“Za mene je primarna referentna točka Zeman, ne samo zbog devastirajuće fizičke pripreme, nego i zbog tehničko-taktičke inteligencije u njegovoj igri.”
Di Francesco voli Zemana, to nije sporno. Vidi se to i kroz igru njegove momčadi koja po postavkama mnogih stvari ima iste ili slične koncepte koje utilizira slavni Čeh. Ipak, isto tako je očito da kod Di Francesca postoji svjesnost toga da je za kvalitetniji rezultat nužno adaptirati pojedine Zemanove postavke jer su (u kontekstu dobrog rezultata) neodržive kroz dulji vremenski period.
>> Eusebio Di Francesco – Monchijeva isključiva želja
U jednom od intervijua za Corriere dello Sport Zeman je upitao novinara: “Je li momčad koja pobijedi 1-0 balansiranija od one koja pobijedi 5-4?” Znao je da će svi znati njegov odgovor, pa ga nije niti ponudio, samo je nastavio pričati; „0-0 je dosadno. Bolje je izgubiti 5-4, jer to barem nudi neko uzbuđenje“.
Možda se i Di Francesco duboko u sebi slaže s takvim načinom razmišljanja, ali u stvarnosti je jasno da ipak traži potvrdu dobrog rada kroz rezultat. A isti će puno lakše ostvariti ukoliko se posveti većoj kontroli i balansu u igri. Teško će nekom biti pojmljivo na koji način onda trenutni strateg Rome „kopira“ Zemana, ali upravo je to ono što ćemo pokušati objasniti kroz ovaj tekst.
Faza obrane
Karakteristika Zemanove momčadi u fazi obrane je visoki presing. Di Francesco se također služi visokim presingom kako bi protivniku oduzeo loptu. Koja je razlika?
Zeman stavlja ogroman pritisak na manji dio prostora gdje obično pokušava, s većom brojčanom superiornošću u odnosu na protivnika, napasti loptu. Jer, što više igrača napada loptu, veća je mogućnost da će ju osvojiti. Jasno je da će protivnik zbog toga, vrlo često sasvim lako, izaći iz tih pokušaja presinga, koji ipak, u odnosu na današnje vrijeme implementiranja izuzetno konciznih i superiorno organiziranih raznih vrsta presinga, izgleda više kao skupni pritisak nego stvarno organizirani proces koji bi za posljedicu imao akciju zvanu presing.
Donja slika prikazuje kako Zemanova Foggia pokušavati pritisnuti Milan. Četiri igrača Foggije se kreću prema dva Milanova igrača. Van neke organizacijske i koncepcijske šeme, bez želje za oduzimanjem opcija dodavanja i na kraju krajeva prilično naivno. Isključivo lopta je bitna i ona je cilj. Kako doći do nje? Agresivno i sa većim brojem igrača. Struktura je klimava. Bek Petrescu je završio skroz naprijed, dok Shalimov ne zatvara opciju mogućeg dodavanja prema Rijkaardu, nego ide zatvarati Petrescuu leđa. Ne postoji protekcija prvog vala presinga. Ukoliko prvi val uspije – super, ukoliko ne uspije – slijedi kolaps.
Tim potezom suparniku ostavljaju ogroman koridor mogućeg dodavanja prema Rijkaardu i Ancelottiju. Lopta ide upravo tamo, a da bi stvar bila gora – četiri igrača Foggije na jednostavan način ispadaju iz zone u kojoj su samo dva igrača Milana, a to znači da u drugim zonama Milan ima dva igrača više. Ipak tu nije kraj greškama, pa vidimo kako Signori loše izabire prioritete. Veća opasnost je igrač bliži golu (Ancelotti) i svakako bi i s povučenije pozicije mogao kontrolirati moguću loptu prema Milanovom stoperu. Na ovaj način niti je na nebu, niti na zemlji. Rijkaard na kraju prima loptu i ima opciju slobodnog Ancelottija ili guranja lopte na bok. Prije toga se događa još jedna iracionalna stvar kojom se pokušava popraviti prvotne iracionalne poteze. Stoper Foggije, iako daleko od Rijkaarda, napušta zadnju liniju i izlijeće jako visoko na njega. Rijkaard je sjajan igrač, brzo se rješava lopte, a produkt svega je taj da Milan završava svoj napad tako što njihova dva igrača napadaju jedina dva preostala, ujedno i posljednja, igrača Foggije.
Di Francesco također utilizira visoki presing, ali presing koji je kombinacija jasno definiranog i organiziranog zonskog presinga s jasnim okidačima, ali i presinga po principu čovjek na čovjeka.
Također vrlo je korišten i pomno isplaniran presing s okidačima na slabe protivničke točke.
