Iza nas je još jedan vikend na europskim terenima, a teško je uopće bilo probrati na što se osvrnuti. No, naši su novinari ipak uspjeli u tome i donose vam najzanimljivije detalje s europskih travnjaka. ŠPANJOLSKA mdash; Dovoljno je reći Clasico..
Barcelona
Utakmica je osim rezultatskog aspekta (iako ni 4 boda prednosti u Primeri nisu jednako velika kao prije 2 ili 3 sezone), još bitnija u psihološkom i simboličnom aspektu. S psihološkog aspekta, Real se nalazi na “season low” poziciji mdash; nakon velikih pobjeda i serija sve više i sve čišće sistemski problemi u njihovoj igri dolaze na vidjelo, a prije svega se to odnosi na strukturu napada. I dok Isco, Kroos i Modrić pokušavaju sitnim vezom prolongirati svoj posjed i time što kraće igrati fazu obrane za koji “nisu građeni”, kretnje i dinamika prednjeg trojca često ih tjera u prebrzo, nerezonsko rješavanje situacija i traženje okomitog pasa koje narušava ritam napada a najbolje se ogleda u involviranosti bekova koji ostaju u rascjepu vremena i ostavljaju koridore prostora iza svojih leđa mdash; Barca je varijacijom na takvu temu stvorila ogroman, porazan broj velikih šansi. Real si igrom u napadu obrambeno puca u nogu. A najveći izazovi tek predstoje mdash; poprilinčo je sigurno da Ancelotti neće dočekati iduću sezonu na klupi ne spasi li sezonu ligom ili Ligom prvaka mdash; u kojem ga čeka njegov bijeli kit, gradski rival Atletico. Ako postoji ekipa koja je Realu totalni mismatch, onda u to baš oni mdash; fleksibilna postava koja snagom mišića parira kretivnoj snagi Reala na sredini terena a dubokim povlačenjem učine Balea i Ronalda prostorno limitiranim napadačima.
Simbolički aspekt je jako bitan, ponajviše katalonskim puristima, struji u nogometu koja smatra da je jedan način igranja nogometa bolji od ostalih, onaj cruijffovskomdash;pepovski. Nakon rijetko viđene dominacije u Clasicima u Guardiolinoj eri, u nedjelju smo mogli vidjeti gotovo sasim zamijenjene uloge mdash; dok je Real tražio posjedom prolaz i napadao, Barcelona se povukla u zonsku obranu dobar dio utakmice i iz kontre čekala svoju šansu za ubiti utakmicu. Ukratko, igra obiju ekipa predstavila je i na najvišoj razini smjer kojim su krenule, zapečatile ga, te potvrdile da su neka stereotipna očekivanja o Clasicima proizašla iz Mourinhomdash;Pep gargantualskih duela mdash; stvar prošlosti.
Enriqueova Barcelona nešto je sasvim novo mdash; vezni igrači i dalje služe kao “screeneri” ofenzivnim igračima, logistička podrška za njihove pokušaje driblinga i individualnog stvaranja prednoti. U nedjeljnoj utakmici veza Barcelone iznijela je tek 17% posjeda ekipe mdash; daleko najmanje u zadnjih 6 sezona. Prednja trojka se često ponaša kao zaseban entitet unutar ekipe, koji predaleko stoji od igre i lopte u drugoj fazi napada i kvari konekciju u posjedu, što rezultira ogromnim brojem izgubljenih lopti i, posljedično, izgubljenom kontrolom na sredini terena. Nogomet ove Barce je nogomet “eksperimentalnog kaosa” mdash; nogomet visokog tempa u kojem se iz brojnih nekontroliranih situacija oslanjate da ćete zbog kvalitete vaših individualaca uspjeti takve situacije konvertirati u šansu ili gol. To je bilo posebno naglašeno ovdje, kada je Mascherano na pivotu bio povučen zbog većeg ispomaganja obrani, dok je Dani zbog pažnje posvećene Ronaldu i strani na kojoj se Messi defenzivno isključuje uvelike smanjio svoj broj ulazaka u sredinu, kao “interiore” ne bi li postao dodatni playmaker. Sve u svemu, utakmica uzbudljiva neutralcima, koja je ostavila refleksivan dojam svima kojima je neki od ovih klubova blizak srcu mdash; prvi u mjesecu ilitiga krja sezone stiže, i počinju se zbrajati mrtvi mdash; koji će se klub bolje snaći u svojoj novoj nogometnoj kulturi? (V.K.)
