Ovakav ili sličan tekst pisao sam već dva ili tri puta. Svaki put povod je bio isti, samo je datum bio drugačiji. Jučer se pojavila vijest da je Velež, nogometni klub s 94 godine tradicije, u štrajku te da neće odigrati već ugovorenu prijateljsku utakmicu protiv Budućnosti iz Podgorice. To je kulminacija problema koji ovaj klub potresaju bar dvadeset godina, a koji su intenzivirani posljednjih pola godine.
Postoje nogometni klubovi koji budu pa ih više nema, ili ih ima na način i u mjeri koja nije slična njihovom ranijem stanju, onom koje bi kroničari imenovali kao zlatno doba. Moskovski Torpedo šezdesetih i sedamdesetih godina bio je zvijezda ruskog nogometa. Osvajao je naslove, igrao moderno, avangardno, uvodio novosti u svjetski nogomet. Trajalo je to par desetljeća dok ga post-sovjetska tranzicija nije utišala, a najezde novih oligarha u nogomet nisu otjerale u drugu ligu. Još je svježija priča o nekad velikom njemačkom Karlsruher SC, gigantu s periferije koji je do sredine devedesetih ponosno koračao bundesligaškim i europskim stadionima, a svijetu podario mnoge istinske legende ovoga sporta (između ostalih i Olivera Kahna i Mehmet Scholla). KSC sad pluta po sivoj pučini Druge lige. Ne treba ni navoditi brojne primjere sunovrata nekad velikih klubova po Engleskoj i Škotskoj.
Svega ovoga, i još podosta drugog sličnog, ima i u priči o mostarskoj nogometnoj relikviji, kojoj netko 1922. godine dade ime Velež. Zarobljen u sumornoj sadašnjosti podijeljenog i opustošenog grada, Velež proživljava teške godine, a ni po čemu osim po dresu i imenu ne podsjeća na onaj klub koji je ulazio u oči i dušu ljubitelja nogometa širom bivše države, a i dalje.
Velež je nastao na radničkoj ideji, a jugoslavensku slavu i svjetsko ime stekao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, nošen snagom tada vrlo jake mostarske privrede. Svima je znano da su oba ta Veležova sudbonosna elementa danas u gorem stanju nego je sam klub. Bez svoja dva glavna motora, uvelike smanjenog teritorija djelovanja, Velež je ostao nasukan na sprud sivila i osrednjosti jedne od najopskurnijih i najjadnijih nogometnih liga u Europi.
Gradski klubovi obično nose sudbinu svoga grada, a Velež nije izuzetak. Mostar je podijeljen grad, a iako nemamo točne statističke podatke vjerojatno je i grad koji je, uz ratna razaranja, preživio i najveći odljev kadrova, a iz Mostara ljudi i danas odlaze. Istočna strana Mostara realno ne izgleda bolje nego njen premijerligaš. Zapuštena, kadrovski obezglavljena, infrastrukturno zaostala, urbanistički unakažena, industrijski nulirana, moralno unazađena, sva je po svemu dovoljno “snažna” da ne može iznijeti jači projekt od današnjeg Veleža. Što je u Veležovom okruženju bolje i jače nego je on sam?! Sudbini kluba još više pridonosi i globalno BiH (bez)zakonje koje samo po sebi destimulira pozitivne akcije, a potiče kriminal i korupciju.
Ima od toga već nekoliko godina, profesor Esad Bajtal mi je objašnjavao zašto je nemoguće danas napraviti neku novu sevdalinku. Moguće je dovesti vrhunske autore i izvođače, ali je nemoguće stvoriti okruženje u kojoj je sevdalinka nastajala, te čaršije iz prošlih vremena, vrijeme zabranjenih ljubavi, ugovorenih brakova, adete tog doba. Isto je i s Veležom. Pošto je nepovratno nestalo ono što ga je činilo velikim i jakim, današnji Velež osuđen je da bude blijeda kopija sjećanja na prošla vremena.
Velež će, u najboljem slučaju, narednu sezonu igrati u nižem rangu, to se izbjeći ne može. Izbjeći se može gašenje kluba, a nije da u okruženju nema takvih primjera. Za ponovni uzlet potrebno je pravo, veliko čudo. Čudo u vidu redefiniranja uloge Veleža u današnjem društvu, te izgradnji kluba po zahtjevima modernog nogometa, suvremene organizacije, tržišnog i transparentnog poslovanja. Tako nešto danas kod nas ipak nije realno očekivati, jer na sceni skoro da i nema snaga koje to mogu izvesti, a ni okruženja u kojem se to može dogoditi.
Nade možda ipak ima, a ona se ogleda u pojačanoj aktivnosti udruženja građana i navijača. Tek osnovana udruga građana Mostarski Rođeni izgleda kao početak priče u kojoj bi navijači kao zamašnjak pozitivnih promjena mogli od Veleža ponovo napraviti pozitivnu priču. Prateći njihov rad, podsjetili su me na priče nekih moji prijatelja i poznanika o počecima udruge Naš Hajduk. Ostaje nada da će i nastavak priče nalikovati splitskom narativu.
Rijad Durkić
Pročitajte još: >>Velež – potonuće ili novi početak
