Okidač ovom tekstu je poruka Torcide upućena na jučerašnjem susretu Hajduka i Lokomotive. Tekst se može primjeniti na bilo kojeg trenera i bilo koji klub, a objašnjava kompleksnost situacije kod promjene ili ostanka trenera. Jučer je prva poruka najvjernijih navijača s tribine bila jasna:
“Na -13 hladnije je nego u Sibiru
Oćemo igru, ne prazna obećanja”
Hajduk loše igra. Na nogometplusu smo već nekoliko puta pisali o tome, i to prilično argumentirano i stručno. Ne na način da nam je netko od budućih kandidata prijatelj s kojim igramo briškulu i trešetu, večeramo zajedno, imamo rođaka ili bušimo projekt. O da. Tako je. Nije tome davno vremena prošlo kad su “eminentni” mediji to radili. Nekad čak i iz samog razloga nestabilnosti kluba. Nikad stručno, nikad s dokazima.
Čak i sada, jedan dio ljudi, kad se spomene bilo kakva kritika, valjda zbog tog PTSP-a prošlosti kako se radi o nekakvom bušenju, razmišljaju u smjeru da se radi o rušenju projekta. Ne. Projekt Našeg Hajduka je nezaustavljiv. Navijači su sada vlasnici 24,53% dionica. Trenutno najveći protivnik projektu upravo može biti loša struka.
Torcida je toga svjesna. I nisu čak dignuli imperativni transparent tipa “odlazi …” i “oćemo smjene “. Ne. Dignut je transparent o zimi. O hladnoći. O igri. O obećanjima. Čisto kao upozorenje da su navijači strpljivi, ali nisu ovce. Vide na terenu sve. Prate Hajduka iz kola u kolo. Nisu struka, ali je i njima, najstrpljivijima, s najviše podrške klubu, prilično toga jasno.
Tko mijenja trenera?
Sportski direktor. Ne mijenjaju ga navijači, ne mijenja ga predsjednik, ne mijenja ga nikakav novinar, ne mijenjaju ga ni nekakvi kvazi stručnjaci. Samo sportski direktor. On i trener u stvari jedini, ali baš jedini mogu znati kakvo je stanje u momčadi. Svi ostali mogu vidjeti na terenu dio. Koji je istina produkt njihovog rada. Vrlo jasan je u svom intervjuu bio Mario Branco za Slobodnu Dalmaciju, svjestan loše igre u nekim utakmicama, a opet preuzimajući i dobar dio krivice na sebe. Ipak, taj intervju je pokazao nešto između redova.
“Gospodin Pušnik je naš trener, vjerujemo u njegov rad i sposobnosti.
Izabrali smo trenera na početku sezone, na zimu ćemo ocijeniti njegov rad.
Moram priznati da u nekim slučajevima nismo ni mi zadovoljni igrom.
Pušnik je imao razumijevanja na početku sezone jer mu nisam mogao dovesti igrače koje je htio, možda zato jer ni nisam imao budžet da to napravim.
Hajduk sada ima kvalitetniju momčad od one koja je završila prošlo prvenstvo.
Promjene treba napraviti onda kada prestanemo vjerovati da je trener u mogućnosti ostvariti ono za što je doveden.
Ove zime moramo prodati jednog ili dva igrača, od toga živimo.”
Igra
Jasno je da Pušnik nema igru. Nabijanje lopti iz zadnjeg reda na napadače prikazali smo u prethodnim tekstovima, i to se ne može nazvati igrom. Podređenost u derbijima, loša prva poluvremena u gotovo svakoj utakmici, sebičnost između igrača, loša kontrola lopte, loše centriranje, loše postavljanje u duelima, sve je to posljedica treninga. Istina je, neki od igrača nikad neće naučiti centrirati, neki od igrača nikad neće imati koncentraciju za voditi loptu, neki mentalno nikad neće biti spremni nositi se s pritiskom koji donosi utakmica. Jednostavno nemaju takvu kvalitetu. Ali da su svi takvi, ne stoji. Jer uostalom, zašto su plaćeni i zašto igraju u Hajduku. Često se dogodi da momčad uopće ne trči, a to se opet ne događa iz razloga kakvog bojkota igrača već oni jednostavno ne znaju što raditi. Ili su igrači sebični, a to je opet posljedica ne postojanja automatizma, gdje se zna tko šta radi. Ili igrači neće da trče jedan za drugoga. Zbir svega toga je da trener ne vlada momčadi, a on je tu general. A general se ne postaje zamotanim šalom oko glave nego znanjem.
Pušnik je jednom prilikom izjavio da javnost mora biti svjesna da on nema igrače koje želi i da s ovom momčadi ne može igrati presing. Zatim da igra ovu igru preskakanja jer mora imati nekakav rezultat u međuvremenu dok dobije bolje igrače. Međutim, u prvim intervjuima i nesnalaženju Pušnik je znao izjaviti kako ovi igrači nisu za Hajduk, kako je Hajduk veliki klub i slično. A ljudi pamte. I povezuju. Na njegovu žalost, posao trenera nije imati rezultat u prijelaznom razdoblju. Posao trenera je da stvara igru i unaprjeđuje igrače, jer ako to nisi napravio, koga ćeš prodati iz sadašnje momčadi i za koje novce.
Koga ćeš prodati ako zadnja linija u 15 minuta utakmice sa Istrom devet puta nabije loptu na napadače? Dužina leta lopte uvjetuje nepreciznost, a duel napadač gubi jer se u tom vremenu čak i obrambeni igrač Istre može spremiti za oduzeti loptu. Obrambenoga nećeš prodati, napadača nećeš prodati, veznog nećeš prodati. Vezni je nezadovoljan jer uopće ne sudjeluje u igri.
Takvo nezadovoljstvo se pretače u onaj trenutak kad igrač ima loptu u nogama. I kako su to rijetke situacije on je tada sebičan. Kad je on sebičan onaj drugi se ne kreće dovoljno, a i nema automatizma gdje da se kreće. I to je to. Povežite sve zajedno i vrlo brzo dolazite do onoga što sada gledate od Hajduka na terenu.
Pušnik zna reći novinaru na presici kako nema licencu pa mu ne može pametovati jer ne shvaća kompleksnost posla nogometnog trenera. I stvarno, taj posao ide prilično duboko. Ne zasniva se samo na ovih nekoliko redaka napisanih u nekoliko tekstova. Knjige se mogu napisati samo za jednu jedinu utakmicu. Knjige. Od onoga što se kod igrača događa kući, privatnih treninga, nezadovoljstva ljubavnom vezom, plaćom, transferom, minutama u igri, načetosti ozljedama, menadžeru, roditeljima…
Sve to trener svojim znanjem treba anulirati. U onom trenutku kad igrač zna da napreduje on je zadovoljan i daje sve od sebe, uostalom, to je njegov život. To se postiže adekvatnim postavkama igre i treningom, nečim što ti toga igrača možeš naučiti što ga do sada još nikad nitko nije naučio. A to Hajduk trenutno nema. Nikakvi “paintballovi” i zajedničke večere ne mogu vratiti zajedništvo na terenu ako nedostaje znanje jer igračima kruh ne donosi paintball nego nogomet.
Rezultat
Često se kaže “njegovo kraljevstvo” rezultat. Da. Rezultat je najbitniji. Kakav je on kod Hajduka? Hajduk je nakon 15. godigrnaih kola bio na četvrtoj poziciji, zaostajao je 13 bodova iza Rijeke, Osijek je bio 2 boda ispred. Imao je dugi niz bez poraza, od Rijeke do Rijeke, ali igre ni u tragovima. Nekad postoji i loša igra kad se ide na rezultat. Tko ne bi bio zadovoljan da Hajduk istrči na Old Trafford i odnese s parkiranim autobusom bod. Čak i na Maksimir, i to mu recimo donese kup ili prvenstvo. Tada, kada je potrebno, loša igra može biti opravdanje. Međutim, loša igra bez sustava, uz dugo izbijanje, i uz nekakav rezultat, nema nikakvog smisla ako se iz toga ne nazire, makar u nekoj izmaglici napredak.
Kako dalje?
Mario Branco će odlučiti, po svojim riječima: “Promjene treba napraviti onda kada prestanemo vjerovati da je trener u mogućnosti ostvariti ono za što je doveden. Na zimu ćemo ocijeniti njegov rad.”
