Search
Close this search box.

Zbog ovih tužnih sadašnjih vremena

Ako je radni naslov analize Derbija otprije 24 godine bio “Za dobra stara vremena”, ne postoji mnogo primjereniji naziv za ono što su modri i bili pokazali prošle subote od ovog što sam im dodijelio.

10-ak faca manje na terenu, 20-ak tisuća navijača manje na tribini, Shale se više nitko ni ne sjeća, Šuker više ne zabija golove Schmeichelu nego Vladimiru Šeksu na terminima lige veterana u Kutini, Štimac je naučio da je izbornička stolica mnogo užarenija nego ona kraj Drage Čosića. Jedino je ishod ostao isti, Dinamo je pobjedom nastavio marširati prema novom naslovu prvaka.

Bez duljenja, slijedi analiza Derbija, podijeljena po poluvremenima, a sa strane pogledajte kako su otprilike izgledale formacijske postavke kako bi se lakše snašli u tekstu.

1.poluvrijeme

Bez ikakve sumnje, pečat prvom poluvremenu najviše je dala Tudorova odluka da postavi ekipu na sličan način kao i u zadnjem prvenstvenom poljudskom Derbiju, kada je Pašalić dvaput pogodio za slavlje domaćih.

To je značilo vrlo duboko postavljenu zonsku obranu, nakrcanu sredinu terena i strpljivu igru bez lopte. Recimo, vrlo fino se uočilo kako se Hajduk po razmaku između linija približio onom Kloppovom idealu:

Taj ideal kaže kako između najofanzivnije i najdefenzivnije postavljenog igrača, razmak nikad ne bi mio biti bitno veći od 25 metara. I Hajduk je to poštivao, kao što vidimo na lici. Valja primijetiti kako ovo omogućava svakom od Hajdukovih veznjaka da blokira Dinamove veznjake (bijele crtice) i time ih tjera s loptom na bok, ne bi li bekovi vodili igru, kao što najveći dio utakmice i jesu.

Odmaknemo li se trenutak i uzmemo širi kadar, vidimo kako se to odražava na prostor u veznoj liniji:

Vidi se kako je Hajduk zbio teren i na jako malom prostoru, unutar ovog koridora, ima čak 8 igrača.

Ovakvu postavku je teško probiti, posebno s Dinamovom igrom, ali ona itekako ima mana – svjesno se povlačiš i postavljaš svoju veznu i obrambenu liniju blizu gola – dovoljan je jedan centaršut, odbijanac, odličan šut izvana ili bilo kakav sličan izolirani “incident” da ti sruši cijelu koncepciju. Postoji li uvijek opasnost od toga? Naravno, ali posebno se s tim igraš kada svjesno povučeš cijelu ekipu golmanu u krilo i prizivaš suparnika da te napadne s mnogo igrača. Najbolja utakmica sa sličnim primjerom je ona s EURO-a 2012, između Hrvatske i Irske, obrađenu na blogu Generala poslije bitke.

I s obzirom da je svakome jasno da je Hajduk odigrao užasnu utakmicu, probat ću u tri slike objasniti tri najveća problema s ovakvom postavkom kojom je Tudor krenuo u utakmicu:

1. Krila i bekovi

Jasno je da od Dinama prijeti vrlo velika opasnost u kontranapadu jer ima vrlo brze i, za naše uvjete, s loptom dosta opasne krilne igrače. Ideja ovakvog povlačenja je sasvim sigurno barem jednim djelićem u sebi imala za uzrok baš Dinamove krilne igrače i oduzimanje prostora iza leđa obrane gdje bi se oni ubacivali.

Ali, na slici se vidi koji je to problem sa sobom povuklo:

U bijelim krugovima vidimo duboko potisnute Hajdukove bekove koji markiraju Dinamova krila.

Međutim, s obzirom da je vezna linija Hajduka “legla” ovako duboko i pasivno, Dinamo može razviti, produžiti napad, što znači da će i bekovi (plave crtice) biti visoko postavljeni. A to za sobom povlači da Hajdukova krila (na “kraju tih plavih crtica” moraju biti ispred njih kako bi čuvali zonu, što znači da su preduboko, preduboko na terenu.

