Nakon nedavnog predstavljanja Setienovih promišljanja o nogometnoj igri, pred vama je analiza izvedbe iste…
„Većinu slobodnog vremena preferiram igrati šah “ – reći će Quique Setien, trenutni strateg Real Betisa.
Šah i nogomet se kao igre često povezuju. Obje su umne i strateške, a Setien gaji strateški posložen nogomet. Vrlo uredan i organiziran.
https://nogometplus.net/index.php/n-rubrike/trener-plus/nogometni-sah-el-maestra/
Juego de Posicion je baza njegove nogometne filozofije, a sve naslone ima u totalnom nogometu. Nije to ništa čudno s obzirom na nadahnuće u vidu velikana Johana Cruyffa, prema čijim metodama izražava divljenje.
Setien preferira napadački i posjedovno orijentiran nogomet. Tvrdi kako je vitalno dominirati centrom igrališta, te imati ravnotežu i kontrolu. U tranzicijskom napadu će pokušati što brže doći do protivničkog gola, dok će u napadu na organiziranu obranu strpljivo i marljivo graditi svoje napade.
U Real Betisu bazično igra 4-3-3, u fazi obrane 4-5-1 i varijacije. U fazi napada, pogotovo gradnje i organizacije, situacijski se može naći u sustavima i s trojicom iza kao npr. 3-3-4 ili 3-4-2-1. Na kraju krajeva, ovako na suho to nije niti bitno, jer forma sama za sebe ništa ne znači. Stoga, pređimo na samu igru i (po)složenost iste.
Faza napada
Setienove momčadi maksimalno koriste kvadraturu igrališta, što je jedna od oznaka modela pozicijske igre. To proizlazi iz nekih pravila u vidu rasporeda igrača po određenim zonama i linijama, te igri po određenoj dubini i širini. Najjednostavnije rečeno – svaka zona i linija bi trebala biti zastupljena igračem tj. igračima. Postoje dvije bočne zone, dva half space-a i centralna zona. Igralište se, osim po pet vertikalnih zona i četiri vertikalne linije, dijeli i na one horizontalne. Kod njih bi preporuka bila da se u isto vrijeme nikad ne nalazi više od tri igrača u istoj liniji. Kod vertikalnih je preporuka svega dva igrača. Naravno da se takav kompleks ne može 100% točno implementirati u baš svakoj situaciji, ali jasna je tendencija za nekakvom pravilnom strukturom preko koje se u svakom trenutku može napraviti overload nekog dijela terena, a koji bi bio posljedica dobre strukture, ali i stvaranja raznih superiornosti (pozicijska, kvalitativna, kvantitativna…).
Takva struktura sama po sebi za posljedicu ima stvaranje trokuta i rombova po terenu, čime je olakšana cirkulacija lopte tj. bolji su koridori dodavanja i čišće opcije kod igrača s loptom. Igrač nije dužan držati određenu poziciju, već je bit da se zone i linije uvijek nadopunjavaju. Ako jedan igrač napusti svoju liniju, onda na njegovo mjesto mora doći drugi igrač.
Takav stil igre traži stvaranje pozicijske, kvalitativne i kvantitativne superiornosti. Real Betis iznimno puno koristi pozicijske superiornosti postavljanjem igrača u najteže branjene zone kao što su koridori izmeđi igrača, half space, međuprostor ili npr. koristeći blindside movement i slično.
Korištenje raznih momčadskih driblinga, manipulacija i lažnih poteza je nešto bez čega se općenito ne može zamisliti nogomet, a pogotovo ovakav kompleksni pravac igre. Mnogo momčadi danas provodi dijelove principa tog modela igre, međutim puno manje njih utilizira takvu igru u kompletu. Setienove momčadi su jedne od onih koje filozofski pravac Juego de Posiciona provode baš onako treba.
Betis je vrlo strpljiv i progresija napada se odvija postepeno i mirno.
Protiv Villarreala su zabili gol nakon prelijepe duge akcije koja je trajala oko minute, a u tom razdoblju su imali 20-ak dodavanja.
Igra se razvija od vratara. Isti taj vratar mora znati dobro igrati nogom i biti smiren, što Antonio Adan svakako je. Stoperi u toj situaciji obično šire igru prema aut liniji, a veznjak se spušta između njih. Bekovi se guraju visoko i time se dobiva poznati manevar – „Salida Lavolpiana“.
