Život često piše najsmješnije priče pa je tako unatoč tome što se film United Passions premijerno prikazivao na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu i pobrao mahom negativne kritike, svoju veliku premijeru na američkom tlu doživio tek ovih dana. Pažljivo tempiran datum koji se trebao povezati s početkom ženskog Svjetskog prvenstva (SP) u Kanadi eksplodirao je u lice FIFAmdash;i, organizaciji koja se zadnjih tjedana koprca u vlastitom mulju korupcije, smegme i mucica iz pupka. Trebali su to biti dani festivala nogometne povijesti, dani kada će se slaviti starješine te stare organizacije koji su sebe izdigli iz prašnjavih ureda u tornjeve kojih se ne bi posramili ni zlikovci futurističkih filmova, a nogomet doveli od igre do najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Samo u glavama FIFAmdash;inih majstora taj drugi dio ima smisla i sudeći po filmu bi neki zalutali Marsovac zaista i povjerovao da su činovnici učinili nogomet velikim. Kao da su sve legende terena goli kurac spram kruga drkadžija koji na početku filma združenim rukama u zraku po završetku osnivačkog sastanka uzvikuju “Mi smo FIFA!” dok u pozadini svira generička poticajna orkestralna glazba. Scena koja je trebala poslužiti kao uvid u entuzijazam samih početaka organizacije, savršeno je opisala trenutno stanje organizacije: FIFA je drkokrug činovnika i menadžera koji se off the record pičkaraju, ali se zapisnički uzdižu u slozi zbog vlastitih interesa. Od osnivačkog sastanka pa kroz daljnji napredak filma, vozimo se kroz brojne sastanke i konferencije uz povremenu vinjetu nečega stvarno nogometnog tipa izrada prvog trofeja SP i gradnja Maracane. Skačemo iz godine u godinu, mijenjaju se samo stilovi odijela i šešira, sastanci su vječni. Uostalom, zar svi mi nismo kao djeca dobili svoje prve kravate i na ulici se igrali FIFA sastanaka kao naši idoli? Tko od nas nije poželio imati majstorski potpis penkalom poput Blattera ili virtuozni način jedenja kremšnita jednog Rimeta?
Gerard Depardieu u ulozi Julesa Rimeta kroz povijest ide kao pravi general poslije bitke, uvijek svjestan svih zala i pametniji od doba u kojem se nalazi. Upozorava on tako na Veliku depresiju, na fašizam u Italiji, nacizam u Njemačkoj. Sve on zna kao kakav putnik kroz vrijeme s knjigom povijesti iz petog osnovne. Vrhunac doživljava kada talijanskom predsjedniku saveza izgovara riječi “to nije imalo veze s nogometom, to je bila čista propaganda“, a vi sjedite i gledate u nevjerici to meta samoubojstvo.. Nedugo nakon toga dok mu kolege pričaju o čuvenoj utakmici smrti između Ukrajinaca i Nijemaca, on sa suzom u oku na ukrajinsko junaštvo poentira žaljenjem što FIFA nije bila prisutna na toj utakmici. Jebeš sudbine igrača, mi nismo bili tamo čovječe! Kada bi se radila parodija ovoga filma većinu toga ne bi ni trebalo mijenjati. Ili su ga pisali i režirali idioti, ili ga je montirao posprdni genijalac. Ne isključujem ni sve troje.
Oko 40. minute filma vidimo da ta FIFA ima i neke veze s nogometom. Scene finala SP 1950. vjerojatno će i u ovom formatu baciti ljubitelje brazilske nogometne reprezentacije u depresiju, no čak i to mitsko finale uspjeli su pretvoriti u Rimetov slowmdash;motion po terenu do Urugvajaca kao da su mu ubili rođenu mater. Općenito film ima jako negativan stav spram Urugvajaca iz nekog razloga. U par minuta preskačemo sve što se događa kroz 20 godina i dolazimo do stvarnih snimki finala u Meksiku. To je OK, ali preko tih 20 godina se prelazi kao da nije bilo nogometa osim u par londonskih izloga trgovina. Ipak u tom razdoblju nemamo nijednog ekstra talentiranog činovnika pa se može smatrati nebitnim za prave junake sporta.
Pravi junak filma je Tim Roth u ulozi Seppa Blattera koji nije pristupio ulozi kao svi ostali u smislu “daj mi pare i pusti me“. On je pak imao suptilan pristup prikaza Blattera kao moljca i uvlakača. Nije smio pretjerati da mu ne bi uskratili honorar i makli ga s filma, ali ako ste pogledali dovoljno njegovih uloga primijeti se što radi. Ne sumnjam da je stvarni Blatter bio oduševljen i sve shvatio doslovno. Redatelj Auburtin nije bio pretjerano sretan s Rothovim konstantnim prcanjima na snimanju kada će doći na red scene o korupciji i parama ispod stola, no nije mogao ništa nego gledati kako ovaj stavlja točku na i u sprdnji zvanoj United Passions. Sam Neill kao Joao Havelange izgleda i priča kao pravi korporativni zlikovac te se u jednom trenutku predstavlja kao otac kupovanja glasova manjih nacija, a u idućem kao idejni začetnik papelitosa. Zoran Mamić bi mu imao što za reći po pitanju tih smrtonosnih papirića. Valja istaknuti i scenu iz osamdesetih u kojoj novinar Willcox pita Blattera “DI SU PARE?!“, a
Blatter se samo odveze u limuzini nakon čega imamo kompilaciju idućih 10mdash;ak godina uz pjesmu “Wild Wild Life” grupe Talking Heads zbog čega zbilja povjerujete da se tu netko jako dobro zajebavao na račun FIFAmdash;e s FIFAmdash;inim parama i to je apsolutno fantastično. Finalnih 20 minuta filma Blatter prijeti članovima da neće tolerirati korupciju te uvjerava Willcoxa da iste pod njegovim predsjedavanjem nema. Potpuno nadrealno iskustvo stopljeno u savršenstvo zbiljskog trenutka. Na još jednom sastanku Blatter sa svojom odvjetnicom propitkuje tko je propjevao te se priprema za još jedan reizbor. Tijekom svega toga film od nas očekujemo da navijamo za Blattera, krivo optuženog heroja koji mora miriti Korejce i Japance, ići na sastanke po benzinskim postajama, javnim trajektima, a sve to dok gladi Gazzanigin trofej koji čuva u sefu. Film završava srcedrapajućim monologom preko neke UNICEF vinjete koja se proteže kroz cijeli film te izborom Južnoafričke Republike za domaćina SP 2010.
Produkcija filma koštala je 19 milijuna funti od kojih je 17 platila sama FIFA čime je United Passions postao vjerojatno najskuplji propagandni film u povijesti te film s najskupljom sekundom snimanja po uredima koji će ikad biti snimljen. Zasad je zaradio sjajnih 500 (petsto) funti na američkom tržištu te 120 tisuća funti na globalnom tržištu u godinu dana apsolutno opravdavajući svaki milijun ukapan u taj lavandin nehotičnog samoranjavanja. Ovaj je film jednostavno morao postojati i morao je imati premijeru u Americi kad je imao. Drugačije se nije moglo odviti i služit će kao upozorenje svim budućim marketinškim savjetnicima i stručnjacima. Obuzdajte ega svojih klijenata. Uvjerite ih da nisu nepogrješivi i svemogući. Prijetite im katastrofom zvanom United Passions. Recite im da ni FIFA ne može to izvesti, a FIFA može izvesti svakakva mračna sranja.
