Može ovo biti još jedan običan tekst kurtoaznog spominjanja tragedije na stadionu Hillsborough, koja se prije točno 30 godina dogodila u Sheffieldu, gradu koji je već tada bio u laganoj ekonomskoj stagnaciji. Mogao bi, ali nema smisla. Na tisuću mjesta se može pročitati o tome, koga je baš volja otići će na Liverpoolove stranice, tamo ima sve što treba u ovakvim prilikama imati. I o komemoracijama, i o izrazima sućuti i o malom rođaku Stevena Gerrarda koji je taj dan stradao.
Ovdje ćemo samo napomenuti kako se neke stvari nikad ne mijenjaju. Gotovo 25 godina službena priča je bila kako su navijači sami pregazili svoje članove, ničim izazvani, u nekom suludom činu nasilja koje im je tek tako došlo. Tek posljednjih nekoliko godina se otvaraju službene arhive, iz kojih je vidljivo kako je za tragediju kriva direktno policija i njihove sulude odluke taj dan. Kako su poslije u zajedničkoj operaciji sa Sunom, jednom od najžutijih novina, smećem kakvo već proizvodi Rupert Murdoch, svu krivnju i bijes javnosti prebacili na navijače crvenih iz Liverpoola. Smišljajući i gnjusne laži poput one da su mokrili po svojim kolegama i prijateljima. Tih dana, kriminalci iz policije i medija bili su zajedno.
Danas istina je jasna, policija je bila zločinačka. I taj kvazimedij za hajku poslije. Onih 96 se štuje, jer su na kraju pali i za istinu i za borbu dobra nad institucionalnim zlom. Scouseri ne trpe Sun, zabranjen mu je ozbiljan pristup Anfieldu, jednom od hramova nogometa. A borba za pravdu se nastavlja.
Za onih 96. Da se ne zaborave. You’ll never walk alone.
Damjan Raos Carić