Ovako i kad bi Hajduk osvojio loptu, ne bi mogao razviti kontranapad preko svojih krilnih igrača jer su oni preblizu svojem golu i efektivno su bili skoro dodatni bekovi koji “duplaju” stranu, nego što su bili krilni igrači.

S duboko postavljenom postavkom, Maglica je posta jedini igrač koji bi mogao prihvatiti loptu za kontranapad, ali čak i ako bi pas prema njemu bio točan (obično se morao izvlačiti na liniju), stoper bi ga markirao jer je bio jedini ofenzivac i nije postojala opasnost da netko drugi iskoristi rupu koja tako nastane. Maglica je tako morao igrati leđima prema Dinamovom golu, pod pritiskom i uglavnom je gubio takve duele, ili bi u najboljem slučaju izborio prekršaj na centru igrališta.

2. problem

Hajduk nije imao nikakve razrađene mehanizme i akcije kojima bi iz ovakvog bloka pred svojim golom uspješno otvarao napad.

Primjer:

Hajduk pokušava izgraditi napad, ali stoperi stoje preblizu jedan drugome a golman nije realna pas opcija i ne koriste ga. To znači da taj trokut između njih trojice može pokriti sam Čop (plavi krug).

Budući da su stoperi dosta usko, nisu uspjeli raširiti Dinamovu formu i u sredini nijedan Hajdukov veznjak (bijele crtice) ne može pobjeći i otvoriti se za pas, premali je prostor u kojem operiraju, pa ih modri lako markiraju.

Ovo je polovično rješenje. Ako se želi igrati “salida lavolpiana” ( najpopularniji način za oslobađanje iz pritiska i početak napada kao Barcelona – stoperi i bekovi se rašire kroz do linije što suparniča krila povuče u dubinu, a onda se u “rupu” na sredini terena spuštaju veznjaci koji primaju loptu od golmana i započinju napad), onda se mora igrati bez grča, zastajkivanja i nedoumica.

Hajduk je dva pua probao ovako prenijeti loptu, ali čim nisu uspjeli, prebacili su orijentir na duge lopte. Takve lopte imaju i znatno manju mogućnost točnosti, pa se ne može otvoriti napad pa stojiš mnogo dulje u obrani i blizu svojem golu nego si htio, kroz duge periode unutar utakmice. Nisu bili dosljedni u planu što raditi kad se lopta osvoji.

I sada, ova dva problema kombinirano (potiskivanje momčadi blizu Stipice, nemogućnost izgradnje napada), dovode do trećeg problema ili posljedice, kojom je Dinamo stvorio jedine tri prave šanse u poluvremenu:

3. problem/posljedica

Budući da je Hajduk igrao duboko s mnogo igrača i “prizivao” Dinamo blizu svojem golu, Dinamo je vrlo lagano s velikim brojem igrača pritiskao visoko i osvajao lopte bez da se morao vraćati u obranu pred svoj gol i tako trošiti.

Evo snimke jedne situacije prije penala:

Hajdukova vezna linija nema opcija za pas, netočno vraćaju loptu unazad, a već je 5-6 Dinamovih igrača (plave crtice) koji su u Hajdukovih zadnjih 30 metara i mogu osvojiti loptu blizu njihovog gola. Jednostavno, Hajduk ih je svojom postavkom prizivao da budu jak ofenzivni, ali bez ikakvih opcija kad bi osvojili loptu, na taj način su mu samo olakšali pritisak i to duboko u njihovom polju.

Možemo reći da je Hajdukova predstava u prvom poluvremenu eklatantan primjer problema koji se mogu javiti u ovom konceptu, i vjerojatno bi kritike bile mnogo oštrije da je Dinamo uspio stvoriti više šansi i golova (zašto nije, o tome kasnije).

Kao što rekoh, Dinamo je tri najbolje šanse imao nakon visoko oduzete lopte, a jedna od njih rodila je penal kojeg je Čop realizirao. Pritom su zablistali i on i sudac iza gola:

Čop je istaknuo svoju kandidaturu za predsjednika HNS-a 2040. godine..


A pomoćni sudac svoju kandidaturu za SP 2018. godine. Ovako napet i koncentriran nije bio ni George Costanza kada je čekao rješenje papa testa svoje djevojke.

