Našim stručnjacima ovog je vikenda upalo nešto drugo u oko, a ne samo pijesak. Europskim nogometnim travanjcima promarširali su vrijedni eksponati, od milja zvani nogometaši, pod budnim okom svojih trenera. No, osim golih rezultata, ekipa “U registaturi” posebno je izdvojila ove događaje.
ENGLESKA
Michael Carrick mdash; još jedan u nizu Unitedovih najodanijih vojnika iz sjene
U nedjeljnoj uvjerljivoj pobjedi Manchester Uniteda nad Tottenhamom (3mdash;0), Van Gaalova momčad je napravila još jedan važan korak ne samo ka očuvanju trenutne, četvrte pozicije na ljestvici, nego se s novim posrtajem Cityja može priključiti Arsenalu u borbi za drugu poziciju. Ako uzmemo u obzir Unitedovu formu kroz sezonu mdash; nešto o čemu smo se dotakli u prošlotjednom izdanju Registature mdash; to bi bio poprilično veliki uspjeh.
No, u nedjelju je ponovno jedan Unitedov igrač iz sjene vlastoručno mdash; s jednim pogotkom i asistencijom mdash; pogurao momčad do trijumfa. Riječ je o Michaelu Carricku, veteranu koji će za nešto manje od pola godine ući u trideset i petu godinu života. Iako je u osam godina provedenih na Old Traffordu ubilježio više od 250 nastupa za United, na koje je dodao i 31 nastup za englesku odabranu vrstu s kojom je putovao i na dva Svjetska prvenstva, Carrick je često bio marginalizirana ličnost. Razlog tome ponajviše leži u činjenici da on ni po čemu nije igrač poteza, netko čije će kompilacije poteza ljudi neumorno ponavljati po internetskim video servisima. Ali statistika priča za sebe, dok se Carrickova važna uloga u momčadi naročito ispoljava ove, za United poprilično nekonzistentne sezone. Njegov postotak uspješnih dodavanja ni ove sezone ne pada ispod vrhunskih 90 posto, što na prosjek od gotovo 59 dodavanja, koliko ih prosječno mdash; prema podacima stranice whoscored.com mdash; distribuira po utakmici, čini zaista impozantan učinak. No, ono što je još važnije za istaknuti kod Carricka je njegova mobilnost i polivalentnost na terenu. Kroz karijeru je prošao pozicije od središnjeg veznog igrača pa sve do libera, što je ove sezone u nekoliko navrata demonstrirao; naročito sredinom jesenskog dijela sezone, kada je ozljedama načeta zadnja linija Uniteda spala na leđa juniora Macnaira. Za ovu crticu je ta posljednja rotacija s pozicije klasičnog holdera na libera u formaciji s tri igrača u obrani kakvu preferira Van Gaal posebno impresivna u njegovom slučaju.
Osim što posjeduje izvanredan osjećaj za prostor i pozicioniranje, Carrick plijeni pozornost svojim kretnjama, u kojima često svjesno ostavi prostor protivničkim krilnim napadačima; pogotovo dok ih izvlači široko na bok, što se u nekoliko navrata primjetilo i u nedjelju. Autoritativno pristupa defanzivnim zadacima i ubacujući se u posljednju liniju suigračima mdash; Blindu, Smallingu i Jonesu mdash; daje dodatnu dozu sigurnosti i kontrole; ključni efekt na (ne)stabilnu obranu Uniteda ove sezone. Još jedna bitna stvar za nadodati kod njegove fantastične pas igre je i činjenica da se tu ne ograničava samo na kratka dodavanja; on često mdash; također s velikim postotkom uspješnosti mdash; dijagonalama iz pozadine traži Younga i Valenciju na krilima, te tako pridonosi brzoj tranziciji koja je od iznimne važnosti za United.
Carricka s godinama vrijeme možda i gazi; pogotovo se to uvidi dok protivnik pritišće visoko i diktira tempo utakmice. Ali, ovaj vjeran vojnik Manchester Uniteda svoje zadaće izvršava još uvijek na iznimno visokoj razini, te će se pri njegovom odlasku tek vidjeti kako je takvog igrača iznimno teško zamijeniti. Ako uzmemo u obzir priču o Scholesu, nekako možemo slobodno kazati da su takvi pritajeni radnici Unitedov pečat. (J.V.)
