Veliki uspjeh ostvarili su rano jutros po našem vremenu na Novom Zelandu mladi nogometaši Srbije. Srpski reprezentativci do 20 godina pobijedili su u finalu svoje vršnjake iz Brazila 2:1 nakon produžetaka i osvojili naslov svjetskih prvaka. Ovo je, uz osvajanje Europskog prvenstva za igrače do 19 godina 2013. godine, zasigurno najveći rezultat srpskog nogometa od 2006. otkad Srbija nastupa samostalno na kontinentalnim i planetarnim natjecanjima. Gledajući rezultate mladih srpskih vrsta, nameće se zaključak da srpski nogomet čekaju bolji dani. No primjeri iz novije prošlosti nam govore da možda i neće biti tako, iako ova generacija puno obećava. Treba spomenuti i da su mladi Srbi bili sjajno kondicijski pripremljeni jer su igrali čak 4 utakmice zaredom po 120 minuta. Spominje se da su vodili i psihologa mdash; očito se isplatio. Što se ekipe tiče,Rajković jeproglašen najboljim golmanom turnira, a Maksimović je i prije 2 godine osvojio Umdash;19 s trenerom Drulovićem,dok je sada zabio za pobjedu nad Brazilom. I dok naše zvijezde sanjaju o Real Madridu, Manchester Cityu i Barceloni mdash; on igra u kazahstanskoj Astani.
Svaka nova generacija Hrvatske je, po riječima Romea Jozaka i njegovih suradnika, “najbolja ikad”, a rezultata nigdje. U Srbiji je, čini se, svaka nova generacija bolja nego prošla i to nikako ne može biti slučajnost. Kontinuirani rad u omladinskim školama po klubovima i postavljanje talentiranih trenera na mjesta izbornika učinili su to da za Srbijom u radu s mladima kasnimo jako puno. Ono što iznenađuje pratitelje i poznavatelje nogometa jesu loši rezultati seniorske vrste Srbije. Kada se gledaju rezultati mlađih kategorija (koji pune najjači sastav tijekom godina) i klubova gdje srpski nogometaši igraju, zaista je čudno da ne uspijevaju napraviti nikakav iskorak. Zašto je tomu tako, tražilo bi puno iscrpniju analizu koja uključuje razne struje unutar saveza, uplitanje menadžera u izbor igrača, nedostatak motiva, klubaštvo na svim razinama… To ćemo ostaviti za neki drugi put.
I dok u našem nogometu smrdi sve od glave do pete, srpski kolikomdash;toliko iznad vode drže mlađe kategorije. Situacija u Fudbalskom savezu Srbije slična je kao i kod nas. Dok je kod nas alfa i omega Zdravko Mamić, u Srbiji je vladar nogometa Tomislav Karadžić. Kod nas apsolutni nemar i nebrigu za mlade kategorije i napredak relativno uspješno prikrivaju (samo) solidni rezultate seniorske izabrane vrste, u Srbiji se situacija potpuno drugačija. Rezultati koje već dugi niz godina ostvaruju mlade vrste Srbije ne mogu se nazvati slučajnošću. Dok je našim momčadima plasman u polufinala europskih smotri, plasman na svjetska natjecanja, Olimpijske igre da i ne spominjem, najčešće misaona imenica, srpski mladi nogometaši redovito dolaze do samih završnica na svim natjecanjima svih uzrasta, a posljednjih godina došlo je i do najvećih rezultata. U HNSmdash;u godinama obećavaju izgradnju terena i kampova, ali kao što smo svjedoci, sve to ostaje na priči, a odgovorni koji obećavaju brda i doline ne snose nikakve posljedice za neispunjenje svojih obećanja. Srbija je u tom segmentu miljama ispred nas, a centar Vujadin Boškov u Veterniku i Teleoptik u Zemunu te kamp u Staroj Pazovi zaista se mogu usporediti s najboljim trening kampovima u Europi. Sjajno organizirani sustav natjecanja i nepostojanje monopola jednog kluba na dovođenje svega što valja već sa četrnaest godina, također je velika stvar koja je pomogla uzletu srpskog nogometa u mlađim dobnim kategorijama. I tako Hrvatsku na Europskom prvenstvu do 17 godina predstavljaju igrači jednog kluba, a Srbija ima igrače iz OFK Beograda, Crvene Zvezde, Partizana, Vojvodine, a za mlađe reprezentacije igraju i igrači koji su već u inozemstvu.
Toni Perković
