Europska unija dovela je do toga da 70 godina nema ratova na području Zapadne i Središnje Europe, što je pothvat nezapamćen u novovjekovnoj povijesti. Čak postoji i naziv Pax Europea, a u posljednje vrijeme su se uhvatili i civiliziranja divljih balkanskih plemena, što je hrabro samo po sebi. U isto vrijeme, rade se projekti koji bi let od Berlina do Tokija sveli na dva sata, a sve je izglednije da u sljedećem desetljeću kreće i misija slanja čovjeka na Mars.
I u takvom stanju civilizacije neki nisu iz glavnog grada Hrvatske sposobni napraviti televizijski prijenos kako treba, nešto što se već više od pola stoljeća radi bez nekih pretjeranih problema. Stoga, da bi se napravila analiza ove utakmice, trebalo je i nešto gerilskog rada, ranog ustajanja, te podnošenja žrtvi bogovima modernih tehnologija.
Zločestiji jezici mogli bi kazati kako je za Hajdukove navijače i bolje da nije bilo prijenosa, pa se patilo tek onih nekoliko tisuća u Kranjčevićevoj. Krenuti od početka bi bilo tako uobičajeno, pa ćemo stoga krenuti od najbitnijeg trenutka: 72. minute i promašenog jedanaesterca. Da je Sušić to zabio, vjerojatno bi se Zagreb slomio, ovako je lom nastupio na drugoj strani. Pomalo čudi odluka starog lisca Poklepovića da za penal odredi Sušića. U redu, morao je nekog kad Caktaš, inače mister 100 posto kad su jedanaesterci u pitanju, nije igrao od početka, ali u trenutku izvođenja i on je već na terenu. Uz to, sam izbor Sušića definitivno je dvojben. Kod penala je jedna posebna filozofija u pitanju, nema tu da dobar igrač automatski znači i dobrog penaldžiju. Jedan Maradona je u najbolju ruku bio osrednji izvođač najstrožih kazni, Bokšić je od penala bježao kao od ažurnih Jehovinih svjedoka, a o kakvom fenomenu se radi dovoljno svjedoči da bi svatko normalan za penale radije odabrao Ivana Krstanovića, a ne Lea Messija. I onda Špaco za takvo što odabere Tina Svena Sušića, koji definitivno nije psihološki najspremniji Hajdukov igrač ovog proljeća.
Hajduk je inače počeo u sada već gotovo pa standardnoj 4mdash;1mdash;4mdash;1 formaciji, s time da je Andrija Balić igrao izuzetno visoko, gotovo kao povučeni napadač. Za razliku od prošlih kola, drugi Hajdukov dragulj Nikola Vlašić nije igrao centralnu poziciju, već je bio na desnom krilu. U obrani je ova formacija prelazila u 4mdash;4mdash;2, gdje su Balić i Maglica bili prva prepreka Zagrebovim nogometašima. “Pjesnici” pak su krenuli u nekakvom čvrstom 4mdash;4mdash;1mdash;1 bloku, uglavnom se braneći odlično istrčavajući kontre. Pomoćni trener Zagreba Željko Kopić, koji je najodgovorniji za taj segment igre, definitivno pokazuje da ima trenersku žicu.
Prvi dio bio je zapravo negledljiv, sa ili bez televizijske slike. Hajduk je imao jalovu prevlast u sredini, a Zagreb je djelovao ozbiljnije i opasnije od Splićana kad bi krenuo u kontru. Jedina stvar za zabilježiti je 41. minuta, kada je Maglica zapucao jedinu izglednu, skoro pa stopostotnu priliku Hajduka. S druge strane, Krovinović kao komandant vezne linije i Gabrijel Boban (pomilovan od strane disciplinskih sudaca nakon crvenog kartona) kao istureni napadač radili su velike probleme Hajdukovoj obrani, koju je u takvim situacijama nerijetko pojačavao i Vuković, koji se sad već tradicionalno spušta na poziciju halfa kad protivnik napada.
Drugi dio nastavljen je na sličan način. No, onda je jedna sad već klasična pogreška Hajdukove obrane u 65. minuti omogućila Zagrebu vodstvo. U bezopasnoj situaciji na samo jednog zagrebaša krenulo je pet nogometaša Hajduka, koji su svi bili na desetak metara udaljenosti. U isto vrijeme, Gabrijel Boban i Medić Junior ostavljeni su nasamo s Mikanovićem. Loptu prima Medić, odmah izbacuje Bobana u priliku, a on jednostavnim lobom matira Kalinića.
Iako jedanaesterac samo sedam minuta nakon primljenog gola možda sugerira kako je Hajduk krenuo uraganski po izjednačenje, to jednostavno nije točno. Penal je plod pogrešne procjene Zagrebovog zadnjeg veznog Mudražije, kojeg je još jednom očajni sudac Bebek bezveze isključio, obzirom da start na Vlašiću nije bio za karton. Zapravo bi se Bebeka moglo označiti i jednim od najvećih štetočina domaćeg nogometa, što zbog “specijalnih zasluga” što zbog toga što je jednostavno očajan sudac, no takve titule ga spašavaju ljudi u odjelima.
Nakon promašaja penala gotovo da je bio očekivan pad Hajduka, a najveću zaslugu za Krovinovićev gol ima vratar Kalinić, koji je potpuno bespotrebno išao izvan svog kaznenog prostora na jednu relativno neopasnu loptu.
Ova utakmica je ukazala na Hajdukove slabosti prije svega. Nedostatak Milevskog i Vršajevića bio je očevidan zbog bezidejnosti u napadu. Maglica jednostavno nema ona rješenja kakva Ukrajinac prezentira prema naprijed, i koja su jednostavno premaštovita za domaće obrane. Osječanin u redovima Hajduka s druge strane je prije svega radnik i razbijač, a ne kreator. Vršajević s druge strane donosi živost na desnoj strani koju za sada niti jedna drugi Hajdukovac ne može prezentirati. I jedna stvar za zabilježiti: pokazuje se kako Hajduk ove proljeće vozi na pogon Balićeve genijalnosti, koja će sve teže dolaziti do izražaja, jer ga protivničke obrane na očigled zaustavljaju čistim fizičkim nasiljem. Sad je samo pitanje hoće li suci zaštititi jednog genijalca. Bebek je zauzeo toplomdash;hladan stav: nekoliko je puta progledao kroz prste Zagrebu, no isto tako je već u prvom poluvremenu dao žuti karton za grublji nasrtaj na Balića.
Zagreb pak svoju igru gradi kroz čvrsti obrambeni blok i izuzetno efikasnu tranzicijsku igru. Krovinović se pokazuje kao izuzetan vezni igrač, a gotovo je nevjerojatno da je Gabrijel Boban morao doći do svojih srednjih dvadesetih godina pa da se prepozna njegov prvoligaški potencijal. Spoj snage i brzine sa sasvim pristojnom tehnikom sasvim je dovoljno da se iskoči u hrvatskim prilikama.
Krovinovića se mora spomenuti iz još jednog razloga. On je lani mogao doći u Hajduk besplatno, no sportska struka je zaključila kako nije niti za prvu postavu B ekipe. Razvoj ovog mladog igrača pokazuje kako nešto nije u redu ili s Hajdukovom sportskom strukom, ili s Hajdukovom ekipom.
Stanislav Mamić Piksi