Balada o Sunderlandu
Svaka liga ima jedan klub koji se nekako na kraju svake sezone, nakon što reda katastrofu za katastrofom, uspije izvući tik iznad površine kaljuže zvane zona ispadanja. Prije dvije godine spasitelja su našli u Paolu Di Caniu, lani je to bio Gus Poyet mdash; hoće li sada vatrogasac u vidu Dicka Advocaata pomoći pronaći svjetlo na kraju tunela za ekipu sa stadiona Svjetlosti? Kako trenutačno stvari stoje, teško.
Iako su još uvijek tri boda iznad zone ispadanja, momčad Sunderlanda djeluje toliko učmalo, neinventivno i naprosto pogubljeno da je zapravo nemoguće vidjeti kako bi mogli ponoviti onaj Poyetov luđački niz s kraja prošle sezone, gdje su u šest posljednjih kola pobijedili četiri puta i jednom remizirali; između ostalog su uzeli sva tri boda u gostima Chelseaju te Unitedu. Ove sezone je krvna slika naprosto terminalna; što reći kada kod kuće primite ukupno šest pogodaka od sterilne Aston Ville i QPRmdash;a čiji se navijači više ni ne trude putovati na gostovanja s kojih se redovito vraćaju praznih ruku? Dok jedini bod uzmete protiv jednako negledljivog konkurenta za ostanak, Hulla? Gus Poyet je, fantastičnom nizu s kraja prošle sezone unatoč, potpuno zasluženo ostao bez posla. Doduše, nisam siguran da li je sramota zvana održavanje posljednjeg treninga nakon što je bilo svima objavljeno kako on više nije trener bila nužna; nitko nije zaslužio rastanak koji je, vjerujem, više podsjećao na atmosferu u kojoj školarac izbjegava roditelja po kući nakon što se ovaj vrati s primanja i vidi dnevnik pun jedinica. Ali Sunderland je mdash; izuzev tih šest kola mdash; igrao kronično loše i cijelu prošlu sezonu, kao i ovu. Domaći potop od Ville (0mdash;4) ovog vikenda je samo pokazao da je riječ o spirali koja je konačno dotaknula dno u kojem je svima oko tog kluba prekipjelo.
U nedostatku trenera koji bi se prihvatili ovako nezahvalnog posla bitke sa zahtjevnom tradicijom, gdje se još jednom mora u kratkom roku pronaći recept za ne tako malo čudo izvlačenja treću godinu za redom, Sunderland se okrenuo Advocaatu, koji je posljednje sjedio na klupi reprezentacije Srbije. Tamo ga je čekala poprilično slična čemerna atmosfera, dok su u njemu vidjeli iskusnog stranca lišenog bilo kakvih poznatih “domaćih” utjecaja, koji će napokon od hrpe individualaca učiniti momčad. On je pak na toj poziciji izdržao nepuna četiri mjeseca, nakon čega je otišao uz komentar kako se nije “nikada suočio s tako kompliciranom ulogom u karijeri”. Zlobnici će reći kako je, s obzirom na to, upravo Advocaat fantastičan odabir za Sunderland. Raspored koji slijedi je težak, u kojem tek predzadnje kolo dočekuju Leicester kod kuće; što je zapravo jedina utakmica u kojoj bi unaprijed mogli reći kako imaju šanse za uhvatiti bodove. No uz Burnley, kojem više u nekim trenucima nedostaje sreće nego znanja i QPR koji zakonom velikih brojeva mora konačno uhvatiti pokoji bod (nakon što su u deset susreta upisali samo jednu pobjedu mdash; i to upravo protiv Sunderlanda!) mdash; vađenje u predzadnjem kolu jednostavno nije opcija. (J.V.)
Fraser Forster NO. 1
.jpg)
Chelsea je na svome stadionu dočekao Southampton, a momci Josea Mourinha propustili su priliku da se pobjedom iskupe svojim navijačima zbog ispadanja iz Lige prvaka. Već na samom početku izgledalo je kao da će to biti jednosmjerna utakmica, a nakon početnih ispitivanja snaga Chelsea je došao u vodstvo golom Diega Coste. Nakon toga momci u plavome su jednostavno nestali, a podatak koji govori da Fraser Forster nije imao niti jednu intervenciju u prvom poluvremenu samo pokazuje koliko su domaćini bili (bez)opasni po gostujući gol. S druge strane Southampton je bio puno bolji i rastrčaniji, jednako su opasni bili napadi i s lijeve i s desne strane, a sve akcije polazile su od Manea. Senegalac je odigrao svoju najbolju utakmicu u dresu “Saintsa”, a osim što je imao 91% točnih dodavanja u prvom poluvremenu izborio je i jedanaesterac. Mane je terorizirao obranu Chelsea, a uz Tadića je bio glavna prijetnja za vratara Curtoisa koji je kapitulirao tek iz kaznenog udarca.
