Nastavljamo s drugim dijelom povijesti NK Orijenta, osnovanog 1919., nedavno bankrotiranog i ponovo uskrslog. U jučerašnjem nastavku, kojeg možete pročitati ovdje, došli smo do njihovog ulaska u Prvu ligu.
Kao i pri izgradnji Krimeje 1920-ih, zaljubljenici u klub (predvođeni dečkima iz Red Fuckersa), prionuli su uređenju stadiona, te se od jutra do mraka, uz pomoć izvođačke tvrtke, gradi sjeverna i nadograđuje južna tribina iza golova, te se ušminkavaju svi detalji.
Pod vodstvom trenera Borisa Tičića premijera u prvoj ligi bila je na Poljudu, a na Krimeji je prvi gost u najvišem rangu bila Rijeka. Tog je dana cijeli grad proključao, jer oživljen je duh gradskog derbija (jedinog pravog u državi), i misao o dva prvoligaša u Rijeci koja je zaokupljala mnoge generacije tijekom godina.
U do dana današnjeg neponovljivoj atmosferi pred više od 6.000 gledatelja susret je okončan rezultatom 2:2, a Krimeja pamti sjajnu atmosferu te sezone, posebno u susretima s Hajdukom i Dinamom gdje je bila premala da primi sve koji su htjeli vidjeti kako će se “mali” Orijent nositi s velikanima našeg nogometa.
Tijekom cijele sezone Orijent igra hrabro i požrtvovno, nošen bučnom podrškom s tribina nadomješta ograničen igrački kadar, ali sklonost ispuštanju prednosti u zadnjim minutama, i reorganizacija lige na kraju ga je koštala ispadanja u rang niže – samo jedno mjesto ispod crte.
U rezultatskom smislu najviše su slabom bodovnom učinku kumovali brojni domaći remiji – njih čak 8 iz 15 utakmica, dok su Krimeju s punim bodovnim učinkom napuštali jedino Croatia, Hajduk i Hrvatski Dragovoljac, ujedno i prva tri kluba na kraju sezone!
Tičića je na polovici sezone zamijenio Ilija Lončarević, ali njegov su “uspjeh” bila čak 4 domaća remija u nizu s identičnim 1:1 rezultatom.
I dan danas ostaje žal što se Orijent nije održao duže u društvu najboljih, no dijelom je zaslužna i nedorasla uprava, njihovi preveliki zalogaji, lakomo trošenje financijskih sredstava, i općenito nesnalaženje u datoj situaciji kao i neprepoznavanje vrijednosti derbija od strane gradskih otaca kojima je sport tada, a i danas, bio zadnja rupa na svirali.
Ispadanje Orijenta nije im previše teško palo s obzirom na to da je u gradu oduvijek bilo novaca (a i još uvijek je) samo za jedan nogometni kolektiv, a usudim se reći i da je mnogima radnički klub bio trn u oku kao klub izrazite orijentiranosti ka hrvatstvu i borbe slabijeg protiv jačih (što, po mom mišljenju, nije plus “strujama” na vlasti u Rijeci).
Osim toga, vjerujem da je utjecaj u cijeloj toj priči imalo i ponovno dijeljenje grada kao nekad, gdje je novim rađanjem kvartovskih buntova i oživljavanjem povijesnih razlika i rivalstava uz Orijent stao dio istočno od Rječine s prigradom, a uz NK Rijeku zapad i okolica.
Bilo kako bilo, Prva je liga izgubila (osim Orijenta) i sjajne Fuckerse koji su bili osvježenje navijačke scene, te se od iduće sezone na Krimeji igrala druga liga.
Ispadanjem u niži rang na neki su način i splasnule ambicije ljudi oko kluba. Financijski su resursi bili potrošeni, sponzori se udaljili, igrači traženi od drugih klubova, a patili su naravno i rezultati.
Idućih se sezona natjecanje u 2. ligi pretvorilo u neambiciozno tavorenje u sredini ljestvice, a jedina konstanta bila je mijenjanje (često među navijačima tituliranih kao lopovskih) uprava, koje su provodile neke svoje fiks ideje šaljući dečke iz omladinske škole po posudbama, a dovodeći razna “pojačanja” sa strane, redovno i otpatke Rijeke.
Naravno da dolazi do razmimoilaženja s navijačima, ne samo po tom pitanju već i po pitanju netransparentnosti financija, prisvajanja sponzorskih i gradskih novaca, te biranja ljudi u odbore, redom nestručnih i “po zadatku” – sve u cilju korištenja pozicija za ostvarenje vlastitih interesa i koristi.
