Navijači Hajduka zaista žive u svemiru zvanom Hajduk, a u njemu je rezultat trend, a ideal vječan, kako je Torcida svojevremeno poručila sa sjeverne tribine. Ono što ih posebno izdvaja iz učmalosti hrvatske svakodnevice je i korak više kojeg su napravili pa već nekoliko godina nisu puki promatrači onoga što vole, već aktivni sudionici.Svojevremeno su svoje ideale upisali u Kodeks, koji je kasnije postao sastavni dio Statuta – ključnog dokumenta svakog dioničkog društva. Zatim su se izborili za demokratske izbore kao princip, a ne lažna kulisa da bi oni sami upravljali klubom. Branili su taj princip godinama od svih onih koji ga nisu razumjeli ili ga nisu željeli razumjeti. I danas, nakon smjene predsjednika kluba Marina Brbića jer “nije dovoljno dobar”, možemo vidjeti još jedan dokaz da su navijači Hajduka, trenutno, jedan od najprogresivnijih dijelova ovog društva.
Nažalost, navikli smo da u našoj državi jedna pravila i zakoni vrijede za male ljude, a druga za sve one povlaštene – kao u Orwellovoj Životinjskoj farmi. Navikli smo da se jedno obeća, drugo napravi, a ideali koriste za ostvarenje skrivenih interesa. Većini građana ove zemlje to je normalno, ali navijačima Hajduka nije.
Pogledajmo zadnji primjer:
Prije nekoliko mjeseci je, demokratski i temeljem programa, za predsjednika uprave izabran Marin Brbić. Nije bilo jednoglasno (5:4), što je u demokraciji, ali i poslovnom svijetu posve normalno. “Poraženi” su nastavili funkcionirati i raditi u ime Hajduka – ne stvarajući nikakav potres u javnosti.
Nekoliko mjeseci kasnije, Brbić je smijenjen, jer je jedan od onih koji su mu dali povjerenje promijenio mišljenje. U većini medija i javnosti to je prezentirano kao šok i nevjerica, a paradoks je što najveći broj kritika na takvu odluku dolazi iz redova ljudi koji su konstantno kritizirali Brbićev rad.
Novi predsjednik nadzornog odbora Slaven Marasović promjene je objasnio na sljedeći način:
-Povod nije sportski rezultat, već stav većine članova Nadzornog odbora da je u ovom trenutku potreban iskorak u upravljanju klubom.
Rezimirajmo:
Kao što je Brbić izabran za predsjednika uprave, tako je i smijenjen. Demokratski, temeljem Zakona o trgovačkim društvima i Statuta Hajduka, od strane ljudi koji iza sebe imaju uspješne profesionalne karijere, koji ovaj posao rade bez naknade, a za svoj rad odgovaraju dioničarima koji na skupštinama postavljaju neugodna pitanja, kao i članovima koji su ih birali te im mogu postavljati pitanja, javno, na ćakulama koje se nekoliko puta godišnje organiziraju. Jedna takva je na rasporedu već danas.
Predsjednika koji je radio dobar posao i koji je pokazao da mu je Hajduk iznad svega smijenili su ljudi koji su imali priliku upoznati se detaljno sa stanjem u klubu te su nakon toga, većina njih, zaključili kako Hajduk može bolje.
Preuzeli su odgovornost. Sve ono što navijači od Hajduka cijele vrijeme traže. Mogli su uživati u lagodnoj plovidbi s upravom koja ima podršku preostalog djela nadzornog odbora i javnosti. No, upustili su se u rizik i put na kojem će svaki korak povećalom pratiti i preispitivati skoro pa 36.000 članova. Hrabra i hajdučka odluka – nešto što su navijači oduvijek cijenili. Sada moraju provesti svoje vizije u djelo i osigurati taj iskorak. To je njihova obveza i očito su tako razumjeli (hajdučku) demokraciju, Kodeks i vlastite funkcije.
No, odgovornost svih ostalih članova nadzornog odbora (znači i preostale ekipe koja je glasovala drugačije) je jednaka i konstantna za vrijeme trajanja cijelog mandata i neovisno, slaže li se većina s njima u određenom trenutku ili ne. Tako je to u normalnom, demokratskom, ali i poslovnom, svijetu koji funkcionira po Kodeksu i gdje nema mjesta histeriji, politikantstvu i dječjim igrama.
Ono što drugima u Hrvatskoj nije normalno, u Hajduku je normalno. Jednako tako je normalno u Barceloni i većini bundesligaških klubova. Za to su se (iz)borili.
U čemu je onda problem?
