Sudac istrage Županijskog suda u Splitu je rješenjem Kir-492/16 od 27. lipnja 2016. odredio istražni zatvor protiv I okr. J. M. K., II okr. I. L., III okr. I. S. i IV okr. S.U. zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo izazivanja nereda iz čl. 324. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 u daljnjem tekstu KZ/11) te opasnosti da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti kazneno djelo, koja opasnost je kao zakonski osnov za određivanje istražnog zatvora predviđena čl. 123. st. 1. t. 3. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 145/13 i 152/14, u daljnjem tekstu ZKP/08) nakon čega je istražni zatvor zamijenio jamstvom u iznosima od 40.000,00 do 60.000,00 kuna te mjerama opreza iz čl. 98. st. 2. ZKP/08 zabrane posjećivanja nogometnih utakmica nogometnih klubova u Republici Hrvatskoj i nogometne reprezentacije Republike Hrvatske.
Prevedeno na svima razumljiv jezik; okrivljenici su do daljnjega u istražnom zatvoru, a izaći mogu ako uplate jamstva u iznosima od 40.000,00 do 60.000,00 kuna i “svečano” obećaju da neće ometati kazneni postupak niti ponoviti isto ili slično kazneno djelo. Kada odnosno ako izađu iz istražnog zatvora prema njima se “aktiviraju” izrečene mjere opreza zabrane posjećivanja nogometnih utakmica kako klubova u HNL-u tako i nogometne reprezentacije. U slučaju da unatoč navedenim mjerama opreza ponovno negdje na nekoj nogometnoj utakmici izazovu nerede i time ponove počinjenje kaznenog djela iz čl. 324. st. 1. i 2. KZ/11, iznosi jamstva koje su uplatili oduzeti će im se u korist proračuna Republike Hrvatske, a protiv njih će se ponovno odrediti istražni zatvor.
U obrazloženju rješenja sudac istrage je naveo kako osnovana sumnja da su okrivljenici počinili kazneno djelo izazivanja nereda iz čl. 324. st. 1. i 2. KZ/11 u bitnom proizlazi iz snimki nadzornih kamera sa stadiona na kojima je detaljno zabilježeno kretanje okrivljenika te prepoznavanja jednog od okrivljenika od strane policijskih službenika.
U odnosu na okolnosti iz kojih proizlazi opasnost da bi okrivljenici boravkom na slobodi mogli počiniti isto ili istovrsno kazneno djelo, sudac istrage je naveo kako je, pored činjenice što su prva dva okrivljena do sada prekršajno osuđivani, razloge za određivanje istražnog zatvora temeljem naprijed navedenog zakonskog osnova našao u izrazitoj upornosti i odlučnosti okrivljenika koja se očitovala i u činjenici da su se neredi preko društvenih mreža najavljivali i 10 dana prije predmetne nogometne utakmice.
Pored navedenog, naveo je i kako su navijači HNK Hajduk u više navrata do sada “najavljivali i da će nedopuštenim sredstvima u nogometnom prvenstvu RH i na utakmicama reprezentacije činiti iste ili slične nerede, sve dok ne prisile čelnike HNS-a da daju ostavke” na koji način je očito htio dodatno potkrijepiti svoj zaključak kako u konkretnom slučaju postoji opasnost da će okrivljenici boravkom na slobodi ponovno izazvati nerede odnosno ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo.
Konačno, naveo je i kako inkriminirane radnje okrivljenika “predstavljaju veliku materijalnu štetu HNS-u, ali i ugledu Republike Hrvatske”, da su “nezakonito priskrbili metode ulice i linča negirajući pravne institucije RH te proizvodnjom anarhije sami mijenjaju legalno izabrane djelatnike HNS-a, radi čega je pravna država bila prisiljena reagirati, budući da u protivnom postoji bojazan da bi upravo taj zakon ulice nastavio na isti način rješavati sve eventualne probleme u državi”, slijedom čega se “ukazuje potrebnom javna osuda ovakvog oblika ponašanja i to upravo adekvatnim sankcioniranjem takvog ponašanja, kako bi se u budućnosti spriječilo uvjerenje, očito stvoreno kod dijela navijača, da će s ovakvim postupanjem proći nekažnjeno”.