Kada napad kreće od vratara, a protivnička momčad radi visoki pritisak, u tom trenutku je zadnji vezni (DM) ipak nešto iznad linije stopera, te s tom dvojicom stopera (CB) i vratarom tvori romb. Time se jasno i golman aktivno uključuje u igru. Veznjak (DM) se pozicionira najčešće iza leđa protivničkih napadača i često im nije dostupan pogledom pa lagano manipulira prostorom i određuje položaj koji mu je najpovoljniji za primanje lopte. Na taj način Betis lagano izlazi iz pritiska ili presinga.
Struktura igrača je takva da bi protivnik morao vrlo rizično i hrabro izaći naprijed s mnoštvom igrača, jer uvijek se (najmanje) jedan dodatni vezni i (najmanje) jedan bek može spustiti u igru i dati dodatnu opciju na lopti, što Betis često zna raditi ukoliko ga protivnik pritisne s mnoštvom igrača. Npr. Real Madrid ovdje ima brojčanu izjednačenost i praktički markiraju čovjek na čovjeka.
Međutim, tu se spušta dodatni vezni igrač Betisa (Camarasa) čime dovodi u nedoumicu Kroosa, koji ne zna bi li pratio Fabiana ili Camarasu. Time jedan od igrača Betisa jednostavno mora ostati u dobroj situaciji za primanje lopte, a to je u ovom primjeru Fabian.
Modrić sužava prostor i dolazi u poziciju da mora pomoći svom suigraču, dok Javi Garcia to koristi kako bi se pozicionirao iza leđa Modriću i time lagano mogao manipulirati protivnikom na način da se brzo otvori u ponuđeni prostor desno od Modrića koji ga ionako ne vidi. Odjednom vratar Betisa ima nekoliko opcija u igri, međuostalim čak i stopere koji su sada u povoljnijoj situaciji utoliko što imaju opciju igrača više u sredini, čime bi pravilnim pozicioniranjem trebali lagano izaći iz Madridovog pokušaja pritiska u samom začetku Betisova napada.
Setien kaže kako nije radikalan po pitanju posjeda. I to se vidi u praktičnom dijelu, jer njegove momčadi u jako rizičnim situacijama znaju posegnuti za dugom loptom, za razliku od nekih drugih trenera koji su isključivi po tom pitanju.
Progresija napada se ne vrši samo kroz kratka dodavanja po travnjaku. To je osnova i nešto bez čega se ne može zamisliti ovakav stil igre, ali samo ako su neki uvjeti ispunjeni. Ukoliko nisu, onda se njegovi igrači ne libe odigrati visoku loptu.
E sad, što sa visokom loptom? Sama za sebe ona nije dovoljna, jer to je čista improvizacija i stihija, što je sušta suprotnost ovom treneru i filozofskom pravcu kojeg implementira u svojim momčadima.
U šahu je npr. ključno figure povlačiti zajedno, kako bi sačuvale jedna drugu. Isto je i u nogometu.
U postupku duge lopte Setienova ekipa uvijek izlazi daleko naprijed kako bi što bliže protivničkom golu mogla osigurati „drugu loptu“ i na taj način vrlo brzo i lagano prenijeti igru na protivničku polovicu. Time se ujedno održava i potrebna kompaktnost linija čime posjeduješ jedan od uvjeta za brzi presing i oduzimanje lopte ukoliko ista ne dođe u tvoj posjed. Igrači sve to rade sinkronizirano odnosno zajedno, baš kao što se u šahu pomiču figure, jer time štite jedni druge.
Igrači Betisa otvaraju jedan drugom prostore odnosno koridore za dodavanja između linija. To obično rade povratno dijagonalnim trkom.
Tello je u half space-u između Realovih veznjaka i zadnje linije. Radi povratni trk prema lopti i sad dolazimo do toga zašto je half space jedan od najtežih prostora za branjenje. Tko će izaći na Tella?
Igrač do njega ima bočnog igrača Betisa u vidu, stoper je vezan Sanabriom, ako izlazi Marcelo onda ostaje prazan prostor iza njega u koji može utrčati bilo tko. Marcelo izlazi na njega, dok u isto vrijeme centralni vezni Camarasa radi blindside movement čime je nevidljiv veznoj liniji Reala, a ujedno nedohvatljiv zadnjoj liniji. Tello u svakom slučaju ima opciju povratnog dodavanja, a taj kome uputi loptu može potražiti Camarasu potpuno samog u jako teško branjenom prostoru.
U ovoj se situaciji dodavanje prema Camarasi može izvršiti i izravno, ali ako situacija to ne dopušta onda se ide povratnim dodavanjem na igrača koji ima puno bolji pregled igre.
Opcija povratnog dodavanja uvijek mora postojati kako bi igrač, koji obitava u tom otvorenom prostoru (ukoliko primi loptu pod pritiskom), mogao odigrati unatrag prema igraču koji ima puno bolji pregled igre i tu se onda javlja kontradiktornost. Bez obzira na povratno dodavanje i logično nazadovanje, takav manevar je ipak progresivan po pitanju stadija i faze igre.
Betis također često poziva protivničke igrače na pritisak ili presing, čime razvlače protivnika po dubini i širini, a sve to kako bi se otvorili što veći i bolji koridori između igrača. Vidimo kako se njihovi igrači često pozicioniraju između protivničkih, a vrlo poželjno je da to bude i iza njih kako bi im bili izvan kuta gledišta. Dakle nalaze se u dobroj poziciji, čime se uz još neke stvari, kao što je npr. dobra struktura igrača u odnosu na loptu (vrlo bitno u Juego de Posicionu) – ispunjava uvjet pozicijske superiornosti.
Sličnom primjeru svjedočimo i kada Camarasa odlazi sa svoje „prirodne pozicije“ u sljedeću liniju. Time ga protivnički veznjaci gube iz vidokruga.
On se ipak povratnim trkom vraća skoro u istu liniju, ali sada potpuno nečuvan, iza leđa protivničkih veznjaka, u koridoru između dva igrača i sa mnoštvom prostora ispred sebe.
Vrlo je korišten manevar igre na trećeg, što je nezaobilazno za Juego de Posicion. Struktura igrača oko lopte je uvijek dobra, a potpora igraču s loptom nikad ne nedostaje. Ono što je bitno naglasiti to je trčanje bez lopte. Dojam je kako Betisovi igrači razmišljaju u igri, te iznimno dobro prepoznaju situacije za strukturalna zatvaranja, čime u svakom trenutku dobrom manipulacijom lagano mogu napraviti overload nekog dijela terena.
Zadnji vezni Madriđana (DM) se može priključiti označenoj zoni, ali isto tako i desni bek Betisa (RB) tako da pravilnim tajmingom, uz utrčavanje veznjaka, svakako mogu napraviti kvalitetno prenapučenje određenog dijela terena u bilo kojem trenutku. Dakle, fokus je na cijelom igralištu, a ne samo na jedan dio terena, pa je iz tog razloga dosta teško braniti kvalitetno odigran Juego de Posicion. Da ne kažemo – skoro pa nemoguće.
Faza obrane
Što se faze obrane tiče Betis igra zonski presing ili zonski blok. Obično se postave u dvije dijagonalne linije sa po tri igrača, čime odlično brane prostor iza leđa i koridore između linija. Ujedno takvim postavljanjem tjeraju suparnika prema aut liniji gdje je Betisovo žarište presinga.
Druga solucija je postavljanje u 4-4-2 flat, gdje se igra praktički orijentira na rigidno markiranje čovjek na čovjeka. Samo suprotni protivnički bek ostaje slobodan.
Protivnički bek bliži lopti se ostavlja jedno vrijeme s viškom prostora i vremena kako bi lopta išla upravo njemu. A onda se dobrim tajmingom zatvara presing zamka uz aut liniju.
U zonskom bloku obično stoje u 4-1-4-1 ili 4-5-1 formaciji. Ovisno o načinu igre protivnika.
Situacijski često odigraju i 5-4-1, ukoliko se osujeti da protivnik na nekoj od strana može napraviti overload terena. U toj situaciji krilo se spušta skoro u razinu zadnje linije kako bi olakšao posao svome beku i uz pomoć veznjaka s te strane onemogućio protivnika u pokušaju stvaranja brojčane nadmoći.
Između ostalog mogu odigrati i presing specifičan za određenu utakmicu, kao što su npr. protiv Real Madrida često naglo zatvarali Casemira s prednje strane i iza leđa, čime bi ga potpuno iznenadili.
Pogledajte ih, ne bi trebali zažaliti!
Real Betis je jedna od ekipa koju se zaista isplati pogledati ove sezone. Taktički igraju sjajan nogomet, ali vjerujem da će vam se prije svega dopasti nogometni šarmom i elegancija s kojom zadaju šah mat na čelu sa svojim „El Maestrom“ – Quiqueom Setienom.
AK & Andrija Maršanić
