Koliko poznajete hrvatsku nogometnu reprezentaciju gluhih? Jeste li znali da su ovo ljeto nastupili na Europskom prvenstvu? To su samo neka od pitanja, na koja ćete dosta teško pronaći odgovore, barem u hrvatskim medijima. Gluhe i nagluhe osobe još su uvijek marginalizirane, što je jasno vidljivo i iz pristupa medijima prema toj skupini ljudi. Titlovanje vijesti postoji samo za neke vijesti na nacionalnoj televiziji, a prijevod na znakovni jezik za gluhe rijetko ćete vidjeti u uglu vašeg ekrana. Osnove znakovnog jezika ne podučavaju se ni u školskom sustavu, iako nije toliko komplicirano za naučiti niti bi oduzelo previše vremena.
Sličnu marginalizaciju prolazi i nogometna reprezentacija gluhih koja ne uživa ni približan tretman kakav zaslužuje, a kako bismo vam približili ovu momčad, porazgovarali smo s njezinim izbornikom. To je Jozo Bogdanović, uz Damira Desnicu najbolji hrvatski gluhi nogometaš svih vremena. Iza Bogdanovića je bogata klupska karijera (RNK Split, Dinamo, Rijeka, Austria Klagenfurt,Inker), a od 1992. do 1998. godine igrao je za reprezentaciju gluhih. Osim izborničke funkcije, radi kao trener u NK Lokomotivi (radi s napadačima u kadetskom, juniorskom i seniorskom uzrastu).
n+: Otkud ideja za pokretanje reprezentacije gluhih, koliko je bilo teško okupiti igrače i trenere i koliko je teško to sve održavati?
Bogdanović:Hrvatska reprezentacija gluhih oformljena je 1992. godine, a prvi nastup na velikom natjecanju imali smo tri godine kasnije, kada je u Berlinu održan Euro Deaf. Igrače je vrlo teško okupiti, prvenstveno jer mnoge od njih sprečavaju obaveze na poslu, fakultetu, školi. Koliko je teško, dovoljno govori podatak da smo zbog navedenih razloga na ovoljetno prvenstvo Europe u Hannoveru otputovali bez 7 standardnih reprezentativaca.
n+: Kakav je program reprezentacije? Koliko puta godišnje se okupljate, koliko igrača dolazi na pripreme? S kime igrate prijateljske utakmice?
Bogdanović:Plan je da imamo šest okupljanja godišnje, u terminima od travnja do lipnja, te od rujna do studenog. Na pripreme dolazi između 18 i 20 igrača, a pripremne utakmice najčešće smo osuđeni igrati protiv hrvatskih niželigaša, iako bi prema planu trebali igrati dvije utakmice sa stranim reprezentacijama. Tako smo trebali igrati pripremnu utakmicu protiv Italije, ali smo od saveza dobili odbijenicu u smislu financijske pomoći, uz obrazloženje da si sami organiziramo i platimo to gostovanje, što je bilo neizvedivo.
n+:Kakav općenito imate odnos s Hrvatskim športskim savezom gluhih?
Bogdanović:Svakako da može bolje. Primjerice, oni su ti koji nas prijavljuju za sudjelovanje na velikim natjecanjima, te shodno tome, odvoje financijska sredstva za sudjelovanje na istom. Ovoljetno europsko prvenstvo bilo je prvo veliko natjecanje na kojem je Hrvatska nastupila nakon 16 godina, a sve zato što nas HŠSG nije prijavio. Iduće godine je svjetsko prvenstvo u Italiji, za što opet nismo prijavljeni. Ostaje gorak okus jer je dojam kako u savezu gluhih nema dovoljno sluha, ili je raspodjela novca slaba. Naša momčad ima doista puno potencijala, i žalosno je da u najpopularnijem sportu na svijetu nismo u mogućnosti sudjelovati na velikim natjecanjima.
n+:Kakav je odnos HNS-a prema vama – izdvaja li dovoljno sredstava i bi li trebalo više obzirom se često hvale da su “puni ko brod”? Daje li vam dovoljno pažnje, pomažu li u organizaciji i promoviraju li dovoljno jednakost i ljudska prava – u medijima ste gotovo pa neprisutni?
Bogdanović:
n+:Kakva je situacija na europskom i svjetskom nivou – kako vas i koliko uključuje i prepoznaje UEFA i FIFA – kakav odnos imate s njima? Što se može poboljšati?
Bogdanović:Na europskom nivou zastupa na EDSO (European deaf sport organization), a oni nisu izravno uključeni niti u FIFA-u niti UEFA-u. Doduše, EDSO i UEFA pokušavaju surađivati po nekim pitanjima, no mi s UEFA-om nismo u uskom kontaktu. Poboljšanje bi nam donijelo kada bi, poput seniora, dobili neki stalan termin za odigravanje međunarodnih utakmica uz financijsku pomoć oko organiziranja tih utakmica. Toga nam kronično nedostaje, te smo prisiljeni igrati pripremne utakmice s hrvatskim niželigašima.
n+:Kakav je odnos unutar reprezentacije gluhi, s kim sve surađujete?
