Priču o nogometnim sucima u Hrvatskoj može se promatrati sa više strana, no možda je najbolje usporediti situaciju sa susjednim i sličnim zemljama te njihovim primjerima u posljednjih 20-ak godina.
Susjedi Slovenci, čiji nogomet često nepravedno smatramo lošijim od našeg, mogu se pohvaliti sucem Damirom Skominom. Ovaj 40-ogodišnjak rođen je u Kopru, na veliku scenu dospio je 2008. godine kada ga je UEFA postavila za četvrtog suca na tadašnjem Euru. Podsjetimo istu je ulogu tada imao i Ivan Bebek. No za razliku od Riječanina Skomina je napredovao i na Euru 2012. imao čast voditi čak tri utakmice. Sudio je dva susreta grupne faze i četvrtfinale između Njemačke i Grčke. Znak FIFA-e nosi od 2003. godine, a u skupinu UEFA elitnih sudaca ušao je 2009. godine. Sudio je i na nogometnom turniru u okviru Olimpijskih Igara u Pekingu. Ne prate ga afere, poznat po autoritetu i gardu često je akter na utakmicama Lige Prvaka i UEFA Lige. Jedini je Slovenac koji je sudio na najvećim nogometnim natjecanjima, no u nadolazećem periodu svakako treba ispratiti karijeru mladog Mateja Juga.
Mađarska je još jedna zemlja čiji nogomet znamo promatrati s dozom podsmijeha. Nekad velika nogometna nacija nikako se nije uspjela vratiti na stare staze slave, ali eto i oni su imali suce koji su igrali zapaženu ulogu na velikoj sceni. Stavimo li na stranu velikog Sandora Puhla, koji je biran najboljim svjetskim sucem u periodu 1994.-1997. i koji je imao čast suditi finale SP 1994.godine, oni i danas imaju Viktora Kassaia, koji se može pohvaliti zavidnom karijerom. Sudio je na dva velika natjecanja, najprije Svjetskom prvenstvu 2010. godine, gdje je vodio četiri utakmice, a onda i na Euru 2012. još tri susreta. Kassaia pamtimo i po suđenju na finalu Lige prvaka 2011. godine kada je Barcelona pobijedila Manchester United.
Stvari što se tiče suđenja i sudaca izgledaju bolje i na istoku. Možda srpska reprezentacija nije izborila SP 2014 u Brazilu no Srbija je imala svog predstavnika u najvećoj južnoameričkoj zemlji. Milorad Mažić, međunarodni sudac od 2009. godine, dobio je priliku suditi veliki europski okršaj između dviju nogometnih sila, Njemačke i Portugala, u skupini G, a potom i Argentina-Iran. Ovaj bivši nogometaš, najbolji je srpski sudac već nekoliko godina.
Na velikoj sceni svog predstavnika zato nisu imali BIH te Crna Gora, čiji ugled što se tiče suđenja i nije pretjerano dobar. Suci iz Bosne i Hercegovine zapravo su manje uspješni od kolega iz Hrvatske. Nisu sudili u Ligi prvaka tek poneki susret u Europskoj ligi, a poznatiji su po glasinama o pustošenju hotelskog bara u Škotskoj, nego velikim predstavama na travnjaku.
Na kraju dodajmo i primjer iz Grčke, koji su imali sjajnog Kyrosa Vassarasa. Ovaj sad već bivši sudac uz grčki govorio je španjolski, njemački i engleski jezik te godinama bio u vrhu sudačke scene. Sudio je na Svjetskom prvenstvu 2002.godine te na europskim smotrama te na Euru 2008. Dijelio je pravdu i na finalnom susretu Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine. Propustio je svjetsku smotru u Njemačkoj, jer mu jedan od pomoćnika nije položio testove. Prestao je s aktivnim suđenjem uoči SP 2010. zbog problema s leđima, a danas je čelnik Povjerenstva za suđenje u Rumunjskoj.
Od samostalnosti naovamo od domaćih sudaca je jedino Bebek dospio na veliko natjecanje, ali kao četvrti sudac. Bio je na listi za SP 2010., ali ga je FIFA u posljednji trenutak brisala s liste. Jednostavnom usporedbom ispada da su domaći suci bolji od onih iz BiH, Crne Gore i Albanije, dok su ispred njih i Slovenci,Mađari, Srbi i Grci. Priča o fantastičnim sucima, koje cijene u Europi jednostavno nije točna. Kada čelnici domaćeg nogometa i sudačkog udruženja govore o vrhunskim sucima moramo se zapitati kako to ne vidi FIFA ili barem UEFA.
Edo Zdravković
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.
