Sretna nova godina
Nakon što u osam susreta nisu uspjeli doći do sva tri boda (šest nerješenih te dva poraza) igrači West Hama su napokon pobjedili te su u međuvremenu povezali dvije pobjede. Staru godinu su ispratili pobjedom protiv Southamptona, a na isti su način protiv Liverpoola dočekali novu – 2016. godinu.
Liverpool je dolaskom na Boleyn Ground želio nastaviti pozitivan niz kojim bi se još više približio mjestima koje vode u europska natjecanja. Također, željeli su uzvratiti West Hamu za visoki poraz od 3:0 u prvom dijelu sezone – kada su od “Čekičara” na Anfieldu izgubili prvi put nakon 1963. godine. Klopp je nastavio sa svojom standardnom taktikom 4-2-3-1, a za razliku od prethodne dvije utakmice umjesto Lallane i Hendersona, ovog su se puta u početnoj postavi našli Ibe i Lucas Leiva. U vršku napada zaigrao je opet Benteke koji je u zadnjoj utakmici protiv Sunderlanda zabio pobjednički gol.
Slaven Bili je i drugi put u sezoni svladao Liverpool
Slaven Bilić
Domaćini su puno bolje otvorili susret te su ubrzo došli u vodstvo – ubačaj Valencije s desne strane dobro je iskoristio Antonio koji je nadskočio Clynea i pogodio mrežu. West Ham je i dalje nastavio prijetiti te je izgledao puno bolje od svojih protivnika koji su odigrali još jednu blijedu utakmicu. Manuel Lanzini, West Hamov junak sa Anfielda (zabio gol i dodao asistenciju) zatresao je gredu, a isto je na drugoj strani napravio i Emre Can. Liverpool je na cijeloj utakmici uputio svega dva udarca u okvir vrata. Zanimljivo je da su ovako “efikasni” bili i u prvoj utakmici protiv Čekičara kada su uputili samo jedan udarac u okvir. Početak drugog poluvremena donio nam je riješenje utakmice – opet je ubačaj bio koban. Ovog se puta u ulozi asistenta našao Noble, a loptu u gol glavom je pospremio bivši igrač Redsa – Andy Caroll.
Slaven Bilić je tako pobjedio Liverpool drugi put u sezoni što je West Hamu zadnji put pošlo za rukom iliti nogom prije točno 52. godine. Navijače West Hama je osim pobjede razveselio i povratak njihovog ponajboljeg igrača – Dmitrija Payeta koji se vratio na teren nakon tri mjeseca pauze.
Ako je vjerovati uzreci koja kaže: “kako započneš novu,takva će ti biticijela idućagodina” – onda navijače Čekičara očekuje još puno veselih trenutaka u tekućoj godini. (J.L)
Godina nova, navike stare
Kroz jesenski pregled Calcija konstatirali smo jednu važnu stvar – nekim ekipama odmor će itekako goditi. U prvom planu riječ je o milanskom Interu koji je, istina, godinu završio na prvom mjestu, međutim, ne baš u pobjedničkom stilu jer ih je Lazio šokirao na San Siru (1-2). Kratka zimska pauza poslužila je za regeneraciju aspiranta na Scudetto uoči nezahvalnog gostovanja kod Empolija. Empolija, kojeg su mnogi uoči sezone označili kao jednog od kandidata za ispadanje. No, njihov novi trener Giampaolo poznat je po tome da voli graditi igru, on se ne bavi dekadentnim nogometom kakav je tipičan za osrednje ili slabije talijanske momčadi.
Donadoni uzeo ponuđeno
Gospodin želi igru, a to mu ne ide loše, čak naprotiv – Empoli je ekipa koja se nikog ne ustručava napasti i igraju nogomet u punom smislu te riječi. Naravno, nedostaje tu kvalitete u važnim segmentima, ali oni svoju ideju temelje na jednom od najzanimljivijih igrača iz manjih sredina – Riccardu Saponari. Ovog igrača odrekao se Milan koji muku muči s očajnim partijama, vidi čuda, Montoliva i Honde, rastrošnog dvojca koji okupira poziciju na kojoj trequartista Empolija već dvije sezone u kontinuitetu dokazuje da je igrač za veće domete. Kod Milana se tako ništa novog nije dogodilo – igra jadna i bezidejna, dovoljna da svakog oponenta preko puta ohrabri i da mu vjetar u leđa.