I na kraju, možda i najveći uzrok problema – Tudor je , vjerojatno po uzoru na prvi Derbi išao promijeniti filozofiju svoje ekipe, i nije sjelo. Ovo je ekipa koja je navikla igrati, nametati se posjedom, biti aktivnija i hrabrija u postavljanju, ne možeš od njih samo za jednu utakmicu pretvoriti u kontrašku ekipu. Od driblera Kouassija radiš pomoćnog beka, od kreatora Andrijaševića duel igrača koji loptu vidi rjeđe od svog golmana. Najbolji primjer bio bi broj pasova i kontakta s loptom koji su imali svi Hajdukovi veznjaci u prvom dijelu- nisam siguran da bi Vam trebale dvije cijele ruke da ih pobrojite. Izvan ritma na lopti na kakvog su navikli, griješili su u predaji lopte sve češće i u sve čišćim situacijama.

Dinamo nije morao mnogo napraviti da bude zadovoljan na poluvremenu, rijetki su stvarno bili slučajevi kad je Hajduk lijepo otvorio napad:

Hajduk je zagušen u sredini, bek (bijela strelica) se prekasno uključuje u napad, ali Šimunović (plava strelica) je dobro postavljen i mirno kupi ovakvu loptu. Defenzivno, šahovskim rječnikom, Dinamo je uvijek bio potez ispred domaćina.

Jedino otkud je Hajduk mogao zaprijetiti su bili prekidi, koje je forsirao i napadao s velikim brojem igrača , opet po uzoru na prvi Derbi kada mu je to donijelo pobjedu. Međutim, Dinamo sada nije ponovio kardinalne greške i uvijek je na prvoj stativi imao igrača:

Na taj način, nije se više događalo da Hajduk centrira na prvu stativu a tamo Pašalić (ili netko drugi) ostane sam. Tek su jedan prekid smisleno izveli, s pripremljenom akcijom, ali je Sušić previše prtljao po lopti i Dinamo je stigao u blok.

Dinamova igra nije bila bajna ni kreativna, ali dovoljno je bilo pritisnuti Hajduk visoko, oni bi sami predali loptu. Konkretno, možemo Dinamo rastaviti i po linijama:

Budući da je Hajduk većinu vremena proveo na svojoj polovici, eventualno bi Maglica napao jednog stopera, što je značilo da j jedan uvijek slobodno u širinu (ovdje Šimunović). Zbog toga, stoperi nisu imali problema u započinjanju napada, jedini problem bili su bekovi koji su pre često i nestrpljivo ulazili s loptom duboko u Hajdukov blok pa bi sami sebi oduzeli sve opcije na lopti.

Vezna linija bila je kao stvorena za ovu utakmicu, Dinamo je napokon našao par veznjaka (uz Razarača Ademija) koji ne davi loptu, ima osjećaja za ritam igre i pomaže jednostavnim rješenjima u gradnji napada. Brozović (gotovo imao isti broj dodira s loptom koliko i uspješnih dodavanja) i Antolić ne bi drugačije mogli igrati u ovako nakrcanoj sredini, osim otprve kad god je to moguće, s mnogo trke bez lopte i otkrivanja, bili su najbolji igrači na terenu.

Ali, problem zbog kojeg Dinamo nije uspješno razvio mnogo napada bez Hajdukove greške je igra prednjeg trojca. Oni su bili pravocrtni, jednodimenzionalni, prerano bi zauzeli svoje “nacrtane” pozicije u napadu:


Ovdje ih vidite imenovane – tu je bio problem – Soudani i Fernandes, svaki na svojoj liniji i Čop u krilu brane. kreću se u istom rasporedu i formi. Uvijek, bez dinamike – nijednom nije Čop odvlačenjem otvorio rupu koju bi krila iskoristila, niti bi krila odvukla obrambene igrače Hajduka u sredinu što bi omogućilo njihovim bekovima da dobiju loptu u boljoj poziciji, s više vremena na njoj.

Jednostavno, vezna i obrambena linija Dinama nisu mogli dati kvalitetnu loptu naprijed, jer su ova trojica svojom statikom gušila ritam i dinamiku napada. Na taj način Dinamo nije birao dobra rješenja u prostor, nego bi korak po korak, duel po duel, sabijao Hajduk prema naprijed, na silu. Takva igra može biti jako produktivna protiv ekipe koja im ostavi više prostora, ali ovime su Dinamovi napadači radili puno premalo da razvuku Hajdukov blok. Čop može dobiti pass jer je obavljao stvarno velik prostor defenzivno, stalno pritiskao golmana i stopere kad bi imali loptu, ali ovdje su ostali dužni.

