16.9.1991. Borbeni zrakoplovi JNA raketirali su televizijski odašiljač na Sljemenu
16.9.1991. JNA raketirala srednjovalni radio odašiljač Radio Zagreb u Grbama kod Nina
16.9.1991. Neprijatelj je zrakoplovima raketirao odašiljače HRT na Psunju
17.9.1991. Bombardiran radijski odašiljač na otoku
17.9.1991. Raketama onesposobljen TV odašiljač na Sljemenu
17.9.1991. Pobunjeni Srbi onesposobili TV odašiljač kod Sinja
17.9.1991. Zrakoplovi JNA raketirali grad i odašiljač HRT na Psunju
17.9.1991. Dva zrakoplova JNA mitraljirali su i raketirala odašiljač HRT na Biokovu
19.9.1991. Vatra iz streljačkog oružja i minobacača na odašiljač Visoka u Splitu
21.9.1991. Iz zrakoplova oštećen je odašiljač Kapavac na Papuku
21.9.1991. Bombardiran je odašiljač na Psunju, koji se srušio
Srećom, ovakvih vijesti iz Hrvatske nema 25 godina. Srećom, jer one znače rat. Gađanje odašiljača uvijek je prioritet u ratu, njima se narodu i svijetu šalju vijesti, istinite ili lažne, ovisno o slučaju. Tada napadnuta Hrvatska emitirala je istinu o Domovinskom ratu, informacije o kretanju neprijatelja, istinu. S druge strane, neprijateljski mediji imali su svoju priču, onu Politike, Borbe, Jugoslovenske radio televizije, najčešće o povampirenim ustašama koji kolju žene i djecu. Naravno, kad bi na mjesto radnje došla HRT i snimila događaje i izjave te ih emitirala, uvidjela bi se prava istina. Time više nije prolazila laž. Osim kod onih zaluđenih ratom, željom da ubijaju Hrvate, a dovoljno je bilo malo razmisliti o tome gdje se rat događa. Nije napadnuta Srbija već Hrvatska.
Sada više nema takvih vijesti, ali i danas smo svjedoci ogromnog utjecaja nacionalnih medija. Uostalom, najbolji pokazatelj tome su politička imenovanja i razrješenja ravnatelja poslije svakih izbora. Nastavno na to imenuju se i razrješuju pojedini urednici, novinari pa i dopisnici. Budžet je ogroman, i uz kontrolirane, selektivne vijesti, jako je bitno tko dijeli novac i na što ga troši. Za biti na takvim pozicijama moraš biti poslušan, odnosno, prestati se baviti istraživanjem i objavljivanjem pravih vijesti. Jednostavno, zaboraviti svoju struku. Ne biti novinar, samo poslušnik. Takva profesija, istina, ne postoji na studiju, ali se brzo uči. Najčešće se pritisak vrši putem odstranjivanja onih najborbenijih, hrabrih, koji “izginu” braneći struku. Papci tada zamuknu i od nekad, kakvih takvih novinara, postaju poslušnici. Istina, jedan dio se i nastavi baviti svojim poslom, ali samo istražujući onu istinu potrebnu sistemu. Uz ovakvu istinu, imate i onu plaćenu, sufinanciranu od nekoga. Često smo bili svjedoci nekog skrivenog reklamiranja unutar priloga, bilo povlađivanjem nekim strujama, bilo nekakvim najjednostavnijim snimanjem priloga ispod određenog plakata. I malo kapne u džep.
Dolazimo time do teme koja nas zanima. Nogometa i sporta općenito. Ova tema trebala bi biti najčišća moguća. Sportski novinar trebao bi se baviti samo istinom, i događajima vezanim uz sport, lišen svih političkih i sponzorskih utjecaja. Međutim, davno tome nije tako. I taj dio novinara mora živjeti od nečega. Vrlo lako je naći razlog kojim bi se “istina” mogla plasirati u medije. To može biti besplatno putovanje, karte za utakmice, sportska oprema, prisustvo samom događaju, do onih ozbiljnijih novaca kao što je sponzorska televizija ili snimanje i distribucija pojedinih događaja. Tada se “istina” čuva svim snagama.
Takva demokracija čuva se vrlo smisleno. Davnih dana u nogometnu emisiju ubačeno je “oko sokolovo” koje je najčešće bilo ćoravo i selektivno, žmireći na jedno ili čak oba oka, u pojedinim situacijama. I to “oko” je plaćeno za sudjelovanje u emisiji, plaćeni su i nekakvi putni troškovi. Time je osiguran selektivan vid. Čemu “oko sokolovo”, pa samo iz razloga jer tamo postoje nekakvi neovisni mediji koji će prikazati pravu istinu. Tada ti treba zrakoplov koji će bombardirati neovisne odašiljače.
Samo kako je politička situacija nestabilna, i nikad ne znaš kada mogu pojedini urednici biti maknuti, a “selektivnu istinu” treba sačuvati, osnuješ i svoj medij. Time se osiguraš za sva vremena. Osim toga, na računu imaš višak sredstava koja moraš nekako potrošiti. Višak sredstva je najbolje znala trošiti politika, a najbolji primjer je FIMI medija. I krug je zatvoren.
Lako je iščitati zaključak iz svega napisanog. Kao vlastita TV nećeš prikazati spornu situaciju iz derbija, dok kao “oko sokolovo” ne možeš sakriti očite stvari, ali možeš izjednačavati krivnju, takozvani “control damage” (kontrola štete) nakon štetnih vijesti. Tužno je bilo vidjeti, nekad novinara, kako najsporniju situaciju iz derbija ne uvrsti u skraćenu snimku ili kad navijače naziva balkancima, a istovremeno selektira istinu. Tužno je bilo vidjeti kad netko tko bi se trebao boriti za istinu i poštenje u suđenju kaže “pa zar bi se sudac trebao brinuti o fair-playu” i nastavi s podsmjehom “sudac je trebao koristiti “common sense” (zdrav razum) i u tom trenutku pustiti liječnike i pustiti da vrijeme prođe”.
Umjesto da svakom svojom emisijom pozivaju na poštenje, prozovu krivce koji ovakvim stvarima ubijaju nogomet, prozovu organizaciju takvog saveza koji smisleno godinama ovo radi, oni drže vreću krađi nogometa od naroda. Ide se toliko daleko da se na linč poziva protiv navijača. Vješala i konop spremaju navijačima koji su se drznuli taknuti u njihove sponzore.
Davno je Lennon napisao pjesmu “Imagine” (Zamisli). Pa eto:
Zamislite da u izvještaju s nogometne utakmice imate sve što se dogodilo …
Zamislite da u studiju imate stručnjake koji će bez ustručavanja i istinito izvještavati …
Zamislite predstavnike navijača u studiju …
Zamislite da u studiju imate stručne stvari kao analize dodavanja i posjeda lopte pojedinih igrača …
Zamislite da novinar kritizira izbor izbornika i njegove postavke …
Zamislite hrvatski nogomet bez njegovog vlasnika …
Zamislite pošteniji hrvatski nogomet i sport općenito, koji će provoditi izglasane zakone …
Tada bi svi živjeli kao jedno na tribini, kao one ponosne 1998. u Francuskoj …
Ovako, rat se nastavlja … istinom na “istinu”!
Renato Čupić ]]>