Zna se dogoditi da Roma situacijski zaigra i u dubokom bloku…
…kao što se to, puno rjeđe, znalo događati i Zemanu. Razlika je što bi Zemanova obrana u tom trenutku izgledala obezglavljeno, bez ikakvih praćenja linija, sa iskakanjima stopera na suparničke vezne igrače i krila, dok u isto vrijeme drugi igrač svojom reakcijom ne bi nudio nikakvu protekciju takvom potezu. Često bi se tada stvarale ogromne rupe koje bi protivnik često kažnjavao.
S druge strane Di Francesco ponekad koristi iskakanje iz linija, ali nikako bez protekcije. Primjer; stoper izlazi iz linije kako bi pokrio određenog igrača ili ispratio napadača koji se spušta duboko ili odvlači u stranu, ali obavezno iza sebe mora imati reakciju u vidu beka koji sužava, ili zadnjeg veznog koji pokriva nastalu rupu.
Ili primjer kada protivnik razvuče zadnju liniju; tada se otvaraju kanali, ali odmah se događa lančana reakcija preslagivanja, a kod većih kanala pokrivanje preuzima netko od veznjaka. Jasno se zna tko što radi, kako, kada i zašto.
Današnji trener Rome ima postojeće i vrlo dobro razrađene mehanizme branjenja koji su za razliku od njegovog uzora odlično organizacijski posloženi. U prilog tome ide činjenica da je Roma u dosadašnjih 19 utakmica Serie A primila samo 12 pogodaka, što ih čini najboljom obranom Serie A. Paradoksalno je da čovjek koji prati i implementira dijelove Zemanovog rada ima najbolju obranu lige.
Faza napada
Šira nogometna javnost uz spomen Zemanovog imena često veže pojmove kao što su anarhija i dezorganizacija. Da budemo još precizniji, često je dojmovni utisak njegove igre takav da sve skupa sliči na nekontrolirani izljev napadanja, koji ne nudi ništa posebno u kontekstu mehanizama, osim guranja što više igrača prema protivničkom golu i završavanja akcija s mnoštvom igrača pred suparničkim vratima. Ipak, tome nije tako.
A legendarni Sacchi će vam to najbolje objasniti: „Njegove momčadi simfonija su harmonije i ljepote. Njegovi igrači kreću se sinkronizirano, brzo, fluidno i karakterno“.
Intenzitet napadanja (i općenito igre) je nevjerojatan. Poznat je po svojim intenzivnim i iscrpljujućim treninzima. A na tom treningu se nešto i uvježbava. Što? Generalnu ideju igre objasnit će vam sam Zeman:
Kad god napadamo, sva tri napadača moraju biti u kaznenom prostoru, dok dva od tri veznjaka također dolaze naprijed. Na taj način protivnik je zabijen natrag. Tada daješ loptu u kazneni prostor i zbog brojčane superiornosti imaš veće šanse zabiti gol.
Di Francesco voli završiti napad s mnoštvom igrača, pa tako na bočnim ubačajima vidimo gore opisanu Zemanovu postavku igrača.
Napad se razvija skoro isključivo preko bočnih zona i half space-a, što potvrđuje i dijagram u utakmici protiv Chelsea.
Zadnji vezni, De Rossi, je u toj utakmici imao 28 dodavanja, dok su Kolarov i Florenzi kao bekovi ostvarili svaki po 48 dodavanja.
Nije slučajno da je Di Francesco uslijed ozljeda prekomandirao veznjaka Florenzija na beka. On ima izuzetne trkačke kapacitete, brz je, eksplozivan i inteligentan, ali kao vezni igrač također daje dodatnu dimenziju na lopti. Pogotovo ukoliko znamo da se gradnja napada kod Di Francesca gotovo isključivo vrši preko bekova.
Isto tako nije slučajno da je Monchi doveo Kolarova na drugog beka. Jer Kolarov je sjajan dodavač, jedno vrijeme najbolji bek dodavač u engleskoj PL i time opet nudi mogućnost Di Francescu da kvalitetno gradi svoju ideju igre kroz bočne zone.
Zadnji vezni služi uglavnom samo kao prijenosnik lopte do bokova. Tek kada se probije u drugu trećinu igrališta može se očekivati lopta u sredinu gdje obitavaju visoko postavljeni centralni veznjaci u 4-3-3 sustavu. Centralni vezni su uglavnom visoko u međuprostoru i najčešće kao referentnu točku imaju half space u kojem mogu nesmetano primiti loptu, rotirati se s krilom, napadati prostor ispred krilnog igrača ili jednostavno okupirati zadnju liniju zbog taktičkih postavki – najčešće prebrojavanja ili igre na trećeg. A još češće od svega toga – mogu zabadati se u međuprostor ‘iz drugog plana’ čime postaju nepredvidljivi u najteže branjenom prostoru.