Cerci persona nongrata
Pa kako onda poklon ne uzeti, pitao se Roberto Donadoni? O njegovoj Bologni smo pisali u jednoj od prethodnih Registatura, to je u odnosu na početak sezone nova momčad. Poprimaju borbeni karakter koji je nedostajao, kvaliteta za mirnu plovidbu kroz Serie A nije upitna. Presudio im je bivši Juventino, Emanuele Giaccherini u samoj završnici utakmice. Salvu živzduka popili su direktor Galliani, kao i njegovi puleni Montolivo, Honda i najviše Alessio Cerci, igrač koji oduševljava katastrofalnim potezima iz kola u kolo.
Mihajlović bi mogao postati bivši, a doista je za posebnu raspravu tema o krivcima za kontinuiranu patnju Rossonera – uprava koja osigurava igrače u silaznoj putanji poput spomenutog tria ili mladi treneri poput Seedorfa, Inzaghija i Mihajlovića? Prije nego krenemo u ocjenjivanje rada srpskog stručnjaka, imajmo na umu prošlosezonsku kvalitetu igre Sampdorije čiji je autor upravo bio on.
Muke po Rimu
Nova 2016. nije najbolje startala niti za rimske klubove jer su se Chievo i Carpi pokazali kao pretvrdi rivali Giallorossima i Biancocelestima. Dvije oprečne utakmice – na Olimpicu su Lazio i Carpi odigrali negledljivo loš meč gdje domaćin nije uputio niti jedan udarac u gol, dok su na Bentegodiju u Veroni leteći magarci i vučica kreirali nogometnu ljepoticu uz šest pogodaka, po tri u svakoj mreži. Vrijedi istaknuti novi pogodak mladog asa iz Nigerije, Sadiqa Umara, napadača koji pokazuje neke zanimljive nogometne elemente.
Roma je ponovo iskazala defenzivne deficite i kao što smo već nekoliko puta spominjali kroz ovu rubriku – za potrebe osvajanja naslova prvaka Italije, potrebna je perfektna defenzivna igra. Garcijini momci to nemaju.
Kalinić co. animirali Zamparinija
Predsjednik Palerma ponovno mijenja trenere
Najugodnija priča jeseni iz Firenze dobila je novi nastavak. Sjajnom igrom Nikole Kalinića i Josipa Iličića odrađeno je vruće gostovanje kod Palerma. Zaslužena pobjeda 1-3 natjerala je luckastog predsjednika Maurizija Zamparinija na novu smjenu trenera. Opet je podivljao. Otkaz je dobio Davide Ballardini, klupu će preuzeti GiuseppeIachini. Ne bi ovo bilo ništa posebno interentno da baš spomenuti Iachini nije potjeran iz Palerma 10. studenog prošle godine. U pregledu jeseni, već spomenutom u početku teksta, posvetili smo prostor i ovoj anomaliji. Za Talijane, ovakvi ekscesi postali su već normalni. Samovolja jednog čovjeka također nije novi pojam niti nama u Hrvatskoj, odnosno ljubiteljima loptanja po domaćim pašnjacima.
Majstorije Dybale i Insignea
Preostala dva kandidata za zlato također su imala uspješan ulazak u 2016. Juventus je bez ikakvih problema u utakmici lakšeg tempa slomio slabašnu Veronu. U cijeloj priči vrijedi istaknuti novi prekrasan pogodak Paula Dybale, ovaj puta iz slobodnog udarca s nešto više od dvadesetak metara, dok je veliki rekord obilježio i ponajbolji vratar svih vremena, Gigi Buffon. Naime, tijekom jučerašnje utakmice, postao je prvi igrač u povijesti Juventusa koji je skupio 50 000 odigranih minuta za klub, a ta priča se na veselje svih istinskih nogometnih ljubitelja još ne bliži kraju.
Prelijep pogodak zabio je i Lorenzo Insigne, član naše udarne jesenske Serie A postave.
