Što se događa s Hajdukom, kako je došlo do “raspada sistema” i zašto se to dogodilo baš sada? Dok klub polako, ali sigurno, plovi prema financijskoj stabilnosti, kada svi odjeli bilježe vrlo dobre rezultate, onaj najvažniji, sportski segment, doživio je potpuni kolaps. Unatoč vidljivim pomacima u organizaciji skaut službe, omladinske škole, uvođenju B momčadi, ugovor s kineziološkim fakultetom oko standardizacije rada na kondiciji, problemi s prvom momčadi uveli su ogroman nemir u poljudske hodnike. Krivci i razlog “zašto” su bez ikakve sumnje sportski direktor, a posljedično i predsjednik uprave. Naravno kriv je i trener, ali on više nije u klubu. Njegova ostavka dva dana prije početka prvenstva neosporno je bila ogroman šok. Po riječima samog Vučevića, pripreme nisu odrađene kako treba; više je razloga za to: od Tudorov konstantnog nezadovoljstva, koje je dovelo do gubitka volje i elana, a posljedično i lošijih priprema, pa sve do nekih objektivnih okolnosti, kao što su otkazane pripremne utakmice, igrači fokusirani na transfere, umjesto na treninge, nepovoljni vremenski uvjeti ili neadekvatni tereni. Ipak, ono što posebno čudi je potpuna nespremnost Hajdukovog vodstva na ovakvu situaciju da je ili spriječe tako da smjene trenera prije nego (ne) odradi pripreme i ode ili da imaju listu trenera, s kojima su već obavljeni preliminarni razgovori, za koje se unaprijed zna njihova okvirna cijena, želja za preuzimanjem kluba i spremnost da se provede tražena klupska strategija. Posebno ako se znalo da odnosi s trenerom Tudorom već dulje vremena nisu bili baš idilični. Na koncu smo gledali Rejino otezanje te privremeno rješenje u vidu vječno dostupnog Stanka Poklepovića koji nije uspio trgnuti momčad.
Zapravo, kad smo je spomenuli, teško je uopće definirati Hajdukovu sportsku strategiju, s obzirom na to da se ciljevi stalno mijenjaju, pa tako u istom danu možemo čuti izjave o oslanjanju na mlade i stvaranju momčadi za budućnost, a zatim i o rezultatskom imperativu, dok se na terenu provodila malo drugačija politika rada. Upravo je nedostatak sportske strategije, koja bi se zatim bespogovorno i provodila, jedan od najvećih propusta Gorana Vučevića. Unatoč opetovanim izjavama da je osnovna klupska strategija orijentacija na mlade igrače, u praksi se događalo upravo suprotno sve dok on sam nije sjeo na klupu. Pa čak i sada su upravo najiskusniji igrači direktni krivci za dva dramatična poraza u posljednje dvije utakmice protiv Rijeke i Splita. Treba spomenuti i da je momčad očajno selektirana, jer se stalno dovode igrači ofenzivnih sklonosti, iako su najtalentiraniji Hajdukovi mladići (Balić, Vlašić, Maloku, Bašić) igrači koji igraju upravo na tim pozicijama. Kako recimo objasniti činjenicu da je, u prvom dijelu sezone, zajednička minutaža navedena četiri mladića bila manja od one kapetana Maloče, koji je odigrao polusezonu ispod svake kritike? Kako to da u momčadi nema lijevog beka, niti zadnjeg veznog?
Uporno ponavljanje Vučevića da je on servis treneru prve momčadi, kao i skrivanje predsjednika Brbića iza struke, nije ništa drugo nego izbjegavanje odgovornosti ili krivo postavljen način rada. Zadaća je sportskog direktora, a ne trenera prve momčadi, da sastavi izbalansiranu momčad, da procjeni na kojim pozicijama klub ima igrače iz svoje škole, a na kojima treba dovesti pojačanja. Ako trener prve momčadi nije kadar provoditi zamisli sportskog direktora onda je jasno da nešto treba mijenjati. Na žalost, ništa od toga nije napravljeno, dapače, čak i nakon odlaska trenera Tudora, doveden je još jedan ofenzivni igrač, krilo Qurbanov. Istovremeno, rješenje za lijevi bok pronađeno je u mdash; otpisanom Jozinovićukoji ni u Hajduku B nije igrao dobro. I statistika potvrđuje ono što je i svakom laiku, koji redovito pohodi Hajdukove utakmice, kristalno jasno mdash; problem Hajdukove momčadi nije igra prema naprijed, problem je obrana. Hajdukov napad je među 4 najbolja u HNLmdash;u, uz bok Rijeci i Lokomotivi, a daleko ispred svih ostalih klubova. Obrana, s druge strane, je među najlošijima u ligi, osim fenjeraša Zadra, samo su Lokomotiva, Osijek i Zagreb primili nekoliko golova više. Donedavno kapetan Maloča i Vršajević već dulje vremena igraju iznimno loše, za Vasilja i Jozinovića mnogi sumnjaju da su igrači prvoligaškog kalibra, kao ni veznjak Josip Vuković, dok Mijo Caktaš, fizički zapušten i nespreman, nije niti sjena igrača kakav je bio prije ozljede. Svi oni, osim Maloče kojeg je Vučević potjerao, i dalje su prvotimci, pa čak su jednog trenutka bili igrači na kojima je privremeno rješenje u vidu trenera Poklepović temeljio iluziju o postizanju nekakvog rezultata. Ono što zabrinjava već neko vrijeme što se upravo takvim igračima uopće ne radi konkurencija dovođenjem igrača sa strane, ali se ona svaki prijelazni rok radi mladićima kao što su Balić i Vlašić!?
Slijedom svega navedenog, problem struke nameće se kao Hajdukov najveći problem. Predsjednik Brbić ne može biti pošteđen kritika, jer je promijenio čak tri sportska direktora, a struka je i dalje najproblematičniji segment kluba.
E, je li to sve baš tako jednostavno? Goran Vučević ima zanimljiva razmišljanja o kojima javno govori, ali realizacija u klubu nije na nivou? Je li problem u njegovoj odlučnosti da provede vlastite zamisli ili nemogućnošću pronalaska kvalitetnog kadra? Neznanja u traženju kadra? Gledajući stanje sportske struke u Hrvatskoj, pogotovo ako će nam rezultat biti mjerilo, malo njih se može pohvaliti većim uspjesima mdash; možda trenutno jedino Slaven Bilić. Nije stoga čudno da u Rijeci radi Slovenac Kek, a da je, nikad prežaljeni stručnjak u Dinamu, Vaha Halihodžić iz Bosne i Hercegovine. Ipak ako u Hajduku počnu razmišljati o strancu mdash; bilo sportskom direktoru, bilo treneru mdash; vrlo vjerojatno će se pronaći na udaru žestoke kritike. Što bivših i sadašnjih trenera i legendi kluba, što medija, pa čak i samog gradonačelnika Splita, kao svojevremeno kada je oko angažmana Jensa Anderssona poručio da ima preveliku plaću. Ako je mjerilo po kojem ocjenjujemo nogometaše za koji kvalitetan klub igra i nastupa, kako to isto mjerilo nije za sportsku struku? Sportske direktore, trenere, trenere vratara, trenere u omladinskoj školi, kondicijske trenere,… Zar oni ne bi trebali imati životopise bolje od toga da im je najveći klub kojeg su trenirali ili u kojem su radili mdash; upravo Hajduk? Jasno, ako želimo razvijati mlade nogometne potencijale, može klub odlučiti i razvijati isto i u stručnom segmentu, ali kako smo već napisali da mladim potencijalima na terenu konstantno dovode konkurenciju, možda da probaju i onima uz rub istoga?
Ako ćemo pričati o plaći za angažman stručnjaka ona nam izgleda kao najmanji problem današnjeg Hajduka, jer nije li najskuplje platiti nešto što ti ne treba? Ako stručnjak košta recimo 200, a nedovoljno dobar stručnjak 50 mdash; nije li šteta koju se nestručnim djelovanjem prouzroči puno veća od navedenih 150? Sličnu logiku bismo rado vidjeli i u omladinskoj školi u kojoj, unatoč manjem interesu javnosti, je još bitnije imati kvalitetnu struku mdash; koliko god ona koštala, za koji god klub navijala ili čiju god putovnicu imala. Ne bi li samo stručnost i rezultati trebali biti mjerilo?
Ipak zbog svega navedenog angažmanom stranca morate biti sigurni da ćete pogoditi i da će on odmah uspjesima ugasiti kritiku. Isto tako stranac/stručnjak želi likvidan klub, koji će na vrijeme isplaćivati obveze, a to, do prodaje Kouassija, nije bilo moguće osigurati u Hajduku.
Dužničko ropstvo u Hajduku, kombinirano s pritiscima javnosti prema stranoj struci, projekt demokracije koji tek od ove godine, zbog novih izbora, ulazi u mirniju fazu rezultirali su mdash; kompromisima. Današnji Hajduk, kao i posljednjih dvadeset i pet godina je praktički isti mdash; sportski direktor je bivši igrač, a trener ili bivši trener iz vlastitog bazena ili potencijal koji od igrača želi biti trener. Dakle najmanje utjecaja je imala demokratizacija kluba na sportskom dijelu. Ipak da su se neke stvari promijenile na bolje pokazuju dva trenda: prvi je da su skoro svi ljudi koje je Hajduk angažirao u vrhu sportskog dijela ustvari nova lica, nikad do sada okušana u radu na toj poziciji u klubu i da su svi imali podršku, što javnosti, što uprave, čime su imali vrijeme potrebno za rad i uhodavanje. Ustraje li Hajduk u duljem povjerenju prema odabranim ljudima u struci, a krene li angažirati stručnjake koji imaju i rezultate iza sebe te koji svojim dosadašnjim radom pokazuje da imaju volje razvijati mlade talente kakvih u Hajduku ne nedostaje te da se znaju nositi s klubom kakav je Hajduk, s vremenom ni rezultat ne može izostati.
Hajduk je sada konačno likvidan, predsjednik Brbić je najavio i da bi od 2016. godine, operativni prihodi bez transfera trebali pokrivati sve troškove, što znači da klub više neće trebati prodavati igrače zbog golog preživljavanja. Nakon jučerašnjeg poraza Goran Vučević je najavio ostavku, pa je upitno hoće li uopće nastaviti svoj rad u klubu. O istome razmišljaju i u Nadzornom odboru i upravi iako danas, par mjeseci pred izbore, bi takve kolektivne ostavke bile isključivo kukavički cilj koje bi gurnule klub u velike probleme u funkcioniranju. U svakom slučaju Vučević, neko drugi, sadašnji Nadzorni odbor ili onaj novi, Marin Brbić ili neki novi predsjednik uprave mdash; jedan od krucijalnih zadataka, nakon što su se financije stabilizirale, je posložiti sportski segment kluba. Imaju li u Hajduku želje ojačati struku u svim kategorijama, uključujući i onu najvažniju mdash; seniorsku, te konačno donijeti sportsku strategiju koja neće ostati samo mrtvo slovo na papiru? Postoji izreka koja kaže da promjene uvodiš prije nego te natjeraju na to, na žalost Hajduk je previše čekao…
Valerio Zelić, BI
