rakitiću može povesti rasprava potrebe defenzivnijeg veznog igrača, ili barem drugačijeg koncepta u igri. Jako bi me zanimalo na toj poziciji vidjeti Jedvaja, recimo. Igrača koji je solidan na distribuciji i ne treba mu u ovakvim uvjetima više od toga (ima 3mdash;4 playmekera oko sebe i protivnik ga ne pritišće čim prima loptu), a nakon predanog pasa igra ga ne ponese naprijed nego ostane uvijek iza lopte. Zapravo, takav profil igrača je Hrvatskoj dosta potreban mdash; ili branič koji može odgovoriti zahtjevima igre na zadnjem veznom, ili obrnuto. Ovako stoperi moraju konstantno paziti na razmak između njih i Rakitića, a Ćorlukina sporost im otežava prilagodbu na višem nivou.
Jedino što je funkcioniralo dosta dobro prvo poluvrijeme, pa i cijelu utakmicu su bili prekidi. Dvije jedine prave šanse u prvom dijelu su došli nakon njih, a još barem 4 u drugom, od kojih su neke bile plod uigranih akcija. Iz kornera se loptom tražilo centralnu zonu u kojoj je operirao Mandžukić i ta zona je pravilno ocijenjena kao Maltin meki trbuh.
Najbolja akcija/šansa:
Tri igrača najbliža lopti utrčavaju prema prvoj stativi i odvlače obranu, a ovdje:
Ćorluka radi blok za Mandžukića koji se izvlači i ulazi u stopostotnu šansu.
I sve je prolazilo relativno mirno, a onda trenutak naivnosti i gluposti ostavlja Maltu s igračem manje nakon samo pola sata igre. Nedostatak igrača se nije odmah manifestirao, ali su se već morale raditi rošade i kompromisi u igri gostiju:
Rakitić povlači jednu loptu skroz od svojeg gola, Malti fali igrač u srednjem bloku koji bi usmjerio Hrvatsku i zadržao ju, što znači da se cijela ekipa mora mnogo ranije povlačiti. I to ostavlja dosta više prostora i mogućnosti za ulazak domaće ekipe u završnicu:
I tako je stigao kraj prvog poluvremena. Kovačića je zamijenio Jelavić a već u 17. oj sekundi drugog dijela Modrić je izvrsnim golom s 26mdash;7 metara doveo Hrvatsku u vodstvo.
Ulazak Jelavića značio je igru s dva centralna napadač koji su automatski vezali tri, nekad i više braniča uz sebe:
Matematika je jednostavna mdash; tri malteška igrača čuvaju dvojicu hrvatskih, uz igrača manje mdash; ostalo je mnogo više prostora za domaćina. Brozović više nije bio napadač već je operirao uglavnom iz pozicije polulijevo iz koje se ubacivao naprijed, nešto što je (valjda) trebao Kovačić igrati u prvom dijelu. Čekao se udarac ili prekid koji će riješiti utakmicu, neko vrijeme još Hrvatska nije imala čistih i sjajnih šansi ali je zato imala ogroman broj centaršuteva i odbijanaca od kojeg se čekalo da jednog ubace u mrežu. U Jelaviću se dobilo dodatnog target mana koji može poslužiti za prijenos igre direktnim loptama, a donio je i dodatnu opasnost na centaršutevima gdje je u prvom poluvremenu falilo igrača u toj vrsti završnice.
Iza 60. minute Malta je i fizički totalno pala, branila se cijelo vrijeme i počelo se sve više kasniti, griješiti, a prijeći centar je postala nemoguća misija. Zbog toga su se dodatno povukli, počela se igrati prava viktorija, i samo je bilo pitanje kada će se konačno riješiti pitanje pobjednika.
Samo ilustracija kako je utakmica izgleda:
Malta gubi loptu, odnosno pokušava ju dati svom napadaču koji igra između najmanje dva hrvatska igrača. Nemaju više solidan blok i lopta se vrlo lako prenosi u njihovu zadnju trećinu:
U 67. minuti ušao je Kramarić koji je odigrao odličnu partiju mdash; bio je točno ono što je trebalo u tom trenutku mdash; tehnički potkovan centarfor koji se može izvući i ima štofa za podvaliti pas u jednu od rupa koje u se otvarale. A dobilo se i još jednog igrača u završnici. Takva kombinacija je okrunjena njegovim golom, prvijencem.
U 81. minuti Jelavić se malo izvukao i primio loptu okrenut leđima, dobio duel u primanju lopte i ostavio čuvara iza sebe. Brozović i Olić su odvukli braniče na jednu stranu a Kramarić je ostao sam na drugoj. Jelavić to vidi, pas i gol, gotova priča.
Od igrača koje nisam spomenuo konkretnije a trebalo je:
mdash; Kovačić je izgledao izgubljeno, poprilično mu je bilo nejasno u kojoj zoni treba igrati, a još nejasnije kako koristiti suparnikovu postavku
mdash; Milić previše impresioniran, a preveliki strah od greške najbolji je put za napraviti grešku
mdash; Modrić i Rakitić mdash; dobre partije, iako su ovakve utakmice za njih perolaka kategorija. Silom prilika morali igrati predaleko od gola kako ne bi skroz zagušili svoju ekipu pa je izostao i bolji učinak.
mdash; Jelavić nikad bolje u reprezentaciji nije bolje izgledao s loptom u nogama
mdash; Halilović je zaradio neopravdano oštre kritike. U ovakvom konceptu igre u kojem Hrvatska stvara prednost isključivo individualno, a ne timski, od njega, Kovačića i Modrića se očekuje da driblaju u svakoj prilici, dok god ne postoji realna opasnost za gol . Sveukupno ništa mnogo bolje ili gore od prosjeka
mdash; Kramarić igra u životnoj formi mdash; miran na lopti, aktivan bez nje, dobra rješenja bira, osjeća igru i donio je veliki momentum s klupe
mdash; Mandžukić se u jednoj domeni dosta krivo koristi, posebno u postavci u kojoj igraju Modrić i Kovačić (posebno Halilović, ali ne očekujem ga kao prvotimca ubuduće). Kada mu suigrač krene u dribling s krila prema sredini što ova tri igrača rade i vole, on bi se trebao kretati dijagonalno, prema njihovoj strani. Na taj način bi povukao čuvara i iza njegovih leđa otvorio koridor kojim bi dao više vremena igraču s loptom da ju povuče. A u slučaju da se suparnik odluči na preuzimanje, igrač s loptom je na jačoj nozi i može ga lagano uposliti u dubinu. Dojam sam, da je imao ovakve upute i usvojio ih, da bi samo na tu shemu stvorili 3 šanse ovdje.
Sve u svemu, 3 boda. Ostalo će se brzo zaboraviti..
Vice Karin, General poslije bitke