Nakon prvog poluvremena sve je izgledalo da će Mane biti igrač utakmice, sve dok drugo poluvrijeme nije iznjedrilo Frasera Forstera. Golman gostiju postao je prava enigma za igrače Chelsea koji su u nastavku utakmice žestoko napadali prema golu Southamptona. Pokušavali su Hazard, Oscar, Remy i ekipa, ali sve je njihove udarce branio Forster koji je zaista bio inspiriran u drugom dijelu. Ova utakmica podsjetila je na njegove obrane u dresu Celtica u Ligi prvaka prošle sezone kada je suvereno zaustavljao napade Barcelone. “The great wall” kako su ga tada prozvali španjolski mediji najzaslužniji je što je njegova momčad došla do boda na Stamford Bridgeu. Od sedam udaraca u okvir on ih je obranio šest te je tako još više povećao svoj postotak obrana ove sezone. Forster se nalazi u samom vrhu Premierlige, ispred Curtoisa i Harta te je najbolji engleski golman u ovom trenutku. “Jedinica” u engleskoj reprezentaciji Forsterov je san koji bi se uskoro mogao i ostvariti. (J.L.)
Mesut Ozil mdash; neočekivana vrlina suptilnosti
.jpg)
Ukoliko vam netko kaze da je Mesut Ozil talentirani igrač koji, eto, “ne trči dovoljno” ili “nije igrač za najbitnije utakmice”, prebacite se na neku drugu temu. Recimo, zašto je Lionel Messi bolji nogometaš od svih ostalih, uključujući i Cristiana Ronalda ili zašto je Niko Kovač pozvao Marka Pjacu za utakmicu protiv Norveške. Drugim riječima, unutar takvog diskursa nećete moći objasniti sugovorniku zašto je Mesut Ozil vjerojatno najbolji igrač Arsenala i jedan od najboljih plejmejkera svijeta. Ukoliko ste pozorno gledali njegove nastupe u pobjedama nad Manchester Unitedom i West Hamom, nećete imati razloga ne vjerovati u takve tvrdnje. “Mesut Ozil ne stvara dovoljno šansi”. 26 kreiranih prilika u 11 utakmica Lige prvaka otkako se pridružio Topnicima. Kada se gleda isto razdoblje u utakmicama engleske Premier lige brojka stvorenih šansi diže se na 109. 9 pogodaka, 17 asistencija, 135 stvorenih šansi i 118 ključnih dodavanja u 50 utakmica u LP i Premiershipu uskupno.
Ponekad, brojke govore same za sebe. Pa ipak, jasno je zašto i dalje u određenim kuloarima engleskih medija kruži mit o Ozilu koji nije zaslužio 40 i sitno milijuna funti odštete. Njegova briljantnost jest suptilnog karaktera mdash; on je dirigent, a ne solist, on stvara prostor drugima prije nego sebi. Sve su te odlike više nego jasno vidljive bile upravo u Arsenalove posljednje dvije pobjede: bio je siguran s loptom u nogama, pokrivao svaki pedalj terena, otvarao prostor suigračima i generalno omogučavao da Arsenalova igra prema naprijed kuca metronomski. Jedna stvar je jasna, momčad iz Islingtona je u sjajnoj formi, a ključ po kojim igraju i dalje u svojim rukama drži mali maestro iz Gelsenkirchena. (L.K.)
