Kada omalena zemlja koja i danas broji svega 3,3 milijuna ljudi ima u svom sportskom džepu dva naslova svjetskih prvaka, četvrto mjesto iz 2010. godine na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi te čak 15 naslova na Copa Americi (posljednji 2011. godine), a usput izbacuje igrače poput Luisa Suareza ili Edisona Cavanija mdash; nema dvojbe da se isplati pozabaviti njihovom ligom.
Urugvaj je nogomet upoznao 1880. godine, a kao i u ostale južnoameričke zemlje tamo su ga dopremili engleski imigranti. Dobro, možda bi bilo točnije reći da je nogometna klica posađena u glavnom gradu Montevideu, a ne baš po cijelom Urugvaju, a takav odnos snaga pokazao se poprilično dugoročan. Glavni grad Urugvaja tako danas ima 12 od 16 prvoligaša. Amaterska liga zaživjela je 1900. godine i te prve godine nastupila su 4 kluba, svi naravno iz Montevidea. Amaterizam je trajao sve do 1932. godine, a u međuvremenu je trajala borba nekih klubova, poput Pentilde;arola i Centrala kojima Nogometni savez Urugvaja nije dopustio odigravanje prijateljskih utakmica protiv argentinskih klubova, Racinga i Independientea. Sukob je na kraju otišao toliko daleko da su 1922. godine sociosi Pentilde;arola glasanjem odlučili da će sporne utakmice ipak odigrati, a nogometni savez ih je potom izbacio iz prvenstva. Strasti su se smirile tek 1925. godine, kad se se Pentilde;arol i Central vratili u natjecanje.
Prvo profesionalno prvenstvo odigrao je tako 1932. godine što je za južnoameričke, ali i europske standarde prilično radno. U njemu je sudjelovalo 10 klubova, a igralo se 27 kola, odnosno na 3 kruga. U trećoj sezoni, promijenjen je sustav na 18 utakmica u sezoni, odnosno svako sa svakim kod kuće i u gostima. Taj se sustav, atipično za gotovo sve svjetske lige koje su obilovale promjenama u broju klubova i sustavu natjecanja zadržao čak do 1971. godine, a jedini izuzetak su bile godine 1947. kada je prvenstvo prekinuta na pa pola odigravanja zbog štrajka igrača te ono iz 1948. kada se zbog istih razloga i sukoba unutar saveza i klubova prvenstvo nije odigralo. No, ni 1971. nije došlo do velikih promjena, broj klubova je povećan na 12, a prvak se određivao majstoricom šest najbolje plasiranih, no već je iduće godine majstorica izbačena, a prvak bio jednostavno onaj koji je skupio najviše bodova nakon 22 kola.
Pravih promjena nije bilo sve do 1996. godine, kada se uvodi sustav Apertura i Clausura, odnosno dva prvenstva u jednoj sezoni, jednokružno. Prvaka bi odlučila dvije finalne utakmice između pobjednika Aperture i Clausure. A onda, 1999. godine, što će možda začuditi naše čitatelje, Nogometni savez Urugvaja donosi povijesnu odluku. Prvoligaškom natjecanju pristupaju i momčadi izvan glavnog grada Montevidea, po prvi puta u povijesti! No, dosad ni jedan klub izvan Montevidea nije uspio osvojiti naslov. Od sezone 2005/06 sustav je mijenjan tako da više liči europskim ligaškim natjecanjima. Apertura i Clausura se sad igraju u dvije različite godine, no prvak je i dalje samo jedan mdash; pobjednik između dvoboja prvaka Aperture i Clausure. Takav sustav igra se i danas.
No, ni tu nije kraj čudnovatim zgodama iz Urugvaja. Dva najtrofejnija kluba su Pentilde;arol i Nacional koji su zajedno osvojili 71 naslov od početka profesionalizma, a svi ostali klubovi tek 11. Prvi put da je netko drugi osim spomenutog dvojca osvojio naslov bilo je tek 1976. kada se naslova dokopao Atletico Defensor. Nakon toga to je uspjelo još samo pet klubova, a posljednji slučaj je lanjski prvak Danubio.
Najtrofejniji klub, Penarol dobio je ime po kvartu u Montevideu a igra na stadionu Centenario koji prima više od 65 tisuća ljudi. Godina osnutka predmet je spora, jer neki ne priznaju da je Pentilde;arol slijednik Central Uruguay Railway Cricket Club osnovanog 1891. godine, dok drugi tvrde da je to isti klub koji je samo promijenio ime 1913. godine. Uz domaćih 38 naslova, osvajači su i 5 Copi Libertadores. Klub je organiziran, kao i svi u Urugvaju, po modelu sociosa, a imaju više od 70,000 članova.
Svoj Clasico naravno igraju protiv Nacionala, kluba koji su studenti osnovali 1899. godine. Njihov stadion je Gran Parque Central koji prima 26,500 ljudi no to nije ni približno dovoljno za oko 75,000 članova kluba. Nacional uz domaćih 33 naslova ima i 3 Cope Libertadores. Smatra se da oko 85 posto Urugvajaca navija za jedan od ova dva kluba. Ostatak družine, barem kad su trofeji u pitanju predvode Defensor Sporting i Danube s po četiri naslova.
Defensor Sporting osnovan je 1913. godine i kako smo već spomenuli, prvi je klub koji je prekinuo dominaciju Penarola i Nacionala, ali dosad nisu uspjeli doći do naslova na Copi Libertadores, unatoč nekoliko dobrih izdanja, poput lani kad su došli do polufinala. Defensor dolazi u čast štrajka radnika u tvornici stakla, koji su štrajkali pod parolom Defensores de la Huelga. Igraju na Estadio Luis Franzini, kapaciteta 20,000, a iako nemaju neki clasico, njihov glavni rival je Danubio, klub koji su 1932. godine osnovala braća Lazaroff, porijeklom iz Bugarske. Klub je dobio ime po rijeci koju mi prevodimo kao Dunav. Upravo je taj klub dao mnoge slavne igrače, poput Alvara Recobe, Diega Forlana ili Rubena Sose, a i aktualni su prvaci Urugvaja. Igraju na stadionu Jardines del Hipoacute;dromo, koji prima nešto manje od 18,000 ljudi.
Gledanost lige je između 5 i 6 tisuća ljudi, s tim da Pentilde;arol u prosjeku gleda nešto više od 20 tisuća ljudi, a Nacional oko 15 tisuća. No, ovo nije jedina priča iz ove pomalo čudne južnoameričke lige koncentrirane u jednom gradu, pa nas čitajte i u idućim nastavcima.
Veljko Tomić
