Alžirska lisica
Lani su, negdje u ovo doba, bili posljednji, a sada bježe najbogatijim timovima Otoka velikih 5 bodova. Neki kažu da je stvar u činjenici da igraju samo jedno natjecanje, odnosno da ih nema u Europi. No to je pretjerana simplifikacija. Na krilima fantastičnog Mahreza promarširali su i kroz plavi dio Manchestera, ostavivši u nevjerici nogometni svijet. Lisice su apsolutni nogometni hit i željena senzacija neutralnih navijača diljem Europe. Hoćemo li ih konačno shvatiti ozbiljno?
Nervoza se u potpunosti uvukla u velike engleske klubove, silni milijuni utučeni u igrače i građenje ekipa tope se pred magijom praktički nepoznatog alžirskog umjetnika. Nešto najljepše što engleski nogomet uopće nudi ove sezone golovi su i asistencije neuhvatljivog Riyada. Alžirac je zasjenio sva mega-pojačanja velikih klubova i u pravoj modernoj bajci vodi Leicester prema neslućenim visinama. On je ona magična prevaga u ovom timu prepunom nepoznatih igrača. Vardy zabija, ali Alžirac je neuhvatljivi kreator, onaj koji čini razliku na terenu, baš kao što je to radio i na Etihadu. Leicester City je vodea momad lige
Stadion je utihnuo već tijekom utakmice, a Ranierijeva družina je skinula još jedan veliki skalp. Činjenica da City više sliči na skupinu individualaca, nego na ozbiljnu momčad ne može i ne smije umanjiti trijumf Lisica. To su sve problemi koje Manuel Pelegrini ostavlja u amanet svom nasljedniku, teško je i očekivati da će Čileanac u preostalom periodu na klupi Građana uspjeti preokrenuti stvari. Biti će to i veliki, najveći izazov za karizmatičnog Katalonca.
No ovih nekoliko redaka nećemo potrošiti na probleme Citija. Leicester zaslužuje da se honorira još jedan sjajan nastup. U klasičnoj engleskoj 4-4-2 postavi, sa sjajnim otvaranjima, u kojima samo čekate trenutak kada će Vardy pretrčati protivničke stopere, nakon što mu suigrači osvoje loptu i onda gurnu u prostor. Sreća mu ovaj put nije bila naklonjena. Imao je matnu situaciju za 0:4, kada je u svom stilu izišao sam ispred golmana Harta, ali ovaj put nije namjestio nišanske sprave. Leicester nije kao Barcelona, ne uživaju u posjedu i ne dominiraju utakmicom. Ali su savršeno uštimana družina, u kojoj svatko zna svoje zadaće. I rade to zaista odlično. Njihovi prekidi su opasni skoro kao i njihovi protunapadi.
Huth je zabio dva gola, oba nakon prekida, no svi ono koji su gledali utakmicu pričaju o potezima Alžirca. Najprije je asistirao savršenom loptom za 0:1. Onda je uslijedio najljepši potez utakmice. Primio je pas od Nrsquo;Golo Kanteacute;a, savršeno izbjegao start klizećeg Otamendija, a onda zaplesao kraj dezorijentiranog Demichelisa. Martin u jednu stranu, Mahrez i loptu u drugu. Ni to mu nije bilo dosta. Loptu je poslao u jednu, a Harta lažnjakom u drugu stranu, kao da se radi o penalu. Bio je to najljepši potez utakmice, jedan od onih koje želite gledati uvijek iznova. Na trenutak mi je u sjećanje vratio Ronaldinhov gol u Madridu i pljesak domaće publike. Zabio je Mahrez 14, namjestio još 10 ove sezone, zasjenivši sve velike zvijezde Premiershipa.
Ne postoji nogometni romantičar, koji ne bi želio vidjeti konačno slavlje Leicestera. Na krilima Vardija i Mahreza mogu do kraja. Moraju!
Edo Zdravković
Prekida se četverogodišnji post – subota donosi pravi derbi
Prošlo je gotovo četiri godine otkako se na Apeninima odigrala jedna od najkontroverznijih, ujedno i najvažnijih utakmica unazad desetak sezona. 25. veljače 2012. susreli su se Allegrijev Milan, aktualni prvak i Conteov Juventus, iznenađujući kandidat za preotimanje zlatne medalje.
Pamtit će se zauvijek neopravdano nepriznati pogodak Sulleyja Muntarija pri rezultatu 1-0 za Rossonere. Da li bi se Juve vratio i nakon dva pogotka minusa spada u sferu priča “što bi bilo, kad bi bilo?”, no, ostaje upisano da je taj ogled završen rezultatom 1-1 gdje su se torinezi spasili u ključnoj utakmici sezone. Bliža im budućnost tada donosi Scudetto u ruke uz odigranu sezonu bez poraza. Allegriju ostaje gorak ukus u ustima i mjesecima poslije osjeća posljedice spominjući već legendarnu rečenicu “gol di Muntari”.