ENGLESKA mdash; O Captain! My Captain!
Protekla nedjelja bila je dan derbija. Ljubitelji nogometa mogli su cijeli dan uživati u brojnim nogometnim dvobojima, a jedan od njih bio je najveći derbi engleskog nogometa. Okršaj Liverpoola i Manchester Uniteda. Borba za Ligu prvaka kako su je opisali novinari pripala je Unitedu koji je slavio s 1:2 na Anfieldu.
U sljedećim redovima nećete čitati o Matinim majstorijama, niti o promašenom jedanaestercu Waynea Rooneyja, niti o prekidu niza Redsa od 13 kola bez poraza. Sljedećih nekoliko rečenica posvetit ćemo kapetanu Liverpoola Stevenu Gerrardu.
”Nestao za 45 sekundi.” Jedan je od naslova britanskih medija. Društvene mreže nakon utakmice bile su prepune šala, pošalica i ruganja na račun Gerrarda. Posljednji veliki engleski derbi Stevena Gerrarda ostao je u sjeni nepromišljenog poteza. Ipak, kapetan je novi teški udarac u njegovo dostojanstvo prihvatio kako i spada mdash; kapetanski, iako ožiljak od posrtanja prošle godine još nije zarastao. Priznat će te, ništa drugo mu nije preostalo.
“Moram prihvatiti odluku suca koja je ispravna. Izdao sam suigrače i navijače i preuzimam potpunu odgovornost. Predugo sam u nogometu da bih radio takve stvari. Ne znam kako se ovo dogodilo, zaista ne znam. Možda je to bila moja reakcija na njegovo uklizavanje, ali ne znam. Samo se želim ispričati suigračima i navijačima.”
Šteta što je zadnja utakmica protiv velikog rivala za Gerrarda završena na ovakav način.
O Captain! My Captain! (M.G.)
RUSIJA mdash; Povratak Villasa, a bome i Boasa
Sve je izvjesnije kako će Zenit po peti put u svojoj povijesti osvojiti naslov prvaka Sovjetskog Saveza ili Rusije i time izboriti nastup u Ligi prvaka iduće godine. Zadnji su naslov osvojili 2012. i s obzirom na sumu novaca koja se ulaže svake godine u momčad, dvije sezone bez trofeja u očima vlasnika kluba, ruskog naftnog diva Gazproma, ravne su katastrofi. Četiri i pol godine je na trenerskoj stolici bio Luciano Spalletti i očigledno je i kod njega i kod igrača došlo do zasićenja zajedničkim radom. Kada je u ožujku prošle godine bilo jasno da će Zenit teško do naslova, uprava i trener odlučili su se razići. Na devet dana trenersku je palicu preuzeo Sergei Semak, a 18. ožujka na mjesto trenera prve momčadi doveden je mladi portugalski stručnjak Andre Villas mdash; Boas.
Tada tridesetsedmogodišnji trener imao je iza sebe velike rezultate u Portu s kojim je osvojio Europa ligu 2011., a u istoj je sezoni osvojio i dvostruku krunu u Portugalu, osvojivši pritom prvenstvo bez poraza. Prozvan je tada zbog sličnosti u stilu igre i trenerskog puta novim Mourinhom. Baš kao i njegov uzor i mentor krenuo je Villas mdash; Boas put Londona u bogati Chelsea. I suprotno očekivanjima, potpuno je podbacio. Nije se uspio brzo adaptirati na engleski stil nogometa i 4. ožujka 2012. dobio je otkaz u Chelseaju. Trenersku palicu preuzeo je Roberto di Matteo i odveo Chelsea do naslova prvaka Europe. Iduća avantura bio je Tottenham i unatoč solidnim rezultatima i igri zadržao se Villas mdash; Boas tamo samo godinu i pol dana. Tada je učinio najbolju stvar za svoju karijeru. Umjesto novog angažmana (ponuda nije nedostajalo) odlučio je uzeti odmor od rada i čekati ponudu koja će zadovoljiti njegove ambicije, kako financijski, tako i momčadskim potencijalom. Stigao je u trećem mjesecu poziv Zenita. Poziv koji se ne odbija. Visok ugovor, kvalitetna momčad s velikim potencijalom privukle su temperamentnog Portugalca u hladnu Rusiju.
U svojoj prvoj punoj sezoni uvjerljivo vodi u ruskom prvenstvu, a u Ligi prvaka osvojio je treće mjesto u najizjednačenijoj skupini s Benficom, Monacom i Bayerom. Europski put nastavili su Villas mdash; Boas i Zenit u Europa ligi gdje ih u četvrtfinalu čeka branitelj naslova Sevilla. Teško je reći da je Zenit favorit u predstojećem dvomeču, ali zasigurno nije ni autsajder. Ostaje nam vidjeti hoće li Zenitova dobra sezona završiti domaćim i europskim trofejem, no jedno je sigurno. Zenit izgleda bolje nego ikad, a Villas mdash; Boas je na pravom putu da ponovo skepticima pokaže da je čovjek za velike stvari i trener koji će obilježiti godine koje su pred nama. (T.P.)
NJEMAČKA mdash; Dva žuta, tri boda
Nakon tri uzastopne utakmice bez postignutog zgoditka i hladnog tuša kojeg im je tijekom tjedna priuštio Juventus, igrači Juuml;rgena Kloppa uspjeli su domoći se pobjede kod razigranog Hannovera. Hannover možda ne zna za pobjedu puna dva mjeseca, no to je više posljedica izuzetno teškog rasporeda te manjka sreće u nekim utakmicama nego što je njihovih loših igara. Dapače, u protekla dva kola pružili su dostojan otpor Bayernu i Borussiji Mouml;nchengladbach, no momčadi na pozicijama za Ligu prvaka ipak su se pokazale prejakima.
Sve je izgledalo dobro za Borussiju Dortmund kada je Marco Reus gurnuo Aubameyanga u izglednu šansu koju je ovaj mirno pospremio, no onda na scenu stupa Leonardo Bittencourt, bivši igrač BVBmdash;a koji je prvo namjestio izjednačavajući gol za Larsa Stindla te do kraja poluvremena sijao paniku na protivničkoj polovici, pritom i sam promašujući neke izgledne situacije.
Bittencourt show nastavio se i u drugom poluvremenu, no nažalost po njega i njegovu momčad ne u dobrom smislu. Očito nabrijan da se dokaže protiv bivše momčadi poput šepurećeg pivca u kokošinjcu, poletio je malo više nego što je dozvoljeno i s dva gruba zakašnjela starta u razmaku samo četiri minute, zaradio dva žuta kartona te ostavio suigrače na cjedilu. Odmah nakon toga, Kagawa dovodi BVB u vodstvo te ubrzo i asistira Aubameyangu za povećanje vodstva i Gabončev doppelpack. Bittencourtov crveni karton je u potpunosti preokrenuo situaciju na terenu te od grogiranog BVBmdash;a napravio rastrčani odred željan krvi. Samo su vratnica i Zieler držali Hannover iznad vode i u trenucima kada se činilo da je pobjednik više nego izvjestan, BVB i njihova ovosezonska boljka obrambenog mozgoprda stupaju na scenu. Weidenfeller i društvo su se u nekoliko navrata ozbiljno poigravali sa neodgovornim dodavanjima te su bespotrebno unosili nervozu u svoje redove protiv Hannovera s igračem manje.
Sve je to kulminiralo sjajnim udarcem Larsa Stindla kojeg nitko nije uspio izblokirati te se u posljednje minute ušlo sa itekako živim rezultatom 2mdash;3. Na kraju je ipak tako i ostalo unatoč silnom trudu Hannovera da spase barem bod, no da će ih BVB puno žaliti neće. S ovom pobjedom primakli su se na 5 bodova od Europe i unatoč Kloppovom inzistiranju da su i dalje u borbi za opstanak, čini se da bi barem mogli dohvatiti Europa ligu na kraju ove turbulentne i neuspješne sezone. (B.R.)
ITALIJA mdash; Svršetak Rominog posta
Čega se odrekla Roma u korizmi? Pobjede u Serie A. Taj prilično ‘isfurani’ vic pratio je Vučicu i njezine navijače sve do ovoga vikenda. Gotovo cijeli ožujak i više od polovice veljače trajao je ligaški post Rimljana. Nakon velike krize, igre i rezultata, Roma je napokon uspjela pobijediti nekoga u Serie A. Korizma je za Romu završila ranije, ali daleko je još Uskrs jer do kraja je ostalo još deset kola. Borba za drugo mjesto neće biti laka.