Bogdanović:Odnos je sjajan, kako od strane igrača, tako i od strane stručnog stožera. U njemu su, osim mene, još i Ivica Vidaković kao glavni trener, Mladen Ogrizek kao tehnički direktor, Stjepan Žinić kao ekonom, te Marinko Smolčić koji obavlja dvostruku ulogu, fizioterapeuta i trenera vratara. Mogu reći da smo svi zajedno prava klapa, te na okupljanjima nema nikakvih problema, razmirica, negodovanja.
n+:Mislite li da i među gluhonijemima ima kvalitete za vrhunski nogomet? Sjećamo se svi primjera Damira Desnice iz Rijeke, no to je za današnje pojmove bili prilično davno.
Bogdanović:Nekada je bilo, ali danas jako teško. Od malih nogu nema kvalitetnih selekcija za gluhonijeme igrače, a veliki je problem i što mnogi treneri nemaju strpljenja s potpuno gluhim igračima. S njima se teže sporazumijevaju, teže im prenose svoje ideje, taktičke zamisli, te prelako dižu ruke od njih. Današnju reprezentaciju čine igrači koji igraju od treće do pete lige, iako sigurno neki od njih imaju potencijal barem za 2. HNL, kao što je Mirko Blažević iz Belišća.
n+:Ne možemo, a da ne pitamo, kako među gluhonijemima izgleda komunikacija na terenu?
Bogdanović:Komuniciramo rukama, a zagovaramo komunikaciju gluhih i čujućih jer se tako gluhi igrači lakše mogu prilagoditi i naučiti boljoj komunikaciji na terenu. Nakon početnog procesa učenja, nema nikakvih komunikacijskih problema. Igrači se međusobno osjete na terenu, a često osjete kada sudac prekine igru, iako su mu u tom trenutku okrenuti leđima.
n+:Mislite li da od vas i drugi nešto mogu naučiti?
Bogdanović:Sigurno da mogu, prije svega da se igrač u svakom trenu treba truditi, upijati znanje, a da je od svega najvažnija snaga volje. Gluhonijemi igrači prolaze dosta težak put u svojem sportskom odrastanju, a da bi to izdržali, moraju posjedovati čeličnu volju i mentalnu snagu. Upravo toga nedostaje mnogim sportašima, pa čak bih rekao i da naša seniorska nogometna reprezentacija pokazuje nedostatak navedenih osobina, jer je nemoguće da nositelji igre u najvećim svjetskim klubovima izgledaju tako slabo u dresu reprezentacije Hrvatske.
n+:Koliko je igranje nogometa važno za vas, ako govorimo o socijalnoj inkluziji, odnosno borbi protiv toga da budete isključeni iz društva?
Bogdanović:Iznimno je važno, prvenstveno radi socijalizacije samih igrača, s naglaskom na mlađe igrače. Mi u reprezentaciji imamo igrače koji su stari tek 18 godina, te je ovo savršena prilika da ih na pozitivan način uključimo u društvo, a oni sami steknu prijatelje iz svih krajeva Hrvatske, pošto reprezentativci dolaze iz Zagreba, Osijeka, Splita, Nove Gradiške, Rijeke, Čakovca, Varaždina, Siska itd.
n+:I za kraj, jedno nenogometno pitanje – mislite li da bi znakovni jezik trebao biti obavezan bar jednu godinu u osnovnoj ili srednjoj školi – odnosno, kako bi vi približili vlastite probleme drugima?
Bogdanović:Apsolutno da bi trebao, jer bi od malih nogu naučio djecu da gluhi ljudi nisu nimalo drugačiji od njih, manje sposobni ili manje vrijedni, da ih taj jedan detalj ne smije razdvajati. Uostalom, kada bi se to primjenjivalo, možda bi i nogometni treneri imali više strpljenja s gluhonijemim igračima (počevši od pionirske kategorije), te bi sigurno imali veći broj kvalitetnih igrača.
Spomenimo i to da su aktualni prvaci Europe (Euro je igran ovog ljeta) među reprezentacijama gluhih Turci koji su u finalu pobijedili Ruse s 4-0. Treće mjesto zauzela je reprezentacija Velike Britanije, koja je u utakmici za brončanu medalju bila bolja od Ukrajine s 2-1. Naši su se plasirali u fazu po grupama (na Euru sudjeluje 16 reprezentacija), ali su u grupi s Turskom, Belgijom i Francuskom otišli kući s 3 poraza, no to je prvi put da su sudjelovali nakon 16 godina pauze. Također, da diskriminacija gluhih ne postoji samo u Hrvatskoj, pokazuje i primjer iz Velike Britanije čiji su reprezentativci morali sami financirati putovanje na Euro u Njemačku, tako da o mondenim hotelima i ekskluzivnim kampovima nije bilo riječi.
Ivan Mušlek
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.”