Takva situacija nastavila se i idućih godina. Nije tu bilo ničega što hrvatski nogomet ranije ili kasnije nije doživio: od paralelnih uprava, mijenjanja brava i osnivanja novih udruga unutar kluba, verbalnih i fizičkih obračuna, bježanja preko ograda, fantomskih skupština… Bilo je i navijačkih akcija, apela medijima i političkim strukturama, ali kao što je i ranije u tekstu spomenuto, svi su se po pravilu oglušivali i svima je bilo u interesu ignorirati problem jer mnogi su “foteljaši” bili upleteni u cijelu tu priču, a navijači dobro znaju i koji, jer ne živimo u New Yorku.
Nakon nekog vremena, kao logična posljedica takvog (ne)djelovanja kvaziuprava i raznih kauboja i kada više nije bilo ni prebijene lipe, iscijeđeni je Orijent ostao napušten od svih (osim navijača u kopu i par nonića na centralnoj tribini), u višemiljunskim dugovima, doslovno bez tople vode i praška za pranje opreme.
U to se vrijeme rađa i slavna parola “Orijent će ponovno ustati” koja apelira na dolazak boljih dana u klub koji je dotakao dno zahvaljujući ljudima koji s nogometom i ljubavi prema svom kraju nemaju veze.
Plasmani u ligi nisu zapaženi, no Orijent se ponovno ističe u kup natjecanju gdje 1998. izbacuje najvećeg rivala Rijeku na Kantridi rezultatom 2:0, a u četvrtfinalu gubi od Varteksa – opet na povijesno nesretne jedanaesterce, dok tri godine kasnije u osmini finala teškom mukom gubi od Osijeka s minimalnih 1:0.
Klub nakon 7 sezona u drugoj ispada u 3. ligu gdje se ekipiraju igrači iz pomlatka koji igraju besplatno, a omladinska škola (koja istovremeno funkcionira donacijama roditelja) tijekom godina ostaje jedino pozitivno u klubu i kao na traci proizvodi talente.
Nažalost, i u idućim sezonama, sada trećeligaškog nogometa, situacija se previše ne mijenja. Uprave dolaze i odlaze ili zbog svoje “sposobnosti” bivaju otjerane. Raznorazni “mesije” se nude kao na pladnju, ali nailaze na otpor jedinih ljudi na braniku kluba – navijača, koji poučeni gorkim iskustvima iz prošlosti znaju njihove stvarne namjere, te oni brzo odustaju od svojih kvazispasiteljskih misija.
Klub, iako u blokadi (još od post-prvoligaških sezona) i od 2006. službeno bez ijednog zaposlenika (!), posluje zahvaljujući (dobro poznatim) paralelnim računima koji omogućuju kakvo-takvo životarenje, a iako dobro upoznati s tom praksom, iz grada Rijeke se i dalje pravi slijepi pored zdravih očiju, pa umjesto konačne čistke i sanacije, problem Orijenta nasukanog na mrtvom vezu stoji negdje na dnu ladice. Povrh svega, pred očima svih stadion propada izvana i iznutra, te postaje doslovno opasan po život (a možete misliti kakvo je bilo stanje travnjaka), no iako u gradskom vlasništvu, dobiva ravno nula kuna za obnovu, te se svi učinjeni radovi plaćaju iz džepova navijača.
Koliki su to dušebrižnici za sport pokazuje i konstantno nazadovanje lokalnog sporta, jer u međuvremenu propadaju mnogi kolektivi na čelu sa slavnim “Kvarnerom”, a na Orijentovom tragu ubrzo su se našle i višestruke uzastupne prvakinje Hrvatske i sudionice Lige prvaka, odbojkašice Rijeke.
No, ni treba čuditi taj odnos jer bi se prihvaćanjem gorućeg problema institucije Orijenta rasplela sva klupka prevara i malverzacija. Mnogi navijači vjeruju da bi se istraživanjem tih vremena vjerojatno otkrilo kako su iz Grada, kao kakve zločinačke organizacije, preko svojih pijuna, uplaćivali novac preko Orijenta, te ih izvlačili za korist svojih tvrtki.
U narednom razdoblju rezultatski klub stoji solidno, od sredine prema vrhu ljestvice, no za nešto više (ulazak u rang više) financije ostaju prepreka i bogatijim klubovima, a ne Orijentu u kojem igrač igra za simboličnu cifru, dovoljnu da si plati pokaznu kartu i sendvič za gostovanje.
Iako možda nije mjesto, moram spomenuti i odnos sudaca prema Orijentu i njegovoj mladosti, gdje se na gotovo gotovo svakoj utakmici napravi par kardinalnih grešaka na njegovu štetu što kod ljudi jednostavno ubija volju za praćenjem nogometa, a kod navijača izaziva bijes i nepotrebno trganje živaca. Jasno je da Orijent nema nikakav lobi koji bi “porazgovarao” s ljudima u crnom, ali takve redovne krađe jednostavno normalan čovjek ne može ni shvatiti ni više trpjeti.
Ipak, koliko god bili “u banani”, iznimno veseli igranje domaćih dečkiju koji ginu za sveti dres i na kojima se vidi da igraju sa srcem, a sve to vjerno prate i Red Fuckersi koji su prisutni na svakom gostovanju (nerijetko i po raznim pašnjacima Lijepe naše kojih nema ni na karti), dok su na domaćim susretima neizostavne koreografije i bakljade kojih se nebi posramile ni prvoligaške momčadi, a svi su sušački kvartovi ukrašeni muralima i grafitima u čast kluba.
Orijent je tako redovno daleko najmlađa momčad u ligi (bila to ona s Istrijanima ili sa zagrebačkim klubovima) s prosjekom tek nešto iznad 20 godina, no nažalost, takav rasadnik talenata za posljedicu ima masovni odljev kadra na kraju sezona, pa se tako momčad gradi ispočetka u svakoj novoj i (ni sami ne znamo kako) uspijeva biti konkurentna svakome s kim igra! (I današnji Hajduk neodoljivo podsjeća na Orijent kakvog ga znamo već desetljeće).
Čak i u takvim uvjetima uspijeva osvojiti dva Županijska kupa (finale trećeg je na neviđen način oduzeto za zelenim stolom, o ćemo ćemo jednom pisati) pored financijski moćnijih Opatije, Grobničana, Krka i sličnih klubova iza kojih stoje proračuni općina i gradova, te kao nagradu na Krimeji ugošćuje Hajduk, a godinu kasnije i Zagreb gdje je teško pokraden (rezultat 1-2 uz “prijelaz”). No tako je vjerojatno moralo biti jer to je bila prva utakmica spasitelja Igora Štimca na klupi Pjesnika nakon bondovskog 0-0-7 ulaska u sezonu. Zamislite blamaže da je Igor na premijeri izbačen od strane nekih golobradih mladića iz tamo nekog trećeligaša.
Ipak, posljednjih par godina neizvjesnost je postala neizdrživa, uprava (2 čovjeka) više nije održavala ni godišnje skupštine ni predavala financijska izvješća, učlanjenje u klub nije postojalo i crni se oblak starih dugova (do 6 milijuna kuna) više no ikad nadvio nad Krimeju.
Postojala je ideja gore spomenutog dvojca da se uz blagoslov središnjice moći nastavi trećeligaška avantura uz tihu pretvorbu i neznatnu promjenu imena, ali oduvijek ponosni navijači i simpatizeri Orijenta za to nisu htjeli ni čuti i osujetili su planove par uhljeba koji su suradnjom s vragom (pretpostavljam da znate na koga mislim) željeli samo zbrinuti svoje guzice, a klub prepustiti sudbini.
Nakon navijačke intervencije dotični su potjerani, a stečaj i prekid agonije sada su se činili kao jedino logično i zdravo rješenje.
Do toga je na sreću (ili na žalost) ovoga ljeta i došlo, i osnivanjem novoga kluba, izniklog na temeljima 95 godina starog Orijenta, okrenuta je nova stranica sušačkog nogometa. Kreće se pod imenom “HNK Orijent 1919” ispočetka, s novim ljudima koji ni na koji način nisu upleteni u mutne radnje bivših uprava, novim mladim kadrovima željnim rada i boljitka kluba koji je zahvaljujući raznim hohštaplerima pao na samo dno.
Istina, ni prvi ni zadnji u Hrvatskoj… Gasili su se i Split i Varteks i mnogi drugi, pa se tako ugasio i Orijent. Puno ranije trebali su “pod ključ” i veći klubovi s nemjerljivo većim dugovima, ali protežirani i politički zaštićeni nisu doživjeli najtežu sudbinu jer su neki drugi manji oduvijek ugnjetavani i na njima se vježba “demokracija” i dokazuje “pravda”.
Istinska bi nepravda bila zauvijek ugasiti klub gotovo stoljetne tradicije koji je sportski i životno odgojio na tisuće djece, iz kojeg su potekli vrsni nogometaši i treneri, klub uz koji su odrastale i živjele mnoge generacije, koji je oduvijek imao vjerne navijače koji su slavili i plakali uz njega, ali i brojne simpatizere diljem zemlje, te u konačnici klub koji je nedvojbeno dio identiteta ovog kraja i definitivno simbol Sušaka i općenito našeg milog zavičaja.
Stiven Lipovac
P.S. Orijent će ponovno ustati!
