Prije nekoliko dana tri članice CONCACAF-a najavile su kandidaturu za organizaciju 13. izdanja Svjetskog nogometnog prvenstva.
Na posljednjem (102.) katu One World Trade Centera u New Yorku predsjednici nogometnih saveza Sjedinjenih Američkih Država (Sunil Gulati), Kanade (Victor Montagliani) i Meksika (Decio de Maria) predstavili su svoj plan zajedničke organizacije Svjetskog prvenstva 2026. godine. Podsjetimo, riječ je o prvom SP turniru na čijoj će završnici sudjelovati 48 reprezentacija svijeta. Također, ovo je prvi put u povijesti da se za zajedničku organizaciju SP-a prijavljuju tri države.
>> Europi 16 mjesta na proširenom Svjetskom prvenstvu 2026. godine
Najvažniji detalj najavljene kandidature je ‘kvota’ utakmica koje će se odgirati po državama. Tako će od 80 utakmica, koliko će ih biti u novom formatu (sadašnji ’32 format’ težak je 64 susreta), njih čak 60 biti odigrano u SAD-u, dok su se Meksiko i Kanada zadovoljili s kvotom ‘svakom po deset’. Da ‘zajednička’ kandidatura bude još apsurdnija doprinosi saznanje da će (od četvrtfinalnih okršaja) svi susreti ‘knockout’ faze biti održani u SAD-u.
S obzirom na to da je prema novim FIFA propisima kontinentima domaćinima prethodna dva izdanja SP-a zabranjeno kandidirati se za organizaciju sljedećeg svjetskog nogometnog turnira, mnogi ovu kandidaturu vide kao ‘odličan politički potez’ SAD-a. Naime, Svjetsko prvenstvo iduće se godine održava u Rusiji i time pravo kandidature za SP 2026 gube sve članice europske krovne nogometne organizacije. S obzirom na to da će SP 2022 biti održano u Kataru, prema novom pravilu FIFA-e, nijedna azijska država također neće smjeti priložiti kandidaturu za ‘prvo najveće’ Svjetsko prvenstvo do sada. Rekordan broj reprezentacija na završnom turniru i ovako je, zbog infrastrukturnih razloga (ne samo nogometne infrastrukture), u startu suzio broj država koje potencijalno mogu kvalitetno organizirati prvenstvo, a novim propisom, i zajedničkom kandidaturom SAD-a, Meksika i Kanade, malo je vjerojatno da će se neka od afričkih država uopće kandidirati. Ako se i odluče za to, infrastukturno nikako ne mogu parirati državama sjeverne i srednje Amerike. Na sve navedeno treba uzeti u obzir i činjenicu da je posljednje globalno nogometno nadmetanje reprezentacija održano u Brazilu, te se logičnim nameće zaključak da će FIFA, ukoliko se neka od južnoameričkih država i odluči prijaviti za organizaciju, vjerojatno izbjeći ‘kontinentalno ponavljanje’.
Podsjetnik – ‘u igri’ za organizaciju SP 2026 ne može biti ni Australija, koja je nogometnu federaciju Oceanije napustila 2006. godine te sada kao azijski predstavnik također ne ispunjava uvjet za prilaganje kandidature.
Na kandidaturu triju članica CONCACAF-a gleda se i kroz prizmu političkih događanja u SAD-u pa su tako neki mediji počeli su nagađati i o ‘nevoljkosti’ predsjednika SAD-a Donalda Trumpa za organizacijom turnira zajedno s Meksikom. Ove navode demantirao je predsjednik nogometnog saveza SAD-a izjavivši kako zajednička kandidatura s Meksikom i Kanadom “ima punu potporu predsjednika Sjedinjenih Američkih Država”.
Kandidaturom se također otvorilo i pitanje ‘institucijalnog seksizma’ u FIFA-i zbog činjenice da su prilikom organizacije SP za žene 2015. godine u Kanadi nogometašice bile primorane igrati na umjetnoj travi. Iako su se zbog glasnih kritika nogometašica i ostalih dionika tvrtke ponudile besplatno postaviti prirodnu travu, FIFA je tada to odbila. Logično, postavlja se pitanje hoće li i nogometaši, koji su svako Svjetsko prvenstvo do sada igrali na prirodnoj travi, imati isti tretman poput kolegica. Predsjednik nogometnog saveza Kanade, ujedno i potpredsjednik FIFA-e, te vjerojatno najzaslužniji čovjek za ovaj ‘šah-mat’ SAD-a Victor Montagliani, na ovu je temu izjavio: “Svako muško Svjetsko prvenstvo do sada odigrano na prirodnoj travnatoj podlozi. Pretpostavljamo da će tako biti i s ovim”.
Iako je samo Svjetsko prvenstvo 2026 godine još uvijek daleko, već je sada jasno da kontorverzi oko domaćinstva neće nedostajati ni ovaj put. Određene promjene u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji jesu napravljene, no kao što vidimo i dalje je riječ o instituciji u kojoj ‘igrica ispod stola’ nikad neće nedostajati.
Tino Roso
