U REGISTATURI #12 – Usprkos porazu Simeone može biti zadovoljan izvedbom svoje momčadi

Pišem Barca, pamtim Atleti

Autobus u šesnaestercu, kolokvijalno označava taktiku kojom su mnoge ekipe pokušale, ako ne odnijeti bod(ove) sa Camp Noua, onda barem proći sa što boljim rezultatom. Dupli blok i opstrukcija igre, bez dubljeg izlaska na protivničku polovicu, čekajući eventualno priliku iz kakve kontre ili polukontre. Sjetimo se samo Mourinhovih dolazaka u Kataloniju.

Argentinski dvojac na klupi Atletica, pod ravnanjem Diega Simeonea otpratio je i definitivno navedenu taktiku u ropotarnicu povijesti, pruživši nogometnim sladokuscima nove razloge za simpatiziranje Colchonerosa. El Cholo je svojim trupama naredio visoki presing, napadali su igrače Barcelone duboko na njihovoj polovici, onemogućivši im gotovo potpuno kontinuirani posjed. Preuzimali su svjesno rizik ulaska iz drugog plana no Barca nikako nije mogla do zraka. Štoviše Atletico je znao bez respekta uzeti loptu, stvarati prilike. Prvu je majstorski anulirao Bravo, vratar koji brani u fantastičnoj formi. No ni on nije mogao ništa kada je Koke ostao sam i iz prve pogodio ubačenu loptu Saula za neočekivano vodstvo gostiju. Neočekivano samo bookmakerima i onima koji nisu gledali utakmicu, jer Atletico je bio apsolutno bolji. Pokušaji Barcelone završavali su nerijetko krivim pasevima ili u bloku fanatičnih igrača u crvenom-bijelom, koji su apsolutno dominirali početkom utakmice.

Barcin trojac u napadu bio je striktno markiran, dupliran i potpuno neopasan na početku. Cijela je ekipa izgledala grogirano i ošamućeno dok su protivnici organizirano, sistematično i energično dominirali i pritiskali po cijelom terenu. Blaugrana je čekala više od 25. minuta do prve prilike, a onda je stiglo izjednačenje. Neymar za Albu, koji ne nabacuje odmah, mala zadrška, Messi se otvara i pogađa za izjednačenje. Brza,malonogometna akcija, Oblak nema šanse protiv Lea. A onda i konačni preokret, prekrasno dodavanje Dani Alvesa, Luis Suarez ulazi u prostor u idealnom trenutku, savršen tajming i onda jedan genijalni potez najbolje “devetke” na svijetu. Samo malo je usporio, dok mu se protivnički stoper približavao, pričekao ga, ogradivši se, a onda iz blizine matirao nemoćnog Slovenca. Fantastična reakcija Urugvajca! Do kraja poluvremena gosti su (zasluženo) ostali sa igračem manje, Felipe Luis morao je vani zbog nesmotrenog i opasnog starta na Messijevo koljeno.

Barca je preokrenula, imala igrača više no u Cholovom nogometu to ne znači apsolutno ništa. U nastavku ulazi sa dvije zamjene, a mladi Yannick Carrasco odmah stvara pomutnju. Njegova brzina, okomitost i odlučnost dovode do matne situacije za Griezmanna čiji udarac s(p)retno zaustavlja Čileanaca na vratima domaćih. Bravo je bio ključan čovjek domaćih, dok su Atleti i u sa čovjekom manje nastavljali lov po cijelom terenu. Nadtrčali su Barcu uvjerljivo i prikazali beskompromisni gard, fanatizam i onu “glad” za uspjehom koju im je dvojac Simeone/Burgos uspješno presadio iz vlastitog sportskog genoma. Možda i za nijansu previše “nabrijani” gosti ostali su sa još jednim igračem manje, nakon što je Godin potpuno nepotrebno i nekontrolirano “podignuo” Suareza.

Barca je uspostavila kontrolu sa 2 igrača više, imala prilike preko Arde Turana i Alvesa, no ekipa koju vodi Simeone se ne predaje nikada. U subotu nisu uspjeli, Barcelona je slavila, zahvaljujući prije svega inspiraciji i individualnoj kvaliteti, ali mnogi će pamtiti dojmljiv nastup gostiju. Samopouzdan, organiziran, fanatičan i rastrčani Atletico.

“Ako već moramo izgubiti onda volim izgubiti ovako” rekao je najbolji trener Primere.

Edo Zdravković

Andrea Leonardo

Antonia Contea u Italiji posljednjih godina itekako poštuju zbog raznih čudesa ostvarenih na klupi Juventusa. No, do njihove klupe legendarni veznjak je morao doći dokazivanjem kroz manje sredine. Jedna od njih je Bari s kojim je 2009. godine izborio promociju u Serie A patentirajući obrambeni tandem budućnosti – Leonardo Bonucci Andrea Ranocchia.

Bonucci je velika uzdanica Juventusove obrane

Tada goloboradi talijanski braniči, ali i veliki prijatelji, prolazili su također put dokazivanja kroz niže razine kako bi se nametnuli svojim matičnim klubovima – Interu, odnosno Genoi. Vrijeme će ih odvesti potom u dva velika kluba. Bonuccija uzima Juventus, Ranocchiju Inter. U Interu svi oduševljeni akvizicijom, naročito tadašnji predsjednik Massimo Moratti koji izjavljuje: “Konačno Talijan u našim redovima!”. U Torinu, priča obrnuta. Bonucci označen kao jedna od najlošijih kupovina novog direktora Beppea Marotte (15mileuro;), igrača se smatra kikserom i nedostojnim velikih ostvarenja.

Sudbina 2011. godine kući vraća Antonia Contea gdje ga dočekuje jedan od omiljenih učenika iz Serie B avanture – Leonardo Bonucci. Igrač, kao i čitava ekipa Stare dame, kronično pate od manjka samopouzdanja i u startu nisu materijal za šampiona. S druge strane, Leov veliki prijatelj Andrea polako se etabilira u važnog prvotimca Nerazurra uz velike riječi legendarnog kapetana Javiera Zanettija: “Sjajan je, a posebno mi se sviđa njegova liderska crta!”

Conteova trenerska evolucija značila je i evoluciju stasitog braniča iz Viterba – Bonucci uživa maksimalno povjerenje mentora u formaciji 352 gdje grabi poziciju srednjeg braniča u danas već neponovljivoj obrani Chiellini – Bonucci – Barzagli. Taj trojac činio je kao što i danas čini granitnu prepreku ispred Gigija Buffona, a kiksevima skloni Leonardo drastično je napredovao pod paskom iskusnijih Chiellinija i Barzaglija. Tako je Conte jednim potezom učinio dvostruku “uslugu” svojoj momčadi jer je bilo teško uklopiti tek pristiglog Andreu Pirla, a istovremeno igrati i u obrani četiri s braničima koji su Juve doveli do drugog uzastopnog sedmog mjesta sezonu prije.

Bonucci je instaliran kao korektor obrane tri te kao osigurač Pirlu čija će trkačka moć srazmjerno poznim godinama opadati. Iz sezone u sezonu njegova izdanja su sve bolja i bolja, postaje i standardni prvotimac reprezentacije Italije i neizostavni član udarnih jedanaest Juventusa do dana današnjeg.

Ranocchia je na izlaznim vratima Intera

Slabljenjem Intera, točnije, čestim promjenama trenera, pati kompletan roster Intera, pa tako robuju nerealnim ambicijama posljednjih sezona. U ljeto 2014. godine, Andrea postaje kapetanom crnoplavih nakon Zanettijevog odlaska u mirovinu. Trebao je predstavljati istinskog momčadskog lidera, naročito u svom poslu – obrani. Međutim, konstantnim turbulencijama u klubu, Ranocchia pati, ponajviše nakon dolaska Roberta Mancinija u jesen 2014. koji instantno prelazi na formacije s četiri igrača u posljednjoj liniji. Andrea, kao i njegov prijatelj Leonardo, ipak najviše uživa u obrani na poziciji “libera”.

Vrijeme i stalne taktičke rotacije Mancinija posve su demolirale samopouzdanje Ranocchie koje je i prije njegova dolaska bilo na klimavim nogama. Kad god bi zaigrao, osjećala se nelagodnost u njegovoj igri. Vrijeme ga je polako zakucalo za klupu, kapetanska traka prebačena je napadaču Icardiju uoči početka aktualne sezone, a i samom stoperu je bilo jasno da za njega u Interu mjesta neće biti kraj sjajnog dvojca Miranda – Murillo.

Put ga vodi u Sampdoriju kod Montelle gdje odlazi na šestomjesečnu posudbu potpisanu 28. siječnja ove godine. Od tada je odigrao dvije utakmice u dvije različite formacije (4-2-3-1 i 3-5-2) i uspio direktno skriviti tri pogotka koje su klub iz Genove koštale važnih bodova.

Mnogi se pitaju – ima li mu spasa?

S druge strane, njegov najbolji prijatelj Leonardo budan sanja podno Alpa – obrana tri čiji je član, najvažniji je element ekipe koja je nanizala petnaest uzastopnih pobjeda (dvije u kupu, trinaest u Serie A) u posljednjih petnaest utakmica.

Ugrubo, može se konstatirati kako je Bonucci imao sreće susresti se ponovo s Conteom u najvažnijem periodu karijere – onom kad se lomilo hoće li igrač postati osrednji kikser za prosječne Serie A klubove ili će se razviti u pouzdanog braniča ponajbolje europske obrane.

Ranocchia nije bio te sreće.

Dejan Lovrić

Očajni Stoke lagan zalogaj za United

Od bogatog tjednog EPL programa izabrao sam utakmicu Uniteda i Stokea. Razlog je što sam želio vidjeti u kakvom je stanju United pred derbi sa Chelseajem i da li su pojedine partije Stokea koje sam upratio ove sezone plod dugotrajne i smislene vizije ili slučajnosti. Ekipa koja ima tri bivša igrača Barcelone, demo Ibrahimovića u Arnautoviću i Shaqirija znala je zablistati ove sezone, u utorak to nije bio slučaj. Uvrštavanje Croucha i Waltersa u prvih 11 značilo je i povratak starim navikama, nabijanju. Pullis nije bježao od toga, imao je par pripremljenih napadačkih setova kojih se ekipa držala i tako kupila bodove. Ovaj Stoke je u krizi identitea. Još uvijek ne vjeruju u stil igre koji su izabrali niti imaju dubinu da u svakoj utakmici imaju privilegiju izvesti adekvatan kadar. Kompromis obično vodi rezultatima poput večerašnjeg. Izgledali su očajno i s loptom i bez nje. Bez šuta u okvir gola svih 90 minuta uprkos defanzivnim nedostacima koje je United pokazao i koje će ozbiljna ekipa znati iskoristiti.

Kad smo kod defanzivne strukture Uniteda ona se nije mijenjala i nije značajnije napredovala od početka sezone. I dalje se radi o ekstremnom markiranju čovjek na čovjeka koje se posebno primjeti u veznom redu. Kako United nema jasno određene gabarite štoper-špic i krilo-krilo u kojem će se ova preuzimanja dogoditi, ekipa ostaje razvučena u oba pravca. Stokeov više nego limitirani plan sa loptom gdje su u svakoj situaciji dugim loptama tražili mismatch fizički superiornih napadača na protivničkom obranom išao im je u prilog. Ekipa sa dobrim štoperima na lopti i planom kako čisto izaći iz prve faze napada (čime bi natjerali vezni red Uniteda na preuzimanje) može stvoriti konfuziju u obrani Uniteda i višak između linija, te će im sigurno napraviti probleme. Englezi generalno još uvijek ne vjeruju u lavolpijanu i izlazak pasom od vlastitog gola tako da ćemo za neki veći pritisak na defanzivni sistem Uniteda morati pričekati. Čak i nakon ozljede Wollschieda i pomicanja Johnsona na štopera, Stoke se nije upuštao u rizik igranja od vlastitog gola niti iznošenja lopte od strane stopera.

Ofanzivno United je živnuo, ovo je vjerovatno najbolja predstava ove sezone, pogotovo u zadnjoj trećini terena. Protivnik im je ponovo išao na ruku, bez adekvatnog pritiska na loptu niti kompaktne zone, u situaciji mahom individualne odbrane United je ostavljen da sam odlučuje o svojoj sudbini. Već na početku utakmice se dao primjetiti mnogo agresivniji pristup domaće ekipe – sve su linije pomakli za dvadesetak metara više u teren čime su prikrili neke od ofanzivnih nedostataka, prije svega slabe konekcije u posjedu i odsječenost prednjeg dijela ekipe od obrane i para zadnjih veznih. Sa agresivnijim pristupom krila su dobijala podršku bekova koji su vezali svoje čuvare i obranu Stokea često pretvarali u šest u liniji. U toj je situaciji Mata na centralnoj poziciji došao do izražaja kao igrač koji suhom trkom i svojim osjećajem za prostor značajno doprinosi ekipi konstantnim stvaranjem 3 na 2 viška uz aut linije. Generalno više sa Martialom na lijevoj strani koji je bio fokalna točka Unitedovih napada. Dodatni pritisak na obranu Stokea dalo je ”otpuštanje” jednog od zadnjih veznih koji se priključivao napadu iz drugog plana.

United je zahvaljujući agresivnoj igri bekova poveo, Borthwick-Jackson je asistirao za Lingarda na drugoj stativi. Drugi i treći gol su nešto najljepše što su navijači Uniteda vidjeli na Old Trafordu ove sezone. Kod drugog gola treba skrenuti pažnju na to koliko znači plemeniti igrač na lopti kao okidač kontre. Carrick je jednostavnim lob pasom eliminirao sve u zoni oko lopte, igra na trećeg i perfektna realizacija Martiala na drugoj strani poslije asistencije Rooneya. Treći gol oslikava glavnu ideju Van Gaala sa loptom, direktan pas Blinda kroz linije za Matu, proigravanje za Martiala i završnica Rooneya na drugoj stativi. Perfekcija!

Uprkos tome što se fokus na Martiala isplatio i dalje zamjeram preveliko oslanjanje na njegovu individualizaciju. Martial je definitivno igrač oko kojeg se treba graditi United, jedini sposoban napraviti višak driblingom, ali napad Uniteda mora biti raznovrsniji. Trenutni kadar možda to i ne zadovoljava, ali ako je ovo put koji su odabrali, onda još jedan vrhunski dribler na drugom krilu mora biti prioritet broj jedan na transfer tržištu.

United i dalje ima mnogo sistemskih nedostataka, ali igraju agresivnije i bolje, pogotovo sa loptom u nogama. Nedjelja i London će pokazati gdje su u ovom trenutku. Stoke je doveo Imbulu za velike novce, čini se da nastavljaju raditi na svojoj viziji, večerašnja partija je bila izlet u staro koji nije donio rezultat.

db, GPB