Tih je dana paralelno započela i dominacija Stare dame Calcijom, osvajaju četiri naslova prvaka u nizu u prilično dominantnom ruhu ostavljajući konkurenciju bez ikakve šanse. Što direktno kroz međusobne okršaje, što krajnjim plasmanom i bodovnim učinkom gdje su znali stvarati i dvoznamenkastu prednost, odnosno finalni troznamenkasti broj bodova nakon 38 odigranih kola.
U subotu nas oekuje derbi dvije najbolje momadi sezone
Na veselje svih neutralnih fanova talijanskog nogometa, aktualna sezona kreira najneizvjesniju borbu od spomenutog datuma 25. veljače 2012. Milanovu ulogu preuzima Napoli, goropadni Partenopei predvođeni sjajnim trenerom Sarrijem i nezaustavljivim Gonzalom Higuainom. Oživljavanje Maradonih slavnih dana narušava, naravno, tko drugi nego li dosadni Juventus koji je imao katastrofalan ulazak u jesenji dio sezone.
Tri pobjede, tri remija i četiri poraza po velikoj su ih većini mišljenja diskvalificirali iz borbe za prvo mjesto, međutim, to ih je samo dodatno razgalilo u toj mjeri da su posve “podivljali” i nakon 28. listopada prošle godine i poraza kod Sassuola nanizali strahovitih četrnaest uzastopnih pobjeda u nizu. To ih je plasiralo na poziciju broj dva, baš dva boda iza jednako tako kvalitetnog Napolija koji pobjeđuje uz doista dojmljiv dojam.
Može se konstatirati kako su obje ekipe u vrhunskoj formi i ovaj derbi koji je na rasporedu 13. veljače (subota) od 20 i 45h ima imperativ prikazati niz detalja koji u nastavku prvenstva mogu odlučivati o tome tko će sezonu završiti šampionski.
Dakako, odluka o prvaku ne pada u slučaju pobjednika domaćina ili gosta na Juventusovoj Areni jer se ima igrati još trinaest rundi poslije ovog sudara, a koliko toga vrhunskog se može prikazati kroz taj broj utakmica, najbolje otkriva Allegrijevo i Juventusovo podizanje iz pepela.
Klub iz Napulja ima se čemu nadati jer njihova igra u svakom pogledu ima “glavu i rep”, mogu oni itekako nauditi Bianconerima pametnim djelovanjem kojeg dokazuju iz vikenda u vikend.
Ipak, jedno je pitanje ključno – imaju li dovoljno hrabrosti za takvo što? Aktualni prvak bojažljivost strogo kažnjava.
Dejan Lovrić
Chelsea – Manchester United
Ostvarenje mokrih snova svakog gledatelja i navijača, a posebno analitičara, same kreme analitičara – poput mene. Znam, loš pokušaj humora, ali vjerujte mi, to je ništa prema tome kakvu utakmicu analiziram.
EDIT: drugo poluvrijeme je diglo utakmicu.
Dvoboj nekadašnjih nogometnih Titana, Hiddinka i Van Gaala. Prije 20-ak godina vjerojatno bi trebao vlažne maramice i role wc papira na samu pomisao susreta momčadi koje vode ova dva giganta. Kad bolje pomislim, prije 20-ak godina sam to otprilike i trebao, neovisno o spomenutim trenerima.
Prije početka sezone očekivao sam da će ovo biti dvoboj momčadi sa vrha ljestvice, a ne 13. i 5. ekipe u ligi u kojoj je Leicester prvi, barem za sada. Ne želim ništa oduzeti Leicesteru, dapače, jako mi je drago da su tamo gdje jesu i skidam im kapu.
Krećemo na utakmicu.
NULL
United je počeo u nekom 4-1-4-1 sustavu, gdje su Mata i Fellaini igrali široko, blizu Martialu, odnosno Lingaardu, dok su bekovi Uniteda igrali dosta visoko. Fellaini je imao dvije uloge, jedna je izvlačenje prema krilu kako bi u trokutu: on, Lingaard i Darmian, United probio bok, a druga je uloga ˝drugog napadača˝ gdje bi se pozicionirao kod Terryja ako bi lopta bila na drugoj strani, kod Martiala.
Ovakvom postavkom United je ispraznio sredinu terena. Carrick je bio jedini centralni igrač, uz dvojicu stopera. To je imalo za posljedicu to da bi često Martial i Lingaard, a češće Martial, primali loptu u situacijama kad bi bili udvojeni. Nemoguće je odmah od Carricka dodati loptu na bok i očekivati višak. Protivnik je već tu, treba ga malo zavaljati. Jednom je Martial ostao 1 na 1 i njegov šut je obranio Courtois, u ostalim situacijama udvajanja su riješila problem. Na drugoj strani su Fellaini, Lingaard i Darmian nekoliko puta lijepo kombinirali, ali bez precizne završne lopte.