Prije svega, za analizu postojanja osnovane sumnje da su okrivljenici počinili kazneno djelo za koje ih se tereti valja citirati zakonska obilježja predmetnog kaznenog djela.
Dakle, kazneno djelo izazivanja nereda iz čl. 324. st. 1. KZ/11 čini onaj tko sudjeluje u mnoštvu koje nasiljem prema drugim osobama ili stvarima ili prijetnjom da će počiniti nasilje ugrožava javni red ili potiče mnoštvo na nasilje.
Već pri prvom pogledu na citirani zakonski tekst, jasno je kako su okrivljenici mogli počiniti kazneno djelo izazivanja nereda samo “sudjelovanjem u mnoštvu koje nasiljem prema drugim osobama…ugrožava javni red…”. Ako je na stadionu u Saint Etiennu bilo “nasilja prema drugim osobama koje je ugrožavalo javni red”, jasno je da to nasilje nisu proizvodili svi posjetitelji utakmice ili svi hrvatski navijači, nego manja grupa od desetak osoba koji su u teren bacali baklje i drugu pirotehniku. Neovisno o tome jesu li među tih desetak osoba bili i okrivljenici, osnovno je pitanje, jeli tih 10-ak “nasilnika” koji su bacali baklje i drugu pirotehniku u teren, naspram nekoliko tisuća uzornih navijača čine “mnoštvo” u smislu naprijed citirane zakonske odredbe. Iako termin “mnoštvo” nije precizno definiran u Kaznenom zakonu, slijedom čega je njegovo tumačenje prepušteno sudskoj praksi, sa sigurnošću se može zaključiti da okrivljenici sami za sebe, niti zajedno s ostalih nekoliko okrivljenika (prema medijskim izvješćima ukupno ih je 10-ak) koji su zbog istih optužbi procesuirani pred drugim sudovima u Republici Hrvatskoj, ni u kojem slučaju ne čine “mnoštvo”.
Kako okrivljenici, dakle nisu “sudjelovali u mnoštvu koje nasiljem ugrožava javni red”, jasno je kako se u njihovom postupanju nisu ostvarila obilježja kaznenog djela koje im se stavlja na teret, slijedom čega u konkretnom slučaju ne egzistira ni osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje istražnog zatvora.
Nadalje, vezano za argumentaciju suca istrage koji je kao razloge iz kojih proizlazi opasnost da će okrivljenici boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo naveo dosadašnju osuđivanost dvojice od ukupno četiri okrivljenika kao i generalnu upornost svih okrivljenika u počinjenju kaznenog djela koja se očituje u najavama navijačkih nereda, valja istaći kako je upravo ovakav tip obrazloženja, iako donekle prihvaćen u domaćoj sudskoj praksi, razlog zbog kojeg Republika Hrvatska gubi sve više postupaka pred Europskim sudom za ljudska prava.
Naime, sudac istrage je navodnu upornost okrivljenika u počinjenju kaznenog djela potkrijepio navodima o najavama navijačkih nereda koje su objavljivane po društvenim mrežama 10 dana prije utakmice Hrvatska-Češka, pri čemu je potpuno zanemario kako u konkretnom slučaju nema nikakvih dokaza da su okrivljenici autori tih najava odnosno da imaju bilo kakve veze s njima.
Obzirom na navedeno, proizlazi kako je glavni argument suca istrage i jedini primjenjiv na sve okrivljenike; upornost okrivljenika u počinjenju kaznenog djela, u bitnom stereotipna formulacija koja je primijenjena bez uzimanja u obzir konkretnih činjenica, a što je protivno praksi Europskog suda za ljudska prava, ali i Ustavnog suda Republike Hrvatske (što se najbolje očituje u presudi Europskog suda za ljudska prava u slučaju Orban protiv Republike Hrvatske).