Sve slično ili isto kao i kod Zemana. Treba napomenuti da gospodin Zeman ponekad preferira uže postavljeni vezni red kako bi na malom prostoru imao mogućnost napraviti overload naspram suparničkih veznjaka, dok Di Francesco za ostvarenje istog cilja koristi povlačenje krilnog igrača, najčešće Perottija koji je sjajan dribler.
Di Francesco vrlo rijetko koristi duge lopte. Vratar izbjegava takav potez, štoviše, igra se i u vrlo rizičnim situacijama pokušava razviti po travnjaku. Baš kao i kod Zemana.
Zeman je izričiti obožavatelj 4-3-3 sustava, jer vjeruje kako u toj formaciji efektivnost pokreta igrača može doseći vrhunac. Isti sustav preferira i Di Francesco.
Gospodin Zeman objašnjava da je to zbog trokuta koji se stvaraju u takvom sustavu igre.
U moru trokuta vidimo da je legendarni Čeh dodatno podcrtao dva bočna trokuta koje čine dva bočna igrača (bek i krilo), te centralni vezni s te strane. Podebljan i zaokružen X služi kao spojnica tih dviju ciljanih prostornih točki, ali i kao ključ okomitosti u igri. Ta spojnica je zadnji vezni. On kod Zemana nije igrač koji će prebaciti težište igre s jednog boka na drugi, jer se to u Zemanovoj igri ne može dogoditi. Horizontalno dodavanje za njega je besmisleno. Esencija je dati (dijagonalni) pas prema naprijed u bočnu zonu, a ne kružiti s jedne strane na drugu. Tko će takav pas bolje dati nego dubinski playmaker? Upravo takvog zadnjeg veznog on preferira.
Di Francesco je pak smanjio intenzitet igre na način da, za razliku od Zemana, ne teži za tolikom okomitošću. Horizontalno dodavanje nije besmisleno i upravo takva dodavanja njegovoj momčadi daju kontrolu koju Zemanove momčadi nemaju i nisu imale. Di Francesco u odnosu na Zemana izuzetno pazi na to da ne izgubi balans. Ako je jedan bek jako visoko, a često zna biti, onda drugi ostaje niže; pogotovo ukoliko oba vezna odu visoko. Zadnji vezni je stalno na dobroj i ne prevelikoj udaljenosti u odnosu na stopere. Gotovo nikad se ne kreće po loptu i ne odlazi ispred protivničke prve linije, nego im se kreće iza leđa. Time Di Francesco prisiljava svoje igrače na nekoliko lateralnih dodavanja prije nego se ide u okomitu progesiju.
Zemanov dubinski playmaker sam po sebi ima kvalitete za okomito dodavanje pa često od njega kreću sve te silne okomice koje daju igri strašan tempo. S druge strane Di Francesco prakticira postaviti igrača koji nema takve navike u igri, a dodatno ga ograničava na gore navedene kretnje koje se zbivaju iza leđa prve obrambene linije protivnika, pa dobiva nešto laganiji tempo igre.
Organizacijom faze obrane i adaptiranjem u fazi napada dobili smo momčad koja ima solidan rezultat, a i dalje igra vrlo interesantan nogomet čije su konture u fazi napada građene na onim Zemanovim.
Ipak, sve se odvija racionalnije kako bi Roma imala veću mogućnost postizanja kvalitetnog rezultata, ali isto tako taj rezultat mora biti produkt dobre napadačke igre. Istini za volju, ako gledamo broj postignutih pogodaka Juventusa, Napolija ili Lazija; onda Roma tu debelo zaostaje. S druge strane taj statistički podatak ne otkriva činjenicu da Roma stvara dovoljan broj prilika, te da je dekoncentriranost ‘završitelja’ najzaslužnija što ta rubrika ipak nije bogatija od tek 29 postignutih pogodaka u dosadašnjem prvenstvu.
Za zabiti pogodak potrebno je napasti. Bilo kako. Napadanje je najveća ljepota nogometa, jer napadanje daje golove, a golovi daju pobjede. Ali isto tako ukoliko je ono nerazumno i potpuno van kontrole onda je jasno da će rezultat patiti. Di Francescu je, uza svu ljubav prema Zemanlandiji, kristalno jasno da ga rezultat održava na klupi. Ipak, svjestan je da rezultat ne može ostvariti bez dobre igre. I iako je Roma imala, i još ima, periode loših igara, ideja je postojana i ideja ipak lagano ulazi u glave igrača, a Roma ima sve manjih perioda loših izvedbi.
AK
Pročitajte još iz rubrike Trener+:
>> ‘Mulac’ koji će obilježiti desetljeća pred nama
>> Julian Nagelsmann – trener koji koristi metode presinga za obje faze igre
>> Quique Setién – opsesivan strateški um (FOTO/VIDEO)
>> Lucien Favre – sinonim za uspjeh
>> Lucien Favre – mister olovka i papir! (VIDEO)