Prekrasnim lobom doveo je u vodstvo nebeskoplave protiv Torina, a sve se završilo konačnom pobjedom Sarrijevih jataka od 2-1. Malo iznenađenje – Gonzalo Higuain nije se upisao u listu strijelaca. Usput, Napoli je igrao bez dva važna veznjaka – Jorginha i Allana, no niti to ih nije uspjelo zakočiti u pohodu na nova važna tri boda.
Nešto smo zaboravili?
Možda ste primjetili da u uvodu teksta nismo napisali niti rečenicu o duelu Empolija i Intera? Nije slučajno, niti smo zaboravili.
Kao što nisu slučajne niti njihove “uno – zero” pobjede, karakteristične šampionima. Jedna na drugu, neumorno, svakako štetno živcima konkurencije. Računica je ubitačna: devet pogodaka, 27 bodova.
NULL
Godina je nova, navike su stare. (D.L)
Los Separatios vs Los Gubas Rojas
Ni Španjolska nije mirovala, opako se gledao Kup Kralja, a.k.a. Trofej za kupovanje mira i smirivanja nacionalnih netrpeljivosti. Barcelona je u najvećem derbiju naših naroda i narodnosti pobijedila Espanyol 4:1 na Campu i tako vjerojatno zakaparila mjesto u idućoj rundi. Messi je oštro počeo kampanju u novoj sezoni, dvije asistencije i dva gola (od čega je jedan bio prekrasan udarac preko živog zida iz slobodnjaka s kakvih 25 metara) već su konkretan ulog kojeg Ronaldo mora “callati” ukoliko će ova nagrada i dalje biti za najboljeg strijelca Europe.
Ipak, vijest da je Messi isporučio vijest uopće ni nije, neke druge pojavnosti i detalji su ipak zaslužili kudikamo više pozornosti mojeg prodornog, dalekovidnom dioptrijom oštećenog, oka. Prva je bila da je Espanyol postavio igru slično kao u nedavnom prvenstvenom dvoboju u kojem je otkinuo bodove Blaugrani – uska formacija u sredini terena i maksimalno markiranje Busquetsa od strane dvojice napadača, značilo je da Barcleona za prenošenje težišta igre mora igrati okolo skrozt preko zadnje linije, što ipak daje dovoljno vremena suparniku da se rekuperira i promijeni na stranu na kojoj je lopta. Idealno rješenje, koje je Lucho i drugu utakmicu zaredom propustio vidjeti jest spuštanje Busquetsa u zadnju liniju, čime bi omogućio bekovima da otiđu visoko, za sobom povuku krila Espanyola i naruše im primarnu obrambenu strukturu. Također, igra s trojicom bi ne samo dala bolju cirkulaciju u zadnjoj liniji – jednostavno, ima puno više kuteva za primopredaju lopte u takvim uvjetima, već bi i otežala posao napadačima Espanyola. Kada usko markiraju Busquetsa, jednostavno gaje pratiti i zalijepiti se uz njega – kada njega nemaju u svojoj zoni, moraju zatvarati linije pasa prema drugim Barceloninim veznjacima koji su im konstantno iza leđa i, samim time, ne vide ih cijelo vrijeme , lako im se zavuku u slijepi kut i prime loptu. Na ovo sve se nadovezala gruba igra Espanyola, i to vrlo lukava -a za razliku od drugih ekipa koje fauliraju Barcelonine igrače već kad ostvare prednost, što samo po sebi nosi kartone, Espanyolovi igrači ih ometaju u prvotnom ostvarenju bilo kakve prednosti, kada sudac više tolerira zakašnjele startove.