No, vratimo se postu Rimljana. Posljednji put Romanisti su se u ligi veselili osmog veljače kada su u gostima slavili protiv Cagliarija (1:2). U to doba karneval je već bio u punom jeku, nakon čega je uslijedila velika kriza i crni niz od pet utakmica bez pobjeda. No, kako svakom nizu (lošem ili dobrom) dođe kraj, isto se dogodilo i ovaj put. Ekipa Rudija Garcije u teškoj utakmici slavila je protiv Cesene, a pogodak vrijedan tri boda i prekida posta postigao je Daniele De Rossi.
Da stvar bude još lošija za Romu, njezinu krizu i prosipanje bodova dobro je iskoristio najveći rival Lazio koji je Romi došao na samo jedan bod. Ožujak je drugoplasiranim Rimljanima bio zaista mjesec za što brži zaborav. Uz spomenute rezultate koje su ostvarili, ispali su i u Europskoj ligi od Fiorentine. Upravo zbog toga je ova pobjeda bila vrlo važna za Romu, a zna to dobro i Francesco Totti, koji je rekao:
”Svi dobro znamo koliko je bilo važno dobiti ovu utakmicu i moji suigrači su uspjeli. Ponosan sam na njih, a posebno na De Rossija. Njegov gol omogućio nam je pobjedu u teškom trenutku za momčad i njega samog. On je još jednom dokazao da je veliki čovjek i veliki igrač. Daniele je bio i uvijek će biti Roma.”
Roma (mislim na ekipu, ne De Rossija) će u sljedećem kolu koje se igra nakon reprezentativne stanke igrati protiv Napolija. (M.G.)
ITALIJA mdash; Ili si u igri, ili ne postojiš
Postoje ljudi koji su unaprijed predodređeni za nešto veliko u životu. U raznim zanimanjima i sferama, situacija mora iznjedriti prirodnog lidera koji će svojim karakterom i genijem iscrtati pobjednički put onima koji su uz njega, a samim time i sebi. Fuerte Apache zloglasan je kvart u glavnoj metropoli Argentine, Buenos Airesu. Tu se odvijaju filmske scene krimi pedigrea, droga je na svakom koraku i predstavlja jednu od ne baš brojnih solucija kako se spasiti života na rubu egzistencije. Ili si u igri, ili ne postojiš. Tom rečenicom mogao bi se precizno ocrtati sportski i životni karakter junaka ove priče, najboljeg igrača torinskog Juventusa i talijanske Serie A.
Carlos Alberto Martiacute;nez Tevez prije nešto više od mjesec dana, ušao je u svoje trideset i prvo ljeto i igra nogomet života. Njegov neupitan nogometni genij u više navrata kosio se s nezgodnim karakterom, odnosno pobjedničkim mentalitetom koji ga je u nekim periodima karijere znao i koštati. Svojeglav kakav i je, svađao se sa trenerima na obje mančesterske strane jer nije dao na sebe. Možemo to nazvati arogancijom i egoizmom, međutim, El Apache je u svakom trenutku znao razloge svojih postupaka.
Njegova profesionalna karijera obiluje brojnim anegdotama, a fokus ove priče ide na njegov period u Italiji. Tamo ga je lansirao Roberto Mancini, današnji trener Intera koji se nije znao pravilno postaviti prema (ne)zahvalnoj individualnosti svog ponajboljeg igrača. Činjenica je da u svijetu ozbiljnog sporta postoje rođeni pobjednici čiji karakteri znaju biti prilično nezgodni i nepredvidivi koji ih automatski postavljaju iznad svih ostalih. Jer osobe poput Lionela Messija i Cristiana Ronalda znaju svoju realnu vrijednost i koliko god se trudili zatomiti povremene valove egoizma i arogancije, to se manifestira kroz razne izjave ili postupke koji se uglavnom gledaju kroz prizmu negativnosti.
Samopouzdanje i gladni mentalitet pobjednika Carlosa Teveza u najzrelijim se nogometnim godinama spojio sa identičnim sebi. Vrućeg ljeta 2013. godine dogodila se dobitnička fuzija. Proračunati direktori prvaka Italije u potrazi za istinskom napadačkom klasom, došli su na ideju oživljavanja potištenog Argentinca koji je pod svjetlima Etihada tonuo do neprepoznatljivosti. Za cirka 13 milijuna eura otkupili su Tevezov ugovor od Manchester Citya i odmah po dolasku nadjenuli mu desetku na leđa.
Taj sveti broj kojeg su klasom i znojem svojevremeno iz utakmice u utakmicu opravdavali Michel Platini, Roberto Baggio i Alessandro Del Piero. Mnogi su taj potez Juventusa nazvali bezobraznim i glupim jer to javno mnijenje imalo je čvrstu podlogu mdash; Carlos je divlja individua koja u jednom trenutku od savršenog mira može napraviti neviđeni rat i kao takav, nije sigurna garancija.
Iz hladnog Manchestera donio je sa sobom i nekoliko kilograma viška. Spartanski režim tadašnjeg lidera Stare dame Antonia Contea, ne samo da je istopio nepotrebne masnoće, nego je i od nepredvidljivog igrača načinio surovog profesionalca maksimalno podređenog kolektivu. Juventusova formacija 3mdash;5mdash;2 u principu nije popularna među napadačima jer ih sputava u kreaciji i napadačkim kretnjama; oba napadača moraju imati ogroman radijus kretanja i biti podređena defenzivi, ma koliku god klasu nosili u svojim kopačkama.
Popularni Apache potisnuo je svoj žestoki ego i posve se stavio u službu Juventusu i Conteu. Želio je ponovo podsjetiti zašto važi za jednog od najboljih napadača svijeta i zbog čega su sve momčadi u kojima je igrao (izuzev West Hama) osvajale trofeje s njim. Juventus mu je došao u najboljem mogućem momentu.
Brzo je ubirao plodove pravilnog rada; u prvoj sezoni odmah dolazi do dva trofeja mdash; Serie A i talijanski Superkup postale su dio bogate riznice trofeja šampionskog igrača, te pobrao priznanje najboljeg igrača Bianconera i Calcia.
Odlaskom Contea prethodnog ljeta, očekivao se raspad sistema podno Alpa. Anarhiju je u najavi trebao predvoditi problematični Tevez kojeg su mediji odmah počeli seliti po raznim krajevima planete pod krinkom da on, kao i ostatak tima, ne mogu nastaviti pobjeđivati bez svog tvorca i glavnog projektanta.
Gaucho je ostao miran i nastavio raditi za zebre u istom ritmu. Dolaskom taktički kreativnijeg i lucidnijeg Massimiliana Allegrija, dobio je ulogu u timu kakvu zaslužuje. Podređen je obrambenim zadaćama i dalje jer to je osnova modernog nogometa danas, međutim, Tevez ima maksimalnu slobodu na terenu i uz Pirla, najviše je zadužen za kreaciju i stvaranje nereda u protivničkoj polovici. Iako do kraja sezone ima još puno vremena, možemo konstatirati da je posve opravdao povjerenje novog mentora.
Osim što zabija lijepe pogotke “iz ničeg”, on operira između veznog reda i napada stvarajući konfuziju protivniku svojim kretnjama, driblinzima i asistencijama za suigrače. Ključan je čovjek na terenu i najveća neugodnost po protivnika. Kad se Juventusu suprotstave obrambeno angažirane momčadi, svojim topom u nozi on će probiti barijeru i olakšati posao ostaloj desetorici koja rade za njega. Kao što i on radi za njih. Idealna i uspješna simbioza.
Hoće li ikoga iznenaditi ukoliko ovog ljeta odluči dres Juventusa zamijeniti Bocinim? Teško. Zov domovine je snažan, ljubav prema klubu sa Bombonere prevelika, Carlitos je u naponu snage i u njemu tinja želja da u takvom izdanju iz tjedna u tjedan oduševljava navijače svoje ljubljene Boce. Baš kao što to radi u Torinu od svog dolaska. Prvo je presudio anemičnom Dortmundu, da bi pogotkom Genoi omogućio Bianconerima nova tri boda i tako ih dodatno približio četvrtom uzastopnom Scudettu. Kod njega nema sredine mdash; ili si u igri, ili ne postojiš. (D.L.)
Dejan Lovrić, Mario Glasnović, Toni Perković, Vice Karin, Boris Rakić
