– Vrijeme da napravimo iskorak. Baš kao što je i Hajduk protekle 4 godine potrošio na konsolidaciju svojih redova, tako smo i mi na ojačavanje projekta, na sanaciju stanja na koje smo naišli. Bilo je puno posla, od samih izbora u Hajduku, pa preko zlatne zviždaljke, sve do izmjena Zakona o sportu. No, sad je vrijeme za idući korak. Baš kao što se klub treba razvijati, tako se trebamo i mi. Idući korak bit će stjecanje vlasništva nad klubom, a s tim projektom počinjemo od 1. siječnja 2016. godine. – tim je riječima Ivan Rilov, tajnik udruge Naš Hajduk, otvorio radionicu pod imenom “Stjecanje vlasničkog udjela u HNK Hajduk Split od strane navijača – modeli i mogućnosti” održanu sinoć u kino dvorani Poljudskog stadiona.
Više od 3 sata trajala je rasprava stotinjak prisutnih, a ideja je bilo mnogo, u vrlo konstruktivnom tonu gotovo je nemoguće sažeti sve, a da se nešto ne preskoči. Ipak, kako je i vodstvo Udruge iznijelo postoji nekoliko ključnih točaka oko kojih još uvijek vlada prijepor kojim putem krenuti.
Tko će i kako biti vlasnik dionica?
Kroz šumu zakona naše zemlje nije se lako probiti, a drugačije nije ni sa Zakonom o trgovačkim društvima. Vlasnik dionica može biti i udruga i neki drugi oblik, poput dioničkog društva ili komanditnog društva. Vodstvo udruge Naš Hajduk, predvođeno osim Rilovom i ostatkom Upravnog odbora, Romanom Kolendićem, Petrom Vidovićem, Josipom Tandicem te članovimaIvanom Pavićemi Antom Krnićem iznijelo je svoj prijedlog, a taj je da vlasnik dionica bude već postojeća udruga Naš Hajduk. S jedne strane to je najjednostavnije u pravnoj zavrzlami, a s druge time se ostvaruje kontinuitet, povjerenje već postoji i najlakše će se zadržati oblik glasovanja na izborima po principu jedan član – jedan glas. No, to ne znači da unutar same udruge ne postoje još dodatni modeli – vlasnik dionica može biti baš udruga, ali vlasnici dionica mogu biti i članovi ponaosob (koje onda prenose na Udrugu), no nakon rasprave zaključak je bio da je bolje da vlasnik bude sama udruga Naš Hajduk, a da se onima koji uplate veća sredstva omogući neki drugi oblik “privilegije”, možda dodatan glas (što je sad slučaj prilikom izbora za NO s onima koji su dugogodišnji članovi), a možda nešto drugo.
No, svi su složili da se načelo demokratičnosti i pravo svih da glasuju ne smije nikako zanemariti. Uostalom, time cijeli projekt demokratizacije gubi smisao. Ovo je bila samo savjetodavna odluka prisutnih, a ne i obvezujuća. Sve odluke potvrdit će se na skupštini same Udruge koja će se održati u prosincu ove godine, kad će se članovi glasovanjem imati prilike izjasniti kakav model žele.
Na koji način doći do dionica?
Drugi problem, odnosno više mogućnosti, je kako uopće doći do dionica. Dvije su realne opcije. Jedna je otkup dionica, a druga je dokapitalizacija, a svaki model ima svoje prednosti i mane. Kod otkupa dionica, za početak treba pronaći one koji dionice žele prodati, a tu se nakon okrupljivanja od strane Tommya najlakše može računati na dionice u vlasništvu Grada Splita (Grad još uvijek ima 56% dionica Hajduka), a onda i od nekih preostalih dioničara poput DAB-a (Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka) ili nekih drugih, koje još nije kupio Tommy.
Kad je riječ o dionicama u javnom vlasništvu (Gradskih i DAB-ovih) o njihovoj prodaji treba raspisati javni natječaj, na koji se onda mogu javiti i drugi zainteresirani (te možda dati bolju ponudu). Ipak, u Udruzi vjeruju da to neće biti problem, jer da takav ponuditelj postoji, on bi se već javio, a kad bi se natječaj i proveo, teško da bi netko išao protiv projekta koji podržava više od 15 tisuća članova Našeg Hajduka. Također, kod otkupa dionica novac koji se daje ne odlazi klubu nego onom koji je vlasnik dionica (recimo Grad Split), a što će dalje oni s tim novcima, to je već njihova stvar (teško da će ponovo završiti u klubu).
Dokapitalizacija je, laički rečeno, promjena vlasničke strukture bez izravnog kupovanja dionica. Pojednostavljeno, udruga Naš Hajduk pozajmila bi klubu određeni iznos, klub bi taj novac iskoristio za tekuće poslovanje (uređenje trening centra, kupovina nekog igrača, itd), a taj bi se dug, odnosno potraživanje koje Udruga ima, riješio ne isplatom novca kao u slučaju kad novce posudite u banci, nego pretvaranjem tog duga u dionice. Rječnikom “običnog čovjeka”, Hajduk bi dug platio dionicama, a ne novcem.
“Opasnost” kod ovog modela je to što Zakon o trgovačkim društvima kaže da i drugi dioničari moraju pristati na tako nešto, što znači da bi ta odluka morala biti potvrđena na skupštini dioničara (drugi bi imali pravo “braniti” vlastite dionice čiji se udio u slučaju dokapitalizacije smanjuje), a s druge strane, što je i važnije, na taj bi se način možda za isti iznos moglo doći do manjeg dijela dionica. Razlog tome leži u činjenici da kod dokapitalizacije neovisni revizor mora procijeniti realnu vrijednost dionice prije dokapitalizacije, a ona bi mogla biti veća od one koju bi Udruga platila da je kupuje od Grada Splita ili nekog drugog vlasnika. Olakotna okolnost kod dokapitalizacije je ta da ne postoji potreba za javnim natječajem, što bar tu skraćuje proceduru. Stav prisutnih na radionici koji je model bolji bio je podijeljen te je zaključak da o oba treba još malo razmisliti.
Kako doći do novca?
Pitanje koje se mnogima čini ključno je – otkud novac? Iz Udruge su nakon razgovora došli do četiri modela prikupljanja, od kojih jedan ne isključuje drugi nego se nadopunjuju.
• Članarine – cjelokupan novac od članarina više ne bi išao Hajduku kao donacija za njegovo redovno poslovanje nego bi se putem članarina skupljao i potreban iznos za otkup kluba. Također, može se i revidirati iznos godišnje članarine ili uvesti mogućnost kupovanja višegodišnje članarine unaprijed. Opcija ovdje ima nekoliko i o njima će se još raspravljati.
• Crowdfunding – novac bi se prikupljao u velikoj kampanji od zainteresiranih diljem svijeta. Maleni klub iz Španjolske, Eibar, na taj je način prikupio nešto manje od 2 milijuna eura. Presudno za ovo je dobra marketinška kampanja, odnosno dobra priča koja će zainteresirati i one kojima Hajduk nije na prvom mjestu u srcu. Iz Udruge poručuju da je olakotna okolnost upravo činjenica da sam Hajduk ima vrlo zanimljivu povijest.
•Loyalty card – svojevrsna navijačka kartica kojom bi navijači kupovali u dućanima koji su partneri Hajduka, a pritom bi dio sredstava bio izdvojen upravo za otkup kluba.
•Ostalo – četvrtka točka namjerno je ostavljena široko. Ovo ostalo, poručuju iz Našeg Hajduka, uključivalo bi doslovce sve što navijačima može pasti na pamet. Razni oblici donacija, ali i prikupljanje novca putem primjerice organizacije koncerata ili prijateljskih utakmica.
Iznos potreban za pokretanje cijele priče nije definiran na radionici. Razloga za to ima više. Naime, cijena dionica varira, kao i mogućnost da se dionice otkupljuju po malo, a ne odjednom. Ipak, u Udruzi vjeruju da bi 20 milijuna kuna mogao biti cilj koji bi trebalo prikupiti kroz koju godinu, a taj bi iznos trebao biti dovoljan da stekne dovoljno dionica kako bi Naš Hajduk, ako već ne postao većinski vlasnik s tim novcem, onda sigurno nezaobilazan partner u razgovorima o budućnosti kluba – a sve dok se ne prikupi i preostali potreban iznos za otkup dionica koji bi omogućio da navijači postanu vlasnici 50 posto plus jedne dionice i tako zauvijek zadržali kontrolu nad klubom, nad kojima onda više ne bi bio mač politike ili nekog potencijalnog hirovitog jednog gazde.
Svi prisutni zaključili su da je stjecanje većinskog vlasničkog udjela logičan slijed u demokratizaciji kluba, potez bez kojeg ovakav model upravljanja dugoročno nema održivost jer se bazira na pregovorima s političarima u Gradskom vijeću, a koji se mijenjaju svake četiri godine. Iduća radionica trebala bit biti održana u Zagrebu, a iz Našeg Hajduka najavljuju i da će uskoro provesti anketu među svojim članovima, kako bi doznali što oni misle i koje su im mogućnosti. Dakako, svi zainteresirani i dalje su pozvani davati svoje razrađene prijedloge otkupa dionica. Naravno, bez demokracije i uključenja svih zainteresiranih navijača, ovo sve nema previše smisla.
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