Chelsea je igrao u 4-4-1-1 bloku, gdje su pokušavali preko četiri igrača, Fabregasa, Williana, Oscara i Coste, nešto napraviti u tranziciji. Problem koji su imali je taj da su sva četvorica primala loptu s protivnikom na leđima. U takvoj igri, jedini je Willian nešto uspijevao napraviti kroz igru 1 na 1. Sve što je Chelsea kreirao došlo je uglavnom preko njega. Dojma sam da bi im Hazard u toj igri puno više donio nego Oscar ili Fabregas. Matić i Mikel su ˝čisti holderi˝ i njihov doprinos u napadačkoj igri ili eventualno dolasku naprijed je minimalan.
Prvih 20-ak minuta je tako pripalo Unitedu koji je imao veći posjed, ali jako malo šansi. Onda smo imali nekih 20-ak minuta gdje nijedna momčad nije imala kontrolu i u toj se igri bolje snalazio Chelsea koji je imao i najbolju šansu preko Coste za 1-0, ali ostalo je 0-0.
Početak drugog dijela donosi nam opet bolji United, a prvu promjenu poteže Hiddink. Vadi Oscara, a uvodi Hazarda. Ideja je vjerojatno bila dobiti jednog igrača koji može nešto u igri 1 na 1, osim Williana.
Ipak, United vodi. Carrick je doveo loptu naprijed nečuvan, odigrao na drugu stranu, overlap, povratna i Lingaard za 0-1. Vrhunski gol, sjajna reakcija Lingaarda. United ništa nije mijenjao u postavci.
Slijedi reakcija Hiddinka, prvo je izveo Zoumu koji se gadno ozlijedio i uveo Cahilla, a onda je povukao Matića i uveo Pedra. To je značilo promjenu kod Chelsea.
Fabregas je prešao na šesticu, kao partner Mikelu, ali ˝uz dozvolu˝ da ide naprijed. Pedro je zaigrao desno, Hazard lijevo, a Willian iza Coste. Doduše, to je samo okvirno jer su Willian i Hazard često lutali. Nekad bi došli kod Pedra, nekad oba lijevo, nekad u sredini.
Druga stvar je bila dizanje bekova visoko što je prisililo United da se povuče dublje sa krilnim igračima. Chelsea je dobio ˝momentum˝.
NULL
Problem Uniteda je sada bio taj što je Carrick bio opterećen. Oko njega su igrali Hazard i Willian, a i Fabregas se priključivao. U 79. minuti Van Gaal vadi Fellainija i uvodi Schneiderlina kao pomoć Carricku.
NULL
Imao je Chelsea inicijativu, imao je i šansi, ali De Gea je u par navrata vrhunski reagirao. Chelsea je s Cescom na 6, a Willianom, Hazardom i Pedrom iza Coste dobila igrače koji rade bez lopte, ali mogu i 1 na 1 napraviti nešto. Posebno Hazard i Willian, nešto manje Pedro. Cesc je ovdje služio kao svojevrsni QB.
I onda, kad se činilo da je gotovo, Fabregas odigrava u sredinu, Blind ispada i Costa ostaje sam. Uz malo sreće, zabija za 1-1 u sudačkoj nadoknadi, a onda umalo zabija i za 2-1, ali opet De Gea spašava.
Gledali smo tako dva različita poluvremena, ali realno, malo kvalitetne igre i dosta grešaka. United sa širokim postavljanjem Fellainija i Mate nije postigao puno, po mom sudu. Napadi su im bili jednodimenzionalni, a Chelsea nije uspijevao igrati sa četiri igrača, bez pomoći šestica ili bekova. Drugo poluvrijeme je donijelo promjenu momentuma i ulazak gore spomenutih igrača, uz neke promjene pozicija, rezultiralo je puno boljim Chelseajem. Uz malo sreće, mogli su potpuno okrenuti utakmicu.
Van Gaal bi po meni trebao igrati sa Herrerom u sredini, uz Carricka, npr. Ili kombinacija Carrick, Schneiderlin i Herrera kao 8. Mata na jednom boku, a na drugom Martial. Kad igraju Schweinsteiger i Carrick prespori su u posjedu. Kad Carrick igra sam nemaju sredinu terena. S druge strane, Mikel i Matić skupa? Njih dva čine solidan blok, ali prema naprijed su jako limitirani. I Fabregas na 10 mi nije neko ekstra rješenje, iako, iskreno, ne znam na kojoj poziciji on može dati maksimum na duže vrijeme.
Ivan Milošević Bilušić, GPB