Nije Branco nestručan da ne vidi kako Hajduk igra. Svjestan je on svega. Sada je Pušnika zaštitio jer zna cijelu priču s početka, sve objektivne stvari. Pušniku je to osiguralo nešto vremena. Priča o bodovima u usporedbi s prethodnom sezonom ne stoji, dovoljno je pogledati kompletnu tablicu. Rijeka uvjerljivo vodi, a Osijek s par pojačanja je u gotovo izjednačenoj bodovnoj situaciji s Hajdukom. I obje te momčadi su dobile gomilu novih igrača koje je trebalo uigrati. Takva opravdanja više se u Hajduku ne mogu koristit.
Pušnik je na tankom, “sibirskom” ledu. Jasno je kako će o sudbini Pušnika odlučiti niz utakmica koji slijedi: Inter (kući), Split (kup, u gostima), Slaven (u gostima), Cibalija (u gostima), Dinamo (kući, 17.12.). Može mu i prva presuditi, a ne mora ni zadnja.
Nažalost, može se pouzdati samo u šal Hajduka koji stavi na klupu, odnosno da će Hajduka Bog pomaziti. Igru sada u posljednjim kolima sigurno neće stvoriti jer je previše vremena izgubljeno, a ona se ne stvara u jednom trenutku, to je dugotrajan trenažan proces. Očito je kako je povjerenje u znanje trenera među igračima debelo narušeno. Upravo zbog toga se rade smjene trenera, to je ona kako se kaže poštapalica “pozitivna injekcija”.
Po navijače Hajduka je bitno da Branco ima alternativno i brzo, a puno kvalitetnije rješenje. Nekakvog asa iz rukava, tipa portugalskog stručnjaka kojeg treba i platiti. Samo i taj bi već trebao sada snimati momčad i bezuvjetno je prihvatiti, a ne doći kao velika faca i reći “kakva je ovo momčad”, “to nisu igrači za Hajduka”, “dovedite mi 10 igrača”. Tada stoje one Brancove riječi “smjena se ne radi radi smjene”. To bi ipak bilo najgore, čak i od ovakvog Pušnika. Ako Branco nema to rješenje, odnosno ako Kos nema budžet za takvo nešto, onda je Pušnik najbolje rješenje. Uz ovakvu igru onda je to ajme Hajduku.
Zaključak
Nije smjena trenera nikakva strašna stvar. Posebno kad se radi o argumentiranoj smjeni, gdje igrači ne napreduju, pada im cijena, igra je katastrofalna, ne vidi se zbog čega bi trener trebao dobiti ono naše “dajte mu vremena”. Treneru su torbe uvijek spremne, uvijek prvi odlazi. I najveći trenerski znalci odlaze s klupa, nekad im se jednostavno stvari ne poklope, a imaju najbolje igrače na svijetu, ogromne budžete, potpuno složene klubove. Hajduk je u svemu tome kao beba među odraslima, a nažalost po Pušnika i on je takav.
Sve ostaje na Brancu, dok on potpuno ne izgubi povjerenje u Pušnika. Iako mi se čini da će to ipak ići s onom “navijači nisu imali strpljenja”. Posebno na onaj dio izjave: “Pušnik je veliki radnik i dobar čovjek”. A to je ono loše. To su istina dobre karakteristike za čovjeka, čak i populizam nije loš ako je tu trenersko znanje. Branco isto treba imati svoje ja, ako ga brani i vjeruje u njega tada neuspjeh Pušnika postaje i njegov veliki neuspjeh. Odnosno, ako ga na zimu smjeni (ili prije), mora imati spremno rješenje. Svatko u svakom poslu ima dozu odgovornosti za koju uostalom prima plaću. Uostalom, Branco dovodi igrače Pušniku, s novcem kojeg mu daje predsjednikKos.
Brancu je odgovornost i sada u svim tim odlukama zadržati mir u klubu pa i igrati dvostruku igru za to postići. Tražiti već eventualno drugo rješenje, a doziranim intervjuom dati malo i za pravo Pušniku, uz opasku da će se na zimskom prijelaznom roku sve zbrajati.
A možda nas sve Pušnik iznenadi, i nekakvim čarobnim štapićem uspije sve okrenuti u svoju korist iako se takva čuda jednostavno ne događaju, posebno ne sustavno.
Renato Čupić
