Ostavka i odlazak Igora Tudora s klupe Hajduka izazvala je gomilu histeričnih napada usmjerenih na Hajduk i način biranja nadzornog odbora od strane članova kluba. Naravno hrpa klišeja, izlizanih fraza, da ne kažemo i gluposti, serviranih u eter s ciljem rušenja nečega što je u svijetu i Europi normalna stvar. Navijači Hajduka konzumiraju pravo biranja predstavnika u vlastiti klub, navijači Dinama se još uvijek bezuspješno pokušavaju izboriti za “1 član = 1 glas” iako pobjeđuju na sudovima, ali ih institucije države uporno ignoriraju. Ne bi li se svi onikoji misle da je nenormalno kada navijači (od zlobnika nazvani “ulica”) biraju ipak trebali dodatno educirati?
Krenimo redom: Njemačka, u mnogočemu uzor prosječnom Hrvatu i domovina svjetskih prvaka, ima famozni “Regel 50+1”, u prijevodu obavezu da navijači biraju ljude u sam vrh klupskih uprava, bez obzira na vlasništvo samog kluba. Španjolska ima velikane Barcelonu, Real Madrid i Athletic Bilbao čiji predstavnici su izabrani demokratski od svojih navijačate Eibar od novih prvoligaša. U Portugalu sva tri najveća kluba, Benfica, Porto i Sporting Lisabon, daju navijačima pravo glasa i to ne samo u odabiru čelnih ljudi, već i mogućnost glasanja za godišnji budžet, te odlukama kao ona hoće li se dizati kaznene prijave protiv bivših čelnika klubova ako su ostavili financijsku štetu iza sebe. Ta tri kluba nisu jedini, upravo za mjesec dana su izbori i u Vitoriji Guimaraes.
Na kratko ćemo preko Atlantskog oceana u zemlju tanga i Maradone. Navijači Boce Juniorsa i River Platea također biraju vodstvo, a spomenuti ćemo i Corinthians, koji je navijačku demokraciju imao i za vrijeme vojne hunte osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Velika Britanija je poseban slučaj: Engleska ima gomilu klubova gdje navijači i biraju i spašavaju svoje dojučerašnje prvoligaše od propasti (Portsmouth,Cambridge, Brentford samo su neki od njih), a vlada je nedavno osnovala radnu skupinu kako bi se i zakonski natjeralo vlasnike klubova na veću suradnju s lokalnom zajednicom. U Škotskoj je privatni vlasnik financijski uništio Hearts i srozao ga u drugu ligu. Nazad ga vraćaju navijači i poduzetnica Ann Budge, također veoma bliska s navijačima. Glasgow Rangers žele preuzeti biznismeni koji su i članovi udruge navijača, nova uprava nije ništa naučila od nedavnog bankrota te i dalje slaže dugove i prodaje mlade talente za sitniš. Hibernian je nedavno ponudio navijačima 51% dionica kao vid izlaza iz financijske i rezultatske krize. Republika Irska ima Derry City, Cork City, Bohemian i Sligo Rovers kao primjere navijačke demokracije.
Nizozemskog velikana Feyenoord su biznismeni/navijači spasili i u 3,5 godine od 43 milijuna eura gubitka doveli do 10 milijuna eura plusa organizacijom jedne od najboljih omladinskih škola. Austrijanci imaju Rapid Beč, najtrofejniji klub čiji navijači također biraju.
Skandinavija? Švedski navijačisu na sudu obranili mogućnost prava biranja, Malmo je najpoznatiji primjer toga. Norveška kao jedna od najbogatijih zemalja ima izričitu zabranu da klubovi budu u vlasništvu jedne osobe, s tim da svima daleko najpoznatiji Rosenborg ima svake 2 godine izbore za predsjednika uprave.
Hoćemo u, za nas Hrvate, po ekonomiji malo bliže zemlje? U Češkoj je jedan vlasnik Sparte natukao 43 milijuna gubitaka, vlasnik Slavije je skromniji, on je natukao samo 21,6 milijuna eura gubitka sa sedmim mjestom kao najvećim uspjehom. Češki navijači (Slavia Prag i Bohemians 1905) se čak udružuju u političku stranku(DPD) ne bi li sačuvali svoje stadione. Gornik iz Zabrza je prvi poljski prvoligaš sa socios modelom, navijači će izvlačiti financijski posrnuli klub. Jedan vlasnik Boguslaw Cupial je financijski dotukao Wislu, u Poznanu također razmišljaju o socios modelu, jer im se vlasnik ne ulijeva povjerenje svojim potezima. Interesantno da Poljaci socios model nazivaju “zapadni model”.U Rumunjskoj je popularno imati mecenu, jednog gazdu, a posljednje dvije godine je čak osam klubova na sudu zatražilo da ih se proglasi insolventnima, redom Rapid, Gloria Bistrita, Universitatea Cluj, Otelul Galati, Vaslui, Dinamo Bukurešt, a najnovije CFR Cluj i Petrolul. Tko se još sjeća nesretne Uniree iz Urzicenija?
Grci imaju Aris i Panathinaikos kao primjere klubova u kojima navijači demokratski biraju, Srbi Crvenu Zvezdu. Koliko puta Parma mora propasti u Italiji? A Napoli? Fiorentina? Sva tri talijanska kluba bačena u niže rangove nakon “vladanja” jednog gazde.
Hrvatska i “jedan gazda”? Kako je pilot projekt toga zvan Kamen Ingrad završio? Gdje je Ščeglov danas? Žužuli? 4 pobjede u 20 kola? No comment.
Gospodo koja je protiv toga da navijači biraju, kada ćete prestati spominjati svoje otrcane fraze i klišeje o “ulici” ? Nije li vas više sram svog neznanja? Lako za vaše laži i podmetanja da navijači reketare klubove, što onda vi radite dociranjem iz medija, mahom uništenih dolascima jednog vlasnika? Ta niska razina znanja, puno više govori o vama kao kreatorima nogometne atmosfere nego nama kao konzumentima iste. Ni dan danas nitko od vas nije pojasnio zašto “ulica” smije glasati za predsjednika države i stranke, zašto smije kupovati ulaznice, suvenire, biti nogometni konzument, a ne bi smjela birati vodstvo svojih klubova? Zašto ljudi koje navijači izaberu nemaju šanse i unaprijed su osuđeni na neuspjeh, a oni koje “izbaci” domaći nogometni sustav na obale nogometne močvare uzimamo kao referentne vrijednosti uspješnosti? Samo zato što znaju plivati u maloj bari? Bari koju i tako, za dobrobit domaćeg nogometa, trebamo što prije isušiti…