Barcelona je sve do trećeg gola koji je definitivno prelomio utakmicu, stvorila jako malo – sve što su imali došlo je kao posljedica visoko postavljene linije gostiju i nekog oblika polukontre. Općenito, siječanj je krizno razdoblje za Blaugranu – zbog periodizacije priprema, upravo sada je sinusoida fizičke forme u padu, i nije neobično što najviše problema u igri, presingu i harmoniji već 5 sezona zaredom imaju uvijek u ovo doba godine. Ukoliko se ovaj period izgura s jednakom razlikom u odnosu na madridski duo, Katalonci će biti poprilični kandidati za novi naslov u Primeri. Ova utakmica dala je i debi Arde Turana i Vidala – Turčin je zaigrao od početka umjesto Rakitića, dok je Vidal zadnjih 20 minuta zamijenio Danija Alvesa. I dok je Vidal prekratko igrao za konrketnu ocjenu, Arda Turan je pokazao razumijevanje pozicijskog napada Barcelone, kretanja svojih suigrača i odigrao sasvim solidnu utakmicu. Jednom kada do kraja klikne, trebao bi biti veliko oružje i nova mogućnost za rotaciju u redovima aktualnog prvaka Europe. (V.K)
Atletico iz budućnosti nadigran na Vallecasu
Neki novi Atletico, s dva mladunca koja mnogo obećavaju – argentinskim wunderkidom Kranevitterom u srcu vezne linije i Teye Partey ( u prijevodu s jamajkanskog engleskog – čajanka) uz i ispred njega, bili su nadigrani u prvom poluvremenu od strane estetski dojmljivog Raya, dok su u drugom iskoristili divljiju utakmicu i došli do izjednačenja koje bi im moglo donijeti prolaz.
Teye Partey prvo je poluvrijeme utakmice odigrao kao desetka, dok je u drugom funkcionirao kao “orač i kopač” u oba smjera, ili fensi rečeno, box to box veznjak. Dojmljiva je bila efikasnost njegovih odluka i mirnoća u rješenjima, čini se da vrlo brzo razmišlja pod pritiskom i da će ga se moći koristiti i dublje na terenu bez straha od gubitka lopte. Možda i najbolji pojedinac kod gostiju u ovoj utakmici. Valja istaknuti i disciplinu u povratnoj trci, gdje se u nekoliko navrata šrpitnom vratio i stao u liniju s otalim veznjacima čime je omogućio bočnim veznim igračima da pritišću suparnika gdje god žele, bez da forma i stabilnost ekipe pate zbog toga.
Kranevitter, kao moj ljubimac, nije puno dolazio na štih. U obrani sakriven u čvrstom Atleticovom bedemu nije imao ogromnih poteškoća, prema naprijed jednostavno nije imao što pokazati – malo je bio na lopti, a prvih 60 minuta Atletico je samo gledao kako izbjeći agresivan presing gostiju, bez velikog progresa u napadu.
Rayo je igrao svoj klasični, pozicijski nogomet, s pametnim prepunjavanjem pozicija i zona gdje nisu imali praznog dijela terena, ali za razliku od brojnih drugih utakmica, igrali su mnogo strpljivije i nisu preskakali pasove. Zbog toga su gubili mnogo manje lopti i čak uz visoku zadnju liniju onemogućili Atleticu kontre na koje obično ekipe protiv Raya mogu računati, a postavkom s dubljom zonom čini se da je baš to ono što je Cholo htio. Fin je bio mehanizam dovođenja krila do lopte – bufući da grade u 2 4 3 1 formi, u kojoj su dva stopera jako duboko, Atleti su četvoricu u istoj liniji pritiskali u 4-1-4-1 obliku, gdje bi Kranevitter ostao kao jedini čistač u veznoj liniji. U tim bi trenucima krila Raya došla centralno, svaki s jedne strane Kranevittera i uvijek bi barem jedna od njih bio spreman primiti pas koji probija dvije Atleticove linije. Samo je maksimalna Atleticova organizacija, komaptknost i fleksibilnost tala nap ut tome da se ovo mnogo efikasnije iskoristi. Nije Atletico bio porozan, ali svakako je loptu oduzimao mnogo rjeđe nego je očekivao. Drugi dio skroz nova utakmica, Atleti prelaze na 4-3-3, i jedni i drugi igraju direktniji nogomet bez prave kontrole i s puno dugih lopti. Atletico je u tome bio malo spretniji, i iz jedne ispodprosječne predstave izvukao dobar rezultat. Fanovima granično nestabilnih persona svakako preporučam gledati uzvrat, nikad ne znate koliko ludi gulaš može skuhati Paco Jemez. (V.K)
Joško Listeš, Dejan Lovrić, Vice Karin
