Ideja da novinarstvo služi tome da bi se javnost upozorila na ono što se zaista događa, da bi se otkrilo dalje od naručenih intervjua i dopisa raznih ljudi zaposlenih u “odnosnima s javnošću”, da bi se zagrebalo ispod površine i doznalo ono što se prešućuje, bila je misao vodilja onih koji su se uputili u avanturu zvanu nogometplus. I još uvijek je. Ne prenosimo vijesti s HINAmdash;e (Hrvatska izvještajna novinska agencija), ne krademo tuđe tekstove bez pitanja, ne preoblikujemo ih samo u naslovu kako bi popunili prazninu što već 7 sati nismo objavili novi tekst, što je praksa mnogih portala, tiskanih i tv medija. Ne pada nam pamet plaćati vijesti Mediaservisa. Umjesto toga kopamo po financijskim izvješćima, zakonima, propisima, pravilnicima, po europskoj i svjetskoj sportskoj praksi.
Kako vjerovati onome koji o sebi sve skriva?
Vlasnička struktura mnogih medija i dan danas u našoj zemlji je skrivena. Znate li tko je vlasnik privatnih televizija koje posluju u Hrvatskoj? Tko stoji iza vodećih tiskovina i manjih lokalnih radija? Znate li im stvarne prihode i rashode? Istovremeno, uz par časnih iznimaka, mediji se ne bave ni jedni drugima, kao uz neki prešutni dogovor. Ne objavljuju svoje impressume, članci su nepotpisani, a izvori za članke su neki nepoznati ljudi bliski izvoru moći o kojem se vijesti prenose. Iako je u novinarstvu normalno sakriti svoj izvor ako bi objava njegova ili njena imena tu osobu dovela u opasnost, dojma smo da se prečesto izvor prikriva jer je jednostavno tekst ili prilog rađen kako bi se zadovoljio privatni interes, a ne onaj javnosti. Kako vjerovati takvim medijima ako ne znamo tko stoji iza njih? Kad je riječ o nogometplusu, da ne bi ispalo da mi skrivamo nešto, mi smo udruga, a našu redakciju imate u potpunosti objavljenu kroz impressum na našem portalu. Dosad smo radili volonterski dok nedavno nismo dobili 60,570 kuna na natječaju Fonda za pluralizam medija. Znate li na koji se način financiraju drugi mediji? Koliko su spremni progovoriti o tome? Kako im vjerovati ako to skrivaju kao zmija noge?
Konvencionalna mudrost
“Mudrost” koju nitko ne propituje i za koje nije potrebno prikazati nikakav dokaz zove se uopćeno i konvencionalno znanje. Jedini problem s takvom vrstom znanja je da počesto nema veze s istinom. Nogomet je prepun takvih “mudrosti” koje svi znaju, a u našem društvu to je primjerice fama o privatnim vlasniku. I dok novinari, komentatori i mediji papagajski ponavljaju da bez privatnog vlasnika i jasne strukture upravljanja (doduše struktura upravljanja nije baš jasna u njihovim medijima) napretka nema, postavlja se pitanje koliko je lako pametovati o tome mdash; bez da ste pročitali koliko je, kada i s kojim novcima (posuđenima ili od prihoda) vlasnik krenuo u ulaganje i je li ono zdravo? U kojim ste to medijima pročitali o tome koliko je fondacija Social Sport doista uložila u HNK Rijeku ili privatni vlasnik u NK Istru 1961? Nakon što su se pojedini mediji žalili na netransparentnost GNK Dinama tko je analizirao financijskih izvještaj kad je postao dostupan? Umjesto toga, kreće se s naklapanjima o privatnom vlasniku kao magičnom rješenju. I dok mediji plaču kako nema navijača ili kako smo kao društvo nezainteresirani za društvenu akciju, kako im vjerovati u dobre namjere kad se zapravo svojim radom zalažu za guranje zainteresirane javnosti u zapećak “jer privatni gazda to ionako radi bolje”?
Ništa na valja osim nas koji smo najpametniji
Tek nešto manja opasnost po osnaživanje javnosti su oni koji svoje stavove mijenjaju za jedan klik ili da bi uhvatili milost ovog ili onog, pa na kraju ispadne da jednostavno ništa ne valja. Ne valja jedan gazda, ne valja socios model, ne valja ovaj trener, ne valja onaj sportski direktor, ne valja ova ili ona akcija navijača. Svi su “oni” isti. Da bi se zadovoljio neki mali dnevni privatni interes argumentacija tako postaje beskrajno licemjerna. Kada onaj od kojeg imamo koristi ili se bar nadamo da ćemo imati mijenja trenera svakih par mjeseci onda je to pokazatelj da je trener loš jer se ne zna snaći s odličnom momčadi koju ima. S druge pak strane, kad neki drugi klub promijeni trenera nakon gotovo dvije godine vođenja momčadi to je dokaz da je taj klub u mdash; kaosu. Lešinarenje s onima za koje netko procijeni da su tad na dnu i da se s njima najlakše obračunati. Takvi detalji otkrivaju uređivačku koncepciju koja je zapravo pokazatelj da iste nema, a etičke norme u takvim redakcijama nepoznat su pojam. Interes javnosti pritom naravno nije ni zadnja rupa na svirali, jednostavno nema je. Ono što imamo su najniže strasti koje na kraju samo mute vodu, umjesto da je bistre.
Je li moguće snaći se u takvoj šumi?
Ima jedna izreka koja kaže mdash; ako ne pratiš medije onda si neinformiran, a ako ih pratiš onda si dezinformiran. Mi u nogometplusu nastojimo to promijeniti, krećući od samih sebe. Kako možemo vjerovati onima koji mijenjanju mišljenje po potrebi, a svoje poslove skrivaju kao zmija noge? Što od takvih možemo naučiti? Iza našeg portala, tko stoji, znate. Tko gospodo i kakvi interesi, stoje iza vas?
Veljko Tomić