S druge strane, možemo slobodno reći da takvo što od ovog suca istrage i ne čudi, budući da je i ranije kršio Konvencijska pravila. Naime, isti taj sudac je opetovano odbijao otvoriti istragu i provoditi određene istražne radnje povodom silovanja jedne strane državljanke. Povodom tužbe te iste strane državljanke, Europski sud za ljudska prava je u postupanju našeg suca našao niz povreda njenih prava, zbog čega joj je Republika Hrvatska u konačnici platila odštetu u iznosu od nekoliko desetaka tisuća eura.
Što se tiče, argumentacije koja se odnosi na raniju osuđivanost, valja podsjetiti da dvojica od četiri okrivljenika do sada uopće nisu osuđivani. Ako tome pridodamo da je argumentacija suca istrage o upornosti tih okrivljenika, iz naprijed navedenih razloga potpuno neosnovana te da, također iz naprijed navedenih razloga, ne postoji niti osnovana sumnja da su počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret, sasvim je jasno kako je za dvojicu od ukupno četiri okrivljenika istražni zatvor određen bez ikakvog pravnog temelja, što predstavlja zaista ozbiljnu povredu njihovih prava.
U odnosu na dvojicu okrivljenika koji su do sada prekršajno osuđivani, valja ukazati kako nisu osuđivani za kazneno djelo za koje se terete, nego za prekršaje, pa slijedom toga ne stoji zaključak da iz njihovog ranijeg ponašanja proizlazi kako su skloni počinjenu baš ovog kaznenog djela za koje se terete i da će ga boravkom na slobodi ponoviti. Pored toga, ne mogu se ne primijetiti dvostruki standardi hrvatskog pravosuđa. Naime, dok se u predmetu protiv Milana Bandića tvrdi kako se istražni zatvor protiv njega ne može odrediti jer nije ponovio točno ono kazneno djelo za koje se tereti, u konkretnom slučaju zauzima se direktno suprotan stav i zakonske pojmove iskrivljenim tumačenjem “rasteže” u potpuno drugačijem smjeru. Quod licet Iovi….
Konačno, vezano za nadahnuto obrazloženje suca istrage u kojem je naveo da je počinjenje ovog kaznenog djela prouzročilo veliku materijalnu štetu HNS-u, ali i ugledu Republike Hrvatske, da su okrivljenici “nezakonito priskrbili metode ulice… i time namjeravali rušiti legalno izabrane djelatnike HNS-a”, “negirali institucije pravne države”, što je rezultiralo “adekvatnom reakcijom i sankcioniranjem od strane državnih tijela”, a sve to “u svrhu javne osude kojom će se spriječiti formiranje uvjerenja dijela navijača da se s ovakvim postupanjem može proći nekažnjeno”, valja istaći kako citirani odlomak predstavlja potpunu negaciju instituta presumpcije nevinosti, a time i stupnja civilizacijskog dostignuća kojeg taj institut podrazumijeva. Naime, sporni dio obrazloženja nema nikakve veze s osnovanom sumnjom i opasnošću od ponavljanja kaznenog djela, dakle konstitutivnim elementima rješenja kojim se odlučuje o određivanju istražnog zatvora za koje jedino i ima mjesta u obrazloženju jednog takvog rješenja i prikladan je jedino dijelu osuđujuće presude u kojem se lamentira o olakotnim i otegotnim okolnostima počinjenja kaznenog djela i utjecaju kazne na svijest okrivljenika ali i cjelokupnog društva. No, takve okolnosti se utvrđuju tek nakon provedene glavne rasprave i dokaznog postupka, dakle u fazi kada je bez sumnje dokazano da je kazneno djelo počinjeno i prestalo je samo odmjeriti težinu kazne. S tim u svezi, preostaje jedino zaključiti kako je sudac istrage u citiranom odlomku iznio osobno uvjerenje, formirano dijelom na kaznenoj prijavi, a dijelom očito i na osobnom stavu o “navijačkim neredima”, da su okrivljenici nesporno počinili kazneno djelo za koje se terete, a kojim je očito kompenzirao sve naprijed navedene nedostatke striktno vezane za razloge za određivanje istražnog zatvora. Na taj je način, sudac istrage izašao izvan striktnih i uskih okvira Zakona o kaznenom postupku i još jednom ozbiljno povrijedio prava svih okrivljenika.
ZB
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.
