Rekli su mi da napišem onako osobno, što mi je baš na pameti kad te spomenu. Sidro. Sidro realnosti. Mnogi te pamte kao vatru i vođu, ali je zapravo najfascinantnije bilo kako si znao smiriti kad je to trebalo. Natjerati nas sve da uključimo razum. Da se smirimo i budemo pametni i promišljeni, a ne vatreni i glupi. Kako je sve to logično izgledalo kad bi objasnio.
Bio je jedan od predivnih splitskih zimskih dana onog jutra kad smo se i osobno upoznali. Zajednički prijatelj me doveo, a to je bilo dovoljno. I to sam naučio od tebe. Čak i u ovakvom nemoralnom, iskvarenom i plitkom svijetu, moraš imati ljude kojima vjeruješ i s kojima si spreman dijeliti životne avanture. Ili voliš ili ne voliš, ili vjeruješ ili ne vjeruješ. Ne možeš malo voljeti ili malo vjerovati. Istina koju ću, nadam se, pamtiti čitav život. Pa onda, onaj kojem vjeruješ je doveo nekog kome vjeruje, i to je bilo dovoljno. Onaj trenutak kad imaš dojam da se znate sto godina. Dan kojeg nikad neću zaboraviti, i zbog onog osobnog, što će ostati između nas.
Nismo se na kraju dugo i osobno znali, netko je zaključio da si dovoljno bio tu na ovom svijetu za sve nas. A opet, u tih manje od dvije godine, kao da je čitav jedan život stao, sa svim svojim iznenađenjima, lijepim i ružnim stvarima, dobrim i lošim ljudima. I kad se sad čovjek osvrne, mora se zapitati: bi li sve to bilo moguće da nisi bio tu. Sidro razuma i nit vodilja u isto vrijeme.
Godinu dana je prošlo od onog trena kad su me nazvali da mi jave. Taj tren kao da je i dio mene otišao, shvatio sam da ćemo svi morati brzo odrasti, jer tebe više nema. Morali smo se skupiti. I nekako smo i uspjeli, unatoč toj velikoj praznini u nutrini, koja stalno stišće. Kažu da ti je potrebna ispunjena prošlost da bi uopće mogao živjeti sadašnjost. Tebi mogu zahvaliti što živim sadašnjost, jer sam s tobom proživio ispunjenu prošlost. Živio sam u dobu velikih ljudi. Imali smo brod, a ti si nam bio sidro koje nije dalo neverama da nas otpušu.
I znam da se sad negdje gore živciraš, šta ja sad pišem ovo, zašto su ovo tražili, šta radimo cirkuse. Ali moramo, zbog sebe. Da se podsjetimo svega onog što si tako tvrdoglavo forsirao. Iskrenosti, poštenja, vjere, humanosti. Da nastavimo pravim putem, koliko god dug bio. Znaš kako je, život ide, nekad se zaboraviš u svakodnevici, ali onda stignu trenuci prisjećanja. I grlo se stegne, makneš se od ljudi da ne vide mokre oči. Pa se preneš, jer se sjeti čovjek da nisi bio od takvih emocija, stisneš šaku i još jače upreš u jurišu na vjetrenjače. Koje ćemo, jasno, na kraju srušiti.
Nema te uz nas, a opet si tu. Ostao si naše sidro koje ne dopušta da nas nevera otpuše. I uspjet ćemo. S tobom, i za tebe.
Danko Radaljac