Većina navijača godinama kritizira sportske rezultate, rad omladinske škole, rad s članstvom, borbu protiv HNS-a… i ne priznaje da je dobro dovoljno za Hajduk. Traže izvrsnost, na svim poljima. Sigurno su sada ostali iznenađeni ovom školom demokracije i proaktivnošću nadzornika. Možda su željeli da se to sve odradi suptilnije i da iskustvo koje je Brbić stekao ne odbace tek tako (iako se da pročitati da ga nadzornici žele zadržati u klubu, ali ne na mjestu predsjednika), ali između netalasanja da se netko ne uvrijedi i bezkompromisne reakcije – navijači Hajduka uvijek će radije odabrati ovo drugo. Sigurno da situacija nije ugodna, jer je smjena Marina Brbića izazvala buru reakcija pa je nadzorni odbor napustilo čak troje članova,od kojih je jedan i najveći sponzor, a iz kluba je otišao i sportski direktor. Spomenimo da je Tommy iz Nadzornog odbora izašao i 2011. godine, samo na žalost tada nije organizirao konferenciju za medije da pojasni zašto odlazi. Možda je mogao – možda bi dug koji se tada gomilao bio na koncu manji. Vratio se kada je rad Torcide, Našeg Hajduka i demokratskih izbora dao rezultat i pokazao da se i stotinu milijuna kuna duga može vratiti u par godina racionalnog poslovanja. I neka je – takvog poduzetnika je uvijek dobro imati uza sebe, ali s druge strane njegova skoro pa tajna kupovina 24% kluba, pa dodatno razdrmavanje temelja kluba izlaskom iz nadzornog odbora uz prigodnu presicu kada nije po njegovom – sigurno nisu nešto što će mu donijeti dodatne bodove kod navijača. Možda on očekuje da, ako se pokaže da sadašnji nadzorni odbor nije donio mudru odluku (kako će se to uopće moći utvrditi? – op.a.), će ga netko moliti da se vrati? Možda se samo preračunao prošle godine prilikom okrupnjivanja dionica, pa mu je skoro 36.000 ovogodišnjih članova pokazalo da alternativi demokracije – nema?
Pri svemu ovom relativiziranju sadašnjih istupa članova nadzornog odbora moramo istaknuti da ne mislimo da se funkcioniranje rada nadzornog odbora, suradnje s upravom, ograničenja koja im nameće statut, način izvještavanja i svega ostalog na što se sada žale ovi koji odlaze – ne može mijenjati. Uostalom nitko iz Hajduka, od kada je Našeg Hajduka, nije nikada ni pokrenuo raspravu na Glavnim skupštinama dioničara o Statutu i njegovim izmjenama. Zanimljivo je da je čak Tomislav Mamić(Tommy) i sudjelovao u njegovom izglasavanju kao dioničar i član prva dva sastava nadzornog odbora. Čak je do nedavnog demokratskog preglasavanja izgledalo da se upravo tim možda i nejasnim preplitanjem ovlasti uprave i nadzornog odbora namjerno skrivaju jedni iza drugih – od danas to više nije slučaj – većina članova nadzornog odbora je jasno i glasno izrazila svoj stav. Znamo tko je donio odluku, zašto ju je donio i na koncu će je braniti ispred navijača na ćakuli i dioničara na Glavnoj skupštini. Strah od promjena i nečeg novog je normalna ljudska reakcija, ali isto tako od rizika samog, rizičnije je neprihvaćanje istoga.
Što ako nadzorni odbor ne uspije u tom iskoraku?
Ništa, dokle god postupaju po Kodeksu, Zakonu o trgovačkim društvima i Statutu Hajduka. Članovi/dioničari ih uvijek mogu opozvati i birati nove, kao i u svakom drugom dioničkom društvu. Zar netko misli da bi greška ovako demokratski biranog nadzornog odbora mogla preko noći klub gurnuti u 100 milijuna kuna duga i 100 sudskih sporova, kao 2011. godine? Zar u današnjem Hajduku gdje se sve vidi i sve zna postoji ikakva šansa da nećemo doznati da neki igrač ima nerealno visoku plaću? Zar će stvarno i danas mediji umjesto o neracionalnoj potrošnji ili pogrešnim poslovnim potezima, pisati o tituli i igračkim poklonima Torcidi? Prostora za dramu nema, ali ima prostora za pouku i krajnji trenutak da svi članovi spoznaju odgovornost koju nosi stvarna (hajdučka) demokracija.
Moraju shvatiti da prilikom glasanja na izborima za nadzorni odbor, u tih 7 zaokruženih imena, svatko od njih ima priliku dati mandat ljudima s vizijom, koji će osigurati stručnost, potpuni profesionalizam u radu te odgovornost u ostvarivanju sportskih i poslovnih ciljeva Hajduka.
Isto tako oni koji se javljaju na te izbore moraju biti svjesni da će morati funkcionirati s devet različitih individua s kojima se moraju slagati samo u jednome – Hajduk je iznad svega. Nitko ne smeta bilo kojem članu da se ne slaže s odlukama, nitko ih ne smeta da na Glavnoj skupštini dioničara predaju individualno izvješće u kojem daju svoj stav. To što je za početak bilo dovoljno da se iz kluba ne krade – već danas nije dovoljno – zapamtite – nema zahtjevnijih vlasnika od desetaka tisuća sadašnjih vlasnika…
ST