Dragi gosti i darežljivi domaćini
Kroz dugu i napornu sezonu engleskog Premiershipa, većina klubova upadne u neki lošiji niz, minimdash;krizu rezultata, igre, ponekad i oboje. Takve posrtaje poželjno je odraditi prije nove godine dok je još sasvim dovoljno vremena za vratiti se u sedlo te izboriti opstanak/europska takmičenja/osvojiti prvenstvo. Nalazimo se već u sredini ožujka i pred nama su ključni tjedni za određivanje nogometnih sudbina, a neki klubovi su se baš sad sjetili igranja igre posustajanja. Aston Villa, Q.P.R. i Everton su momčadi koje je popularno ugostiti u zadnje vrijeme. S pet poraza na posljednjih šest gostovanja baš i ne uznemiruju domaće navijače, iako se i njima zna zalomiti pa je Aston Villa nakon pet poraza u gostima zaredom, proteklog vikenda šokirala Sunderland s laganih 4mdash;0 uz dva pogotka Bentekea i Agbonlahora. Ipak, nije da su se pretjerano šokirali. Sunderland baš kao i Q.P.R. (koji izgleda ne može naći formu ni da se preseli u bosansku Premier ligu) te Leicester City dijele bodove u domaćim utakmicama šakom i kapom. Svaki s po četiri poraza u šest domaćinstava zasigurno spadaju u najpoželjnija odredišta kasne zime i ranog proljeća. (B.R.)
ITALIJA:
U potrazi za krivcima i spasiteljima
Milan, Inter, Roma i Napoli
Njima omraženi Biancocelesti proživljavaju trenutke za pamćenje. Prethodno kolo demolirana je čvrsta Fiorentina da bi u ovom u Torinu srušili Granatu fantastičnim potezima novog brazilskog čarobnjaka, Felipe Andersona. Taj veznjak izluđuje svakog protivnika, cijena mu raste iz kola u kolo i teško će Lazio zadržati bivšeg igrača Santosa. On je jedan od igrača koji bi trebao obilježiti narednih pet sezona ukoliko se bude odvijalo sve po zdravom planu. Trenutačno gledano, Piolijev tim igra najsmisleniji nogomet među kandidatima za izlazak u Ligu Prvaka i uz ovakvu formu i inspiraciju mladog Andersona mogli bi napraviti mini senzaciju i završiti ispred gradskog rivala. Nije nemoguće, iako se do prije desetak kola činilo apsolutno nerealnom ambicijom.
Ako je u Rimu oprečna situacija, u gradu mode je identična. Tko je patetičniji na terenu, Inzaghijev Milan ili Mancinijev Inter? Dvojica stručnjaka previše se gube u pokušaju stvaranja identiteta momčadi koji je izgubljen. Dok kod Rossonera dolazi do pitanja same kvalitete igrača u klubu, u redovima Nereazzura to ne smije biti slučaj. Zimska pojačanja morala su povećati kvalitetu, međutim, Roberto Mancini ne uspjeva izvući maksimum iz igrača poput Podolskog i Shaqirija. Mateo Kovačić mu je omiljena meta za napade kad krene loše i procurile su priče u javnost da je došlo do verbalnog sukoba između trenera i desetke. Jedan bi trebao napustiti klub u idućem prijelaznom roku, pa budimo realni stoga, najbolje bi bilo da to bude Mateo jer čini se da Inter guši njegov potencijal. Zbog težine dresa ili lošeg okruženja, mladi igrači često pate, a naš reprezentativac je nažalost jedan od takvih primjera.
Važno pitanje je što radi Mancini. Pokušava li stalnim kemijanjem sastava isprobati sve moguće varijacije i opcije za narednu sezonu ili isključivo na ovaj način traži rezultat? Ukoliko je prva opcija najbliža istini, onda za Inter pod njegovim vodstvom ima nade u bližoj budućnosti. U slučaju druge stavke, kalvarija za crnomdash;plave se nastavlja. Iduće hrabro pitanje je mdash; ima li nade za AC Milan? Filippo Inzaghi je definitivno promašaj jer ne zna što radi, još jedna legenda jeftino je potrošena. Crvenomdash;crnima potreban je neviđeno kvalitetan plan da se vrate tamo gdje svojom tradicijom pripadaju. Kombinacija Conte mdash; Maldini djeluje impresivno, makar je to tek jedan u nizu tračeva. Diskusija može nastati iz pitanja mdash; jesu li treneri krivci za loše situacije u Milanu, Romi, Napoliju i Interu ili su ovi rezultati zapravo istinski limit tih ekipa?
