Dočekali smo i deseti broj u kojemu vam donosimo priču o deset uzastopnih pobjeda Juventusa. Saznajte i zašto volimo Eibar koji je hit španjolskog prvenstva, te pročitajte analizu utakmice sa Stamford Bridgea koju nam donosi General poslije bitke.
Eibar – Spirala sreće
Kad pomislite da je teško podržavati vašu momčad s vremena na vrijeme, sjetite se da postoji slučaj Eibar. Hit-klub, čija je priča zagrijala mnoga srca kada su prošlo ljeto izvoljevali dozvolu za debitiranje u La Ligi – iako su prethodno rezultatski to u potpunosti zaslužili – nije odustao od očite namjere da svoju rastuću bazu simpatizera drži u kontinuiranoj nevjerici. Uvjerljiva pobjeda nad neuvjerljivom Granadom u ponedjeljak navečer (5-1) njihova je četvrta uzastopna pobjeda, čime su oborili klupski rekord u najvišem rangu španjolskog nogometa . No, još važnije, tom pobjedom su se popeli na šesto mjesto, koje vodi u kvalifikacije za Europa ligu; što znači da u leđa patuljcima s Ipurue, stadiona kapacitetom tek nešto većeg od riječke Rujevice trenutno gledaju momčadi poput Seville, Valencije, Athletica i Real Sociedada. Nekako se, s mjesec dana odmaka, poklopilo da su gotovo u bod ponovili prošlogodišnji scenarij, kada su nakon demoliranja Almerije (5-2) u prosincu 2015. zasjeli na deveto mjesto, s tek tri boda manje u odnosu na ovogodišnji trenutni bodovni položaj.
Međutim, upravo je reminisciranje na uvodni dio proljetnog dijela prošle sezone ono što, poprilično paradoksalno, izaziva mučninu kod navijača Eibara. Nakon respektabilnog prvog dijela sezone, Eibar je tog siječnja 2015. remijem kod Cordobe ušao u neslavan niz od osam uzastopnih poraza, koji se naknadno pretvorio u tek šest prikupljenih bodova u devetnaest susreta do kraja sezone. Podsjećam, Eibar je tada rezultatski trebao ispasti iz lige, ali je ista ona administracija – koja im je za zelenim stolom u ljeto 2014. gotovo uništila snove tako što im je inicijalno uskratila dozvolu za igranje Primere – ovog puta odlučila da će im na isti način “pokloniti” ostanak, izbacivši pritom Elche zbog financijskih nepravilnosti.
Trenutno je ipak iluzorno očekivati kako će im se ta sudbina ponoviti; ne samo jer će im duhovi tog prošlog Božića još uvijek lebdjeti nad glavama, već jer uistinu djeluju kao kudikamo konzistentnija i direktnija ekipa nego lani, lišena grča i usmjerena na konkretna napadačka rješenja. Nošeni eksplozivnim Borjom Bastonom, koji je s dva pogotka Granadi došao do diobe šestog mjesta na listi strijelaca sa dvanaest zgoditaka, Eibar je razvio sustav koji im odgovara i koji ima jasne konture. Ponajviše se to odnosi na trokut Berjon (tri pogotka i četiri asistencije) – Keko (dva pogotka i četiri asistencije, uz napomenu da lijevu stranu često zna okupