Ko bi gore, sad je dole
Domaćim porazom od Swanseaja, momčadi koja se dovela do borbe za opstanak, Everton je još jednom potvrdio titulu “najbolje loše” momčadi u ovosezonskom izdanju Premiershipa, potpuno nepredvidljivom i prepunom oscilacija. Roberto Martinez je, po preuzimanju kormila prije nepune tri godine, odlučio poprilično promijeniti metodologiju rada u odnosu na prethodnika Moyesa; oslanjajući se na temelje čvrste defenzivne strukture, težište je postupno prebacivao na brzu tranziciju i napadačku fluidnost. To je Everton oblikovalo u momčad koja nije samo sklona otkidati dva boda onima s vrha tablice, već da ima kapacitet i provaliti unutar tog renomiranog društva. Rekordna 21 pobjeda u prvih 38 utakmica na klupi Evertona, kao i peto mjesto na kraju te sezone 2013/2014. bili su dovoljan zalog da se Martinezu ponudi produživanje ugovora na trajanje od pet godina, što je i prihvatio baš negdje u ovo doba lani.
Simptomatično, problemi na Goodison Parku su krenuli baš negdje nakon što je tad Martinez i potpisom zagarantirao pretvaranje Evertona u momčad koja će se boriti za vrh tablice. Spor uvod u sezonu 2014/2015. se protegnuo sve do kraja lanjske kampanje, a ono što je tada bio tek jedan od simptoma regresa Evertonove igre – zatvaranje njihovih izrazito motoričnih bekova popularnim “Pulisovim ključem” – ove sezone je poprimilo nove, zabrinjavajuće konture. Objektivnosti radi, napad im još uvijek djeluje jako uvjerljivo. Barkley se nakon zaliječene ozljede promeće u motor ne samo Evertona, već i engleske reprezentacije, dok je dvojac Lukaku/Delofeu – nije pretjerano reći – sigurno u top tri dueta lige po komplementarnosti i međusobnom razumijevanju. U tom segmentu je lani Everton također dosta kaskao; što zbog nekonstantnosti rotiranjem Mirallasa, igrača solidne tehnike ali potpuno lišenog mogućnosti praćenja Lukakuovog tempa igre i zubom vremena nagrizenog Konea, što zbog eksperimentiranja na širokim pozicijama, gdje su spomenuti Kone i Lennon završavali u za njih neprirodnim situacijama, ostavljajući Lukakua potpuno izoliranog u špici.
Ono što ove sezone kronično nedostaje tom napadačkom dijelu ekipe je obavezna igra: ako Barkley ne preuzme periodično igru box-to-box veznjaka (kao nedavno u susretu protiv Tottenhama), protivnik dobiva previše prostora da presingom zatvori bekove Bainesa i Colemana, te još pogubnije – restriktira slobodu stoperskom paru Stones – Funes Mori/Jagielka, što se poprilično puta ove sezone pokazalo pogubnim receptom po Everton. Iako je Stones nedvojbeno potencijal za zaliječiti engleske reprezentativne rane na poziciji stopera, ove sezone je jednostavno previše dekoncentriran; igrač koji ima odličnu sposobnost držanja visoke linije je naprosto zakržljao u jako bitnom segmentu – vođenju igre. Protivnici to često lociraju, te Evertonu prepuštaju vođenje igre od stopera samo da bi ih vrlo brzo privukli u mrežu presinga i prisilili na pogrešku. Barry se za najdubljeg veznjaka prečesto ne nudi kao potpora, koju je primjerice United prečesto imao u Carricku, što dovodi do prejednostavnog principa brzog dolaženja do gola Toffeesa, a gdje protivnika čeka Howard: velikan koji je svoj labuđi pjev imao na SP u Brazilu. Ishitreni jedanaesterac kojeg je skrivio prošlog vikenda nakon velike pogreške Stonesa samo ide u prilog ovoj tezi.
Jako je teško govoriti o Evertonu, pošto imaju zbilja odličnih igrača i komponenata u igri, ali gdje je isto tako razvidno da u svakoj od linija nešto ne funkcionira kako treba. Ako tome pridodamo nužnu selekciju na pojedinim pozicijama nauštrb isluženih igrača – misleći pritom najviše na Jagielku, Konea, Howarda, Barryja, pa čak i Bainesa – da se zaključiti da Martineza čeka još dosta posla da momčad postavi na nivo kojim može pretendirati na top 4 pozicije. Do tad će brojka od tek 18 pobjeda unutar 61 odigranog susreta tijekom zadnje sezone i pol dobiti dodatno na težini.
Juraj Vrdoljak
Nova potvrda novog Napolija
Atipično za Calcio prilike, u Genovi se mogla pratiti utakmica koja nije robovala taktičkim nadmudrivanjima jer su neke stvari u startu bile poznate. Prilagodba Montelle na novu okolinu i obrnuto, ne ide baš glatko, pa je on prisiljen eksperimentirati raznim idejama što implicira neke kritične pogreške/gluposti o kojima ćemo u nastavku. Dok Sarri, autor novog i “pametnog” Napolija, uživa u plodovima svoga rada i kompletnog rada čitavog sastava koji maksimalno prati njegove ideje. Bio je ovo dvoboj naivnog domaćina u potrazi za novim identitetom i gosta, nepopustljivog i nemilosrdnog gosta koji sve više prikazuje nadasve bitnu kvalitetu – inteligenciju, koja posljednjih godina na terenu i nije bila sinonim za njih.
Aeroplanino se odlučio za formaciju 4231 gdje se poseban fokus trebao usmjeriti na potentnu ofenzivu – Correa – Eder – Carbonero – Cassano. Brzim polukontrama Sampdoria je nastojala iznenaditi Napoli, međutim, gost se nije pokazao naivnim. Definitivno, pohvaliti se mora Napolijeva kompaktnost gdje glavnu riječ vodi vezni trio – Allan, Jorginho i Hamšik. Sva trojica posjeduju igru u oba pravca, maksimalno su podređeni kolektivu i uz dosta koncentracije i trke pomažu obrani, naročito pri sudjelovanju bekova Ghoulama i Hysaja u napadu. Stoga, njihovi centralni braniči vrlo rijetko ostaju na širokom prostoru s protivnikom, konkretno, njihova je zadaća čistiti sve iz vlastitog šesnaesterca što im ide sasvim solidno, ali, tu postoje određene slabosti jer Koulibaly i Albiol ponekad djeluju nesigurno i nespretno u ključnim trenucima.
Napoli je Sampdoriu nasamario pravilnom kontrolom intenziteta velikom većinom utakmice – diktirali su tempo doista mudro i pokušavali ih navući u svoju polovicu, gdje bi domaći zbog tehničkih deficita (naročito zbog izostanka ključnog veznjaka u posjedu, Soriana) radili puno neprisiljenih pogrešaka iz čega bi se rađale munjevite kontre Insignea, Callejona i Higuaina. Epitet tragičara pripada Paragvajcu Edgaru Barretu koji je u startu “namjestio” oba pogotka gostu. Prvo je prodao loptu na pola igrališta iz koje je nastao gol Higuaina, da bi devet minuta kasnije glupo skrivio jedanaesterac nakon udarca iz kuta nebeskoplavih.
Izuzev njega, loše je djelovala kompletna defenziva Sampdorije – disfunkcionalan vezni red (Barretov potpis) nije pomagao tehnički užasnom stoperskom dvojcu Zukanović – Moisander, pa bi svaki konkretniji pritisak navale gostiju uplašio nesigurne braniče.
Sarrijeva momčad istovremeno prikazuje inteligenciju i cinizam kroz modernu 4-3-3 formaciju. Ovo prvo obrazloženo je u odlomku iznad, a cinizam potvrđuje hladnokrvna realizacija u mat pozicijama. Dva poklona Barreta su iskoristili bez problema, a preostala dva zgoditka zabijaju nakon solo akcija Hamšika i Mertensa – oba gola plod su tehničke kvalitete pojedinca, odnosno dokaz koliko im posljednjih mjeseci malo prostora treba da kazne oponenta. Šlag na tortu je i činjenica da je njihov najbolji pojedinac Gonzalo Higuain imao i loš dan unatoč jednom zgoditku. Čovjek je promašio još dvije fenomenalne prigode koje uglavnom zabija zatvorenih očiju.
No, više od toga, Sarrija će zabrinuti sitne slabosti u situacijama kad jedan ili dva veznjaka (Hamšik ili Allan uglavnom) ostanu duže naprijed – tada se otvaraju sitni koridori koje bi kvalitetniji protivnici od današnjeg domaćina skupo mogli kapitalizirati. U nekim je trenucima djelovalo kao da mogu primiti pogodak svake sekunde, pa će se taj segment nebeskoplavih posebno pratiti u nekim težim bitkama od ove.
Montella će pak morati znatno utjecati na psihu svojih pulena jer koncentraciju uglavnom pokazuju kad love rezultat – oprečni pristupi počecima kod oba poluvremena otkrivaju paralelno slabosti i prednosti njegova rostera. Ovaj put izdala ga je obrana, a pečat na totalnu obrambenu nesigurnost lupio je desni bek Cassani zaradivši dva žuta kartona do 60. minute čime je uvelike narušio moral svojim suigračima koji su od 46. do 59. minute djelovali puno smislenije nego u prvih 45. Zanimljivim su se pokazali strijelac Correa i desno krilo Carbonero, a svoj obol pružio je i Eder drugim pogotkom nakon ubačaja iz kornera kojeg je sam izborio.
Problem domaćeg stratega kroz vrijeme bi sve više mogao očitovati i Antonio Cassano čija igra više šteti nego koristi ekipi jer vidljiva je fizička nemoć, iako je njegov radijus djelovanja samo oko protivničkog kaznenog prostora – ostali moraju raditi za njega. Trenutnim načinom, odnosno kvalitetom igre, on predstavlja uteg suigračima, pa će Montella voditi bitke s inače nestašnim i pomalo neprofesionalnim klasnim napadačem čije vrijeme polako prolazi.
Dejan Lovrić
Remi na otvaranju proljetnog dijela Bundeslige
Kažu da nakon kiše uvijek dođe sunce, tako iza zimske pauze dođe BundesLiga, da poetično, formalno i pravno Generale uvede u proljetni dio sezone. Sugerirali su mi da gledam i pišem United, mislio sam Liverpool, ali da sam propustio početak Bundeslige ne bih si mogao oprostiti, posebno nakon sinoćnjih Bayernovih problema s vezama. Hoffenheim – Bayer sudar je fenjeraša i ekipe koja je lošija na tablici nego bi željela biti, znači oba sastava ulaze u drugi dio prvenstva van neke svoje komforne pozicije. Bayer želi hvatati Ligu prvaka, a Seljaci opstanak i ostanak.
Prvi uvodni sken obje momčadi sugerira povratnika Jedvaja na desni bek, Kramarića i Bičakčića na klupama, te zamjetnu promjenu sistema Huuba Stevensa. Za razliku od prethodnika Gisdola koji je vjerovao u 4-3-3 formaciju, kultni Nizozemac brojčano podebljava vezni red, okreće se formaciji 4-2-3-1, te u središte priče stavlja Šveđanina Jiloana Hamada. Iza njegovih leđa su terijeri Rudy i Strobl, lijevo je dinamični Schmidt, desno je Volland, koji ima punu slobodu, te naprijed Vargas. U Vollandovoj slobodi i ulascima u sredinu terena, te igri između linija krije se suština napadačkog potencijala ove ekipe.
S druge strane Roger Schmidt nastavlja po starom, što ima potpunog smisla, te možemo očekivati bolje proljeće za Apotekare – dodatni napredak u posjedu, usavršavanju Kamplove igre u sredini terena, te dodatni impuls od povratnika, kao npr. Jedvaja. Dinamičnost Tina Jedvaja na desnoj strani i suradnja sa Karimom Bellarabijem može biti jako oružje. Cijeli prvi dio Roger je kroz igru po desnoj strani i traženje da dinamični duo rješava situacije 2 na 2 pravio najviše problema domaćinu. Bayer je imao klasičnu svoju šematiku s kraja prvog dijela sezone, 4-4-2 formacija sa “Ćićaritom” i Kiesslingom u napadu. Iskreno, nisam pobornik spajanja njih dvojice, ali znajući neke Rogerove sklonosti, koje će biti više spominjane u nastavku teksta, ova kombinacija se može uzeti pod normalno.
Stevens je s druge strane stara škola i pribjegava najjednostavnijim, a u isto vrijeme možda i najboljim rješenjima. Ako igram protiv ekipe kojoj je jaka strana presing, duge lopte i tranzicija – ajmo joj to oduzeti, stati iza lopte i prepustiti posjed. Pobjedi me iz posjeda, to je bila Huubova poruka. S druge strane kako je Stevens slao Strobla da poboljša brojčani omjer na lijevoj strani svoje obrane, desnoj napada Bayera, što smo opisali u ranijem pasusu – tako je Roger spuštao Kramera u desni međuprostor nastojeći imati dodatnu opciju i logičan produžetak akcije.
Stevensova pragmatika došla je na naplatu u 40. minuti kad odbijenu loptu poslije prekida opjevani Šved majstorski sprema pored Lena. Logika starog trenera uvijek kao rezultantu ima ili neku ovakvu situaciju iz prekida ili neke objektivne slabosti gostiju – npr. ekstremno visoko postavljanje zadnje linije sa Tahom i Toprakom.
Drugi dio donosi zaokret u igri gostiju, prvenstveno zbog nesigurnosti gostujućeg trenera u vlastitu igru u posjedu. Na rezultatski minus Roger postaje manje strpljiv, te u nastavku gledamo često ono što nismo vidjeli skoro cijeli prvi dio kod Bayera – dugu loptu. Tu onda naravno rastu Kiesslingove akcije i on postaje fokalna točka predvidljivog napada. Kad na postavljenu zonu domaćih kreneš pokazivati manjak strpljenja, šanse da primiš gol iz neke kontre i da s tim definitivno izgubiš utakmicu, rastu kvadratnom progresijom.
Ipak, kad iz gužve primiš gol, red je da iz jedne gužve i izjednačiš. Igrala se 75. minuta, bilijar u kaznenom prostoru domaćih i Toprak zabija za 1-1.
Na kraju rezultatom moraju biti zadovoljni i jedni i drugi, pobjedu niko nije niti zaslužio. Domaćinu nedostaje više hrabrosti, ali i klase, a gostima strpljenja i sistematike.
Rijad Durkić, GPB
Messi vratio Barcu na vrh
Barca je uz dosta muke pobjedila na gostovanju u Malagi i tako se vratila na prvo mjesto na tablici. Messi se nakon što je preskočio utakmicu u Kupu Kralja protiv Athletic Bilbaa, vratio u momčad, ali je ovaj put iz nje izostao Neymar – što se jako odrazilo na neke Barcine mehanizme u posjedu. Ipak, ono sto Barcu trenutno najviše zanima su tri boda kojima je ekipa nastavila pohod ka obrani titule u prvenstvu.
Sa ove utakmice izdvojit ću dvije stvari koje su vjerojatno i obilježile ovaj susret:
1) Malagin defenzivni plan
Javi Gracia radi jako fin posao sa Malagom, iako se to ne vidi uvijek kroz prizmu rezultata. Danas ih nije omeo ni jako brzi gol Barcelone, te su nastavili sa planom koji su zacrtali prije početka utakmice, držeći ga se do kraja. Jako kompaktna 4-4-2 postava orijentirana na prostor, imala je za cilj neutralizirati Busquetsa i zatvoriti Barcinu igru kroz sredinu. Dva napadača su bila zadužena za Busquetsa, braneći dodavanja k njemu. Odmah iza njih nalazila su se dva vezna igrača domaćina koja bi, ukoliko bi lopta nekako stigla do Busquetsa odmah pritisnula Barceloninog pivota i vjerojatno najvažnijeg člana ekipe za igru u posjedu.
Tako se oko Busquetsa praktično stvarala situacija 4 na 1 u kvadratu i na taj način je prostor oko Busquetsa potpuno zatvoren, što je značilo da ne može dobiti pas, niti bi imao vremena na lopti ukoliko bi loptu dobio jer bi odmah bio pritisnut sa četvoricom igrača Malage. Malaga je imala odličnu lateralnu i vertikalnu kompaktnost, što je Barci davalo jako malo prostora u zoni lopte, ali obzirom da su bili orijentirani na prostor, nisu imali adekvatan pritisak na loptu, a pritom su i ostavljali prilično veliki prostor na suprotnoj strani – što na njihovu sreću, Barca nije baš najbolje koristila, najčešće zbog pozicije Messia – o čemu ćemo nešto kasnije.
Još jedna stvar koja je bila primjetna je pozicija napadača Malage – posebno sa lijeve strane. Kada bi Mascherano dobio loptu, napadač Malage bi se uvijek pozicionirao dijagonalno ispred svog lijevog krila i veznog igrača sa te strane, braneći pas u dubinu k Messijui ostvarujući overload na strani na kojoj je lopta.
Još jedna stvar koju ćemo spomenuti je build up Barce i visoki presing Malage. Kada god bi Bravo imao loptu, Malaga se odlučila izaći visoko primjenjujući klasični man-marking kojim su pokušavali Barci oduzeti loptu visoko na terenu, u pozicijama gdje su oni stajali preširoko. Upravo tako Malaga i postiže gol. Kada je Pep Guardiola pričao o potrebnom određenom broju dodavanja za ostvarivanje tranzicije, mislio je upravo na to. Stoperi široko, bekovi visoko, Barca gubi loptu poslije tri dodavanja i ostavlja veliku rupu iza svojih leđa. Malaga to pametno koristi i loptama između stopera i bekova traži svoje napadače ili krila i iz takve situacija i zabija gol. To su situacije koje su se ponavljale tokom čitave utakmice i zbog toga je Malaga nastojala osvojiti posjed što ranije – kako bi imali prostora za napasti Barcu u kontri.
2) Barcin posjed nije isti bez Neymara i Albe
Pisao sam o tome kako je Busquets bio markiran, što je u mnogome otežalo Barcin protok lopte i progresivnost. Arda se često izvlačio na bok što je Barci znalo oduzeti dubinsku opciju za pas jer se niko nije iz dubine spuštao na njegovo mjesto. Također, kada bi Arda ostao na svom mjestu, nije mogao primiti loptu jer je bio u vidnom polju protivničkog veznog, te je bilo neophodno u tim situacijama odraditi rotaciju sa Messiem kako bi se stvorio slobodan čovjek.
Obzirom na način na koji se Malaga branila, Neymar i Alba su dosta nedostajali. Messijeve dijagonale ka Neymaru danas bi bile suho zlato za Barcu, jer kao što sam napomenuo, kada god bi Malaga bila navučena na jednu stranu, ostavljala bi mnogo prostora sa suprotne , a korištenje weak side-a od strane Barcelone sa Neymarom i Albom je trenutno vjerojatno najbolje u europskom nogometu. Očekivao sam da se za to koristi Messi, da se Malaga navuče lijevo, te da se zatim okrene strana na Messija koji bi bio izoliran sa protivničkim bekom. Umjesto toga, Luis Enrique je to pokušao sa Suarezom, gdje bi Messi primao loptu desno, sa njom kretao unutar a onda pokušao tražiti Suareza na slabijoj strani koji se ubacivao između beka i stopera sa suprotne strane.
U drugom poluvremenu, Barca prelazi u posjedu na nekakvih 3-4-3, sa Busquetsom između stopera, što je značilo da Enrique vadi Busquetsa iz one zone presinga u kojoj se sve vrijeme nalazio u prvom poluvremenu. Sada je mogao primati loptu neometan, okrenut licem golu i mogao je distribuirati bez pritiska. Ovo je davalo vremena na lopti i stoperima, koji bi je često primali bez pritiska i udaljeni dobrih 15 metara od napadača Malage. To je davalo Mascheranu vremena da traži Suareza iza visoko podignute obrane Malage koja je stajala na 35 metara od gola. Očekivao sam da će to Barca početi koristiti dosta ranije, ali je i ovako dva puta iz toga mogla postići gol – pogotovo kada je Messi loše reagirao u situaciji 1 na 1 sa vratarem Kamenim, nakon što je Mascherano odigrao odličan lob pas preko obrane Malage.
Pobjeda Barce i tri nova boda su tu, ali određene stvari se moraju popraviti kao i određeni mehanizmi kada neko od M-S-N posade nedostaje. Ipak, uzmimo u obzir da je Barca i protekle sezone u ovo vrijeme igrala najslabiji nogomet, a onda je na proljeće počela mljeti sve pred sobom. Trenutno, za njih je najbitnije da pobjeđuju.
Ivan Stojkovic, GPB