Za kraj, možemo istaknuti jednu sigurnu stvar. Juventus je po četvrti puta u nizu prvak Italije. Iako do kraja ima još jedanaest kola, prednost od četrnaest bodova ispred nikad bezopasnije konkurencije teško da može izgubiti. Koliko god je nova titula zasluga aktualnih igrača i vodstva Bianconera, toliko je kumovala i konkurencija. Počevši od Rome kao prve pratnje koja se držala dvadesetak kola, pa do Napolija koji zapravo nikad i nije bio ozbiljan suparnik za tron. Kad podvučemo crtu ispod Juventusa, ne zna se tko je tužniji od koga, tko su glavni krivci i tko može iskočiti u uloge spasitelja… (D.L.)
Vječni sjaj nepobjedivog uma mdash; Luca Toni
Verona, grad Romea i Julije. Prelijepi pitoreskni grad na sjeveru Italije, beznačajan na nogometnoj karti svijeta. Malen čak i u okvirima Italije, unatoč naslovu Hellas Verone iz 1985. Ne bismo nikad ni pisali o njoj, iako daje dva prvoligaša (Chievo je predgrađe Verone) da nije još jednog nogometaša iz plejade staraca koji u poznim godinama u Seriji A doživljavaju drugu mladost. Poznata su vam imena Dario Hubner, Pippo Inzaghi ili Marco di Vaio. Sve su ovo bivši igrači koji su zabijali od najranije mladosti pa sve do svoje trideset i šeste godine. Serie A, koja slovi kao liga s najčvršćim obranama nerijetko je doživljavala da najbolji igrač ima preko trideset i pet godina. Tako i sada obrane ne nalaze rješenja za Francesca Tottija, Andreu Pirla, Miroslava Klosea ili Antonija di Natalea. No, moja priča danas je o jednom drugom velikanu talijanskog nogometa. Luca Toni uskoro će napuniti trideset osam godina.
Ništa tu ne bi bilo čudno da Luca još uvijek redovno ne trese mreže suparničkih vratara. Jedan od posljednjih robusnih napadača, izumirućih kraljeva šesnaesterca, piše vjerojatno posljednje poglavlje svoje velike karijere. Vrhunac prebogate karijere u kojoj je promijenio petnaest klubova, zasigurno je osvajanje naslova svjetskog prvaka s reprezentacijom Italije u Njemačkoj 2006. Oduševljavao je Luca tada europsku nogometnu javnost igrama u Fiorentini i kada su svi očekivali transfer u jedan od tri najveća kluba Italije, Luca se odlučio na mdash; Njemačku. Luca je navijačima Fiorentine dao obećanje kako neće ići u neki od talijanskih klubova pa je odluka pala na Bayern koji je počinjao graditi mega momčad.
S pedigreom najboljeg strijelca Serie A stigao je u Bavarsku i brzo dokazao da Rekordmaisteri nisu pogriješili prilikom njegova dovođenja. Postao je Luca i najbolji strijelac Bundeslige, a zbog njega je sredinu promijenio jedan od najvećih mladih zvijezda njemačkog nogometa Lukas Podolski, shvativši da kraj Luce neće imati dovoljnu minutažu. Ozljede su nakon sezone 2008./09. načele Lucu, ali nije se predavao i nakon toga zaigrao je na posudbi u Romi. Do Verone je Luca još promijenio nekoliko klubova, tako da je igrao i u Genovi, Juventusu, ponovno u Fiorentini, a okušao je sreću i u bogatim Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Luca Toni čovjek je koji je u karijeri bio najbolji strijelac Serie A, Serie B, Bundeslige, kupa UEFA, u idealnoj momčadi svjetskog prvenstva, a bio je i zlatna kopačka Europe. Velika karijera koja će pored šoumena kao što su Balotelli i slični divljaci ostati nepravedno zanemarena. Luca hvala ti za sve dosad i ono što nam slijedi. Radujemo se novim pogocima. (T.P.)
NJEMAČKA:
Povratak Philippa Velikog
.jpg)
“Najmoderniji igrač današnjice”, kako ga je u više navrata opisivao Pep Guardiola, vratio se nakon četiri mjeseca izostanka zbog ozljede. Kapetan Bayerna Philipp Lahm u susretu protiv Werdera ušao je u 82. minuti umjesto Marija Gouml;tzea i time razveselio bavarske navijače. Povratak Lahma sigurno je razveselio i Pepa Guardiolu koji će sada imati još jednog sjajnog igrača u svome rosteru, a time se povećava i mogućnost kombinacija u interesantnim taktičkim postavkama španjolskog stratega.
Bivši njemački reprezentativac može kvalitetno pokriti gotovo sve pozicije, iako mu najbolje leži ona bočna. Najprije je igrao na lijevoj, zatim na desnoj strani, iako ga je Guardiola, pa onda i Louml;w, stavljao u sredinu veznog reda. Povratak Lahma dobro će doći Bayernu u samoj završnici sezone. Iako je domaće prvenstvo gotovo riješeno, na europskoj bojišnici Lahm može itekako puno napraviti i pomoći.
Fraktura gležnja desne noge izbacila je Lahma iz stroja na više mjeseci pa kapetan Bayerna nije krio oduševljenje vraćanjem za zelene terene protiv ‘zelenih’ iz Bremena. “Nakon više mjeseci rada u teretani jednostavno se osjećate oduševljeno nakon povratka na teren. Osjećao sam se sjajno. Treba mi još nekoliko treninga kako bi se vratio u stopostotnu formu.”
Zanimljivo, povratak Lahma obilježen je brojkom četiri. Zadnji put kada je igrao bila je gostujuća pobjeda Bayerna u Frankfurtu, bilo je 0:4 za Bavarce. Povratnički nastup Lahma obilježio je isti rezultat, 0:4 za Bavarce u Bremenu. Od njegove ozljede i povratka na teren prošla su četiri mjeseca. Lahm je u nedjelju od Guardiole tražio dodatni trening, iako su svi Bayernovi igrači dobili slobodan dan. Nijemci su Nijemci.
ŠPANJOLSKA
Barcini mladići Ne tako davno Barcelona se dičila velikim trendom guranja La Masia izdanaka u prvu ekipu. I to nije radila stidljivo mdash; Busquets je postao kamen temeljac ekipe i mjerilo za idealnog pivota, Pedro je Messiju bio jednako važan kao ovaj njemu, Krkić je 2010. nasuprot Ibrinoj statičnosti svojim radom na suho i dinamikom donio prvenstvo Barci, Tello i Cuenca su u zadnjoj Pepovoj sezoni odigrali hrpu bitnih utakmica i minuta, a Thiago se činio sigurnim izborom za idućeg nositelja igre. Ovog vikenda, u susretu protiv Eibara, Enrique je odmarao dobar dio prvotimaca pa su minute upisali Sergi Roberto, Rafinha, Montoya i jedan kojeg ipak još uvijek možemo zavesti u kategoriju mladih junaca mdash; Bartra. Barcelona je ne pretjerano uvjerljivom igrom u drugoj brzini došla do pobjede od 2:0, i možda se na prvu čini kako je ovo nastavak produkcije mladih igrača, ali dojma sam kako je istina danas daleko od toga.
Bartra, iako se očekivala njegova eksplozija i srastanje uz Piquea i Mascherana ,je u vrlo upitnoj situaciji danas mdash; Barcelona je ove sezone kupila dva nova braniča (Mathieu, Vermaelen). Montoyina sudbina je teška mdash; još nijedan trener u njemu nije vidio momentalnu vrijednost veću od Danija Alvesa i shodno tome je vječna druga opcija, a znamo i sami da Brazilac na desnom boku izostaje jako malo. Nije ni čudno što su sve glasnija šaputanja kako Montoya traži novog poslodavca. Sergi Roberto igra u najosjetljivijoj poziciji s najmanjom dozvoljenom marginom za greške mdash; utoliko mu je više nego bilo kojem drugom “novom” igraču potrebno pravih minuta u kojima će se testirat injegova hladnokrvnost, sposobnost oplemenjivanja lopti pod pritiskom suparnika i svjetla pozornice. Bi li Busquets imao upola tako kvalitetan razvoj da je umjesto punog povjerenja u prvom sastavu dobivao minutažu na mrvice? Ni slučajno.
Na kraju krajeva, Enriqueova Barca sve više ide za “nekim Mascheranom”, a ne “nekim Busquetsom” na poziciji zadnjeg veznog mdash; Sergi Roberto kao treća opcija nažalost, a ružno je reći mdash; gubi vrijeme. Rafinha jedini tu djelomično nastupa kao iznimka, makar tek treba vidjeti koliko će ga se koristiti u daljnjoj fazi Lige prvaka i El clasicu. Muniru, Dongou, Sandru i ostalim talentiranim ofenzivcima “smrtna presuda” potpisana je transferima Suareza, pa i Neymara i danas su već dio B ekipe.Utakmica u Baskiji protiv inferiornog suparnika ogledalo je koje s jedne strane podsjeća na ne tako davna muda pri plasmanu mladaca, ali osvještava drugu stranu koja kaže kako je to više do suparnika i umora prvotimaca, nego prave i iskrene šanse, povjerenja. Sasvim je očito da u Barceloni pušu novi vjetrovi već neko vrijeme.
Od idelane sredine za nagradu meritokracije pri prijelazu u seniorski nogomet (25.11.2012 u utakmici protiv Levantea utakmicu je završilo 11 igrača poteklih iz La Masije), Barcelona postaje taoc ogromnih transfera. To je težak i opasan put mdash; svaki transfer za kojeg iskeširaš puno a koči ulaz iz svojeg pogona, mora biti apsolutni pogodak sa sportskomdash;strateškog aspekta. Jedan krivi Neymar može u vjetar baciti šansu za 3 nova Pedra.Okriviti trenera za tako nešto nema pretjeranog smisla mdash; osim pritiska viših klupskih struktura i javnosti poradi novca kojim su plaćena pojačanja, on je usko vezan za rezultat koji postiže i potreban je akav Guardiola koji vidi dalje od toga. Je li budućnost Barcinih “klinaca” posudba i čekanje velikog rezultatskog kraha ili ozljede? Teško je reći, ali jedno je sigurno. Velik igrač može se postati jedino mdash; igranjem. (V.K.)
FRANCUSKA
”Kmečavac”
Ligue 1 nudi nam vrlo zanimljivu utrku za naslov prvaka. Iako je PSG od početka prvenstva najveći favorit za osvajanje titule, Lyon i Marseille dali su do znanja da će se i njih nešto pitati. Iz kola u kolo neki rezultati nas iznenađuju, a tako je bilo i u 29. kolu. Poraz Parižana kod Bordeauxa (2:3) nisu iskoristili niti Marcelo Bielsa niti Hubert Fournier. Remi bez pogodaka Marseillea i Lyona zapravo je najbolje odgovarao Laurentu Blancu. Lyon se nije previše odlijepio, a Marseille se nije previše približio Parižanima. Nekako iz ”prikrajka” sve to smireno gleda i polako ”vreba” Monaco koji se nada da će se, uz utakmicu manje, uspjeti priključiti se borbi za sam vrh.
No, spomenuti susreti nisu bili udarna vijest u francuskim sportskim medijima proteklog vikenda. Za medijsku pozornost pobrinuo se, pogađate, Zlatan Ibrahimović. Sjajni napadač ovaj put bio je u centru pozornosti ne zbog nogometnih majstorija već zbog ”vruće” glave i brzog jezika. Nakon utakmice i poraza u Bordeauxu kritizirao je suđenje u toj utakmici, odnosno u francuskom nogometu. A vjerojatno mu je u glavi ostalo i prestrogo dosuđeno isključenje na Stamford Bridgeu.
”U 15 godina nisam vidio ovakvo suđenje. Ova usrana zemlja ne zaslužuje klub poput PSGmdash;a!”
Nedugo nakon toga ispričao se svim Francuzima i onima koji se tako osjećaju. ”Želim pojasniti da moje izjave nisu bile usmjerene ni prema Francuskoj ni prema Francuzima, pričao sam samo o nogometu. Ispričavam se ako sam nekoga povrijedio”, dodao je Ibrahimović. Nakon njegove izjave (one prve dakako) uslijedile su lavine kritika. Brojni Francuzi su se uvrijedili, a neki su tražili i njegovo napuštanje Francuske. No, kako se stvari čine, strasti će se smiriti i ova izjava će ostati arhivirana negdje kao još jedna od onih Zlatanovih. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi Zlatan rekao na suđenje da je igrao u nekoj drugoj ligi, recimo u HNLmdash;u. To ostavljam vašoj mašti. (M.G.)
Mario Glasnović, Vice Karin, Luka Kostić, Dejan Lovrić, Boris Rakić, Juraj Vrdoljak, Toni Perković, Joško Listeš.