2. poluvrijeme

Hajduk je u drugo poluvrijeme krenuo malo hrabrije, s Timom (ne pada mi na pamet deklinirati mu prezime) umjesto Anđelkovića, digao je zadnju liniju i posljedično cijelu ekipu, ali i to je bilo polovično rješenje bez pravih opcija prema naprijed:

Ovdje vidimo kako je Hajduk sabijen u napadu, vrlo usko stoji (bijeli koridor u kojem su svi vezni i ofenzivni igrači), a sada ima lošiju zaštitu iza leđa, ispred obrambene linije (plave crte).

Ovo je još bolji primjer, gdje Sušić s loptom trči prema svom golu jer nema rješenja i opet ga pritišću dva igrača:


Hajduk pet nema opcija u igri, a izgubio je 45 minuta u ništa i sad mu je jako teško doći na pravu “frekvenciju”.

To je u praksi značilo da je prvih 15-ak minuta drugog dijela bio najkrizniji Hajdukov period u utakmici – prema naprijed nisu uspjeli stvoriti prostor, prema nazad su bili ranjivi i sad su Soudani i Fernandes imali mnogo više prostora za trčati iza leđa.

Primjer:

Hajdukovi bekovi su sada ofenzivniji, Vršajević (bijela crta se otvara prema desnoj strani), ali dodavanje je presječeno:

I sada Dinamovi ofenzivci nemaju 7 igrača ispred sebe, bekovi i zadnji vezni su ostali iza lopte i Dinamo ima sjajnu situaciju 4 na 3 (i pol).

Hajduk je ovime dobio samo jednu situaciju u 50.-oj minuti koja je nalikovala na to da bi se iz nje mogla roditi šansa, ali igrači nisu bili u dobrom ritmu i pogriješili su u odabiru rješenja i točnosti pasa. Zauzvrat, Soudani je dobio dosta prostora i čak je 4 puta sad uspio s krila “zabosti” u sredinu gdje ga više nije čekao blok pa je imao mogućnost šuta/zadnjeg pasa.

Hajduk je sve više i više gubio konture igre, Kouassi je prebačen na beka da čuva Fernandesa (jedini mu može parirati u brzini), ali sve više su griješili, sve više govorom tijela odavali da ne vjeruju sami sebi i svojoj ideji.

Zadnjih 20-ak minuta, Hajduk zapravo nije imao veznu liniju, nego 4 braniča i ostale koji čekaju dugu loptu i “krljanje” za nju u napadu:

Dinamova vezna linija drži blok u sredini, nijedan Hajdukov igrač se ne nudi braniču na pas, nego svi su gurnuti prema naprijed.

Opet, u defenzivi se to osjećalo sve više i više, zadnji vezni kao funkcija su prestali postojati i Dinamo bi s nekom drugom postavkom i raspoloženijim napadačima mogao iskoristiti tu šansu:

Ostajale su ogromne rupe iza leđa vezne linije, što je značilo da s cijela zadnja linija mora skupiti, što je davalo više prostora Soudaniju i Fernadnesu na krilima, ali to sam već rekao i ne treba se vrtiti u krug.

Dinamo je uveo Cleytona koji je malo smirio napad i stao na loptu, iako to nije bilo pretjerano potrebno i Halilovića koji je zabio nakon što je Stipica na zadnjem prekidu otišao na skok.

To je bilo sve od ove dvije ekipe, Dinamo nije nikakvom velikom partijom osvoji o tri boda, već sa zrnom muda i krivo postavljenom Tudrovom igrom koja ime je omogućila korisne match-upove na svakom dijelu terena (Hajduk nije izravno dobio nijedan duel, čak ni stoperi nad Čopom koliko bi se očekivalo).

HNL je gotov za ovu sezonu, ali vratite li se na ovo, mislim da biste mijenjali 2014-u za 1990-u bilo kad!

Vice Karin/suosnivač blogaGeneral poslije bitke”


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter