Danas se na Poljudu održava redovna Godišnja skupština dioničara HNK Hajduk š.d.d. Prilika je to da se pretrese poslovna godina, odgovori na pitanja dioničara i prezentiraju budući planovi. Obradili smo već financijska izvješća ifinancijske pokazatelje, a sada ćemo analizirati zanimljive podatke iz dostupnih izvještaja.
2013. godinu Hajduk je završio s knjigovodstvenim gubitkom od 118.800 kuna. Budući da je tu uračunata amortizacija koja je trošak samo “na papiru”, moglo bi se reći i da je Hajduk godinu završio “u plusu”. Kada se uzmu u obzir prethodne godine u kojima je gubitak bio višemilijunski, ovo se može smatrati pozitivnim pomakom.
Idemo za početak pogledati rashode. U 2013. godini rashodi su, u odnosu na 2012., smanjeni za oko 23 milijuna kn, čemu je najviše pridonijelo “stezanje remena”, pa je tako trošak plaća igrača smanjen za oko 10 milijuna kuna, a troškovi transfera su smanjeni za 16 milijuna kuna. Trošak transfera treba uzeti s malom rezervom jer se kupovine igrača ne knjiže u punom iznosu u godini kad je igrač kupljen, nego se raspoređuju na godine trajanja ugovora. Tako je npr. transfer Anasa Sharbinia koji je bio 2009. “razbijen” na 4 godine, a u trenutku kada je prodan 2012. cijeli preostali iznos uračunao se u troškove (znači, i dio koji bi se knjižio u 2013. da nije prodan). Također, u trošak transfera ulaze i naknade agentima i postoci koje igrači imaju pri odlasku iz Hajduka.
Iako su rashodi drastično smanjeni u odnosu na prethodne godine, treba primijetiti da su se neki troškovi povećali, npr. troškovi organizacije utakmica koji su veći nego u 2012. i 2009. godini (2010. se igrala skupina Europske lige, a 2011. je bila utakmica sa Slavijom i Barcelonom, što je donijelo veći trošak).
Što se tiče prihoda, i dalje velik udio imaju izlazni transferi igrača. U 2013. udio transfera u prihodima je nešto manji, ali veliku stavku čine izvanredni prihodi od kojih su neki samo “na papiru” (otpisi rezervacija, otpisi obveza), a neki su jednokratni (dobiveni sudski sporovi, donacija od akcije Torcide).
Dakle, ukoliko se optimistično gleda Račun dobiti i gubitka, može se reći da je smjer pozitivan jer je gubitak zanemariv (a da nema kamata za kredite i zateznih kamata za stare dugove, ostvarila bi se i dobit). No, problem je i dalje što se, unatoč rezanju troškova, i dalje klub ne može “pokriti koliko je lancun dug”. Naime, ako maknemo na stranu amortizaciju, prihode i troškove transfera, te izvanredne prihode, klub je godinu završio s oko 36 milijuna kuna “minusa” što opet pokazuje da je potrebno prodati igrača u vrijednosti 5 milijuna eura kako bi se poslovna godina završila “na nuli”. Također je zanimljivo primijetiti da je ovo prva godina u kojoj Hajduk iz redovnih prihoda može “pokriti” plaće igrača i zaposlenika. Svih dosadašnjih godina trebalo je prodavati samo da bi se plaće pokrile.
Kada se pogleda bilanca, vidljivo je da su ukupne obveze oko 84 milijuna kuna, plus rezerviranja za oko 8 milijuna kuna. Kratkotrajna imovina je oko 41 milijun kuna. To daje “dug” od oko 46 milijuna kuna.
Kada se to usporedi sa 2012. godinom (90 milijuna obveza, 14 milijuna rezerviranja, 36 milijuna kratkotrajne imovine), ugrubo se može reći da je Hajduk u 2013. smanjio svoj “dug” za 21 milijun kuna. Treba napomenuti da se, strogo računovodstveno gledano, dugoročne obveze i rezerviranja ne uključuju u izračun radnog kapitala. No u slučaju Hajduka odlučio sam uključiti ih u izračun. Razlog tome je što dugoročne obveze predstavljaju obvezu prema Gradu Splitu, što Hajduk otplaćuje na način da trećinu svih naplaćenih prihoda prosljeđuje Gradu. Shodno tome, ukoliko Hajduk u 2013. otplati 10 milijuna uključenih u kratkoročne obveze, počet će otplaćivati i dio koji je uključen u dugoročne obveze. Rezerviranja sam također uključio, iz razloga što se dosada pokazalo da su se iznosi uključeni u rezerviranja vrlo brzo pretvorili u obvezu, a mali dio rezerviranja je otpisivan.
Zaključak pregleda financijskih izvještaja Hajduka je da se klub polako počeo oporavljati. Godine lošeg rada i neracionalnog trošenja dovele su klub u vrlo tešku situaciju. Obveze i rashodi su se samo povećavali, a prihodi su bili na istoj razini (ukoliko izuzmemo transfere igrača koji su svima bili nekakav “osigurač” kako bi na kraju mogli reći da su ipak “u plusu”). Klub je sada došao u situaciju da barem plaće može pokriti bez transfera. Prihodi bez transfera su se povećali, marketing kluba radi bolje nego prije i stalno pronalazi nove metode zarade, dok su troškovi svedeni u realnije okvire. Ukoliko se nastavi ovim smjerom, bez “izleta” u vidu skupih ulaznih transfera, te ukoliko rezultati na terenu budu dobri pa da se povećaju stavke prihoda od ulaznica i UEFAmdash;e, a sve to budu pratili i navijači koji će popiti dovoljno Pipija i pive, klub će se izvući iz financijske krize.
I ono što bi se moglo uvesti jednom kada klub bude na toj famoznoj nuli su 2 proračuna. Jedan za redovne aktivnosti i jedan za investicijske. Tako da se više ne dogodi da se iz prodaje igrača mora financirati redovno poslovanje. No to je već neka druga tema.
Vedran Matenda
