Problem praznih tribina u fokus mainstream medija, a time i javnosti, dođe tek kad se igra neka velika utakmica ili natjecanje, a na tribinama je lakše izbrojati publiku nego prazne stolice. Posljednji primjer za to je Eurobasket koji je otkrio da više ni hrvatska košarkaška ne može pristojno popuniti tribine zagrebačke Arene. A onda iz neba pa u rebra dolaze analize. Te skupe karte, te loš marketing, te razmažena publika… sve samo promašaj do promašaja.
U nekom uređenom društvu civilizacijski je doseg da svi dijelovi tog društva pokušaju integrirati, osnažiti, da oni bogatiji daju onima siromašnijima, jer je razlog zaostajanja često i objektivne prirode (nije se isto roditi u selu u Lici i u Zagrebu) te ne startamo svih iz istih pozicija. Doseg je i sama solidarnost, briga za one na periferiji, pokušaj da im se omoguće jednaki uvjeti.
No, u domaćem sportu imamo upravo suprotnu situaciju. Za domaće sportske rukovodioce često izgleda kao da Hrvatska s njene zapadne strane završava na Laništu, a s Istočne nešto prije Sesveta. Ocrtava se to ne samo u količini ulupanog javnog novca u zagrebačke sportske kolektive, nego i u maćehinskom odnosu sportskih saveza prema klubovima nešto udaljenijima od fotelja šefova tih istih saveza. O reprezentaciji koja igra kod kuće u Zagrebu, a gostuje po ostatku zemlje, bespotrebno je trošiti riječi. Sport, u onom svom izvornom smislu, kao “fair play” natjecanje tako postaje “odnarođen”, besmislen za sve one koji se ne mogu približiti oltaru, što u konačnici rezultira uništenjem baze gledatelja. Možda najbolji primjer je to što navijači Rijeke, kluba koji trenutačno živi mokri san mnogih medijskih i inih “stručnjaka”, kluba u koji privatni vlasnik doista investira milijune, i dalje ne vjeruju da na ozbiljan način mogu ugroziti GNK Dinamo, iako bi u nekoj poštenoj ligi po svemu trebali biti sasvim ozbiljan pretendent na naslov. Ako ne vjeruju Riječani, kako je tek ostalima?
U cijeloj priči nakon početnog “partya” i par naslova prvaka, vrlo brzo otrijeznila se i zagrebačka publika – od takvog gomilanja moći i novca u klubovima iz glavnog grada prosječni Zagrepčanin ni sam nema prevelike koristi. I njega ili nju, se poziva da budu samo nijemi promatrači fare, pljeskači evidentno nepravednom sustavu lišenom svake rezultatske neizvjesnosti zbog razlike u financijskoj i svakoj drugoj moći.
Takav sustavan rad na koncentraciji moći i maćehinski odnos prema ostatku za posljedicu ima da publika domaću ligu, savez, a u konačnici i reprezentaciju više jednostavno ne doživljava svojom, nečim vrijednim podržavanja i praćenja. I tu neće pomoći nikakvi “odnosni s javnošću”, marketinške kampanje ili jeftine isprike o našoj razmaženosti, ono što će biti pravi početak je to da, dragi rukovodioci, date kolektivne ostavke, zauvijek se maknete iz sporta i prepustite ga onima koji ga zbilja vole. Navijačima.
Veljko Tomić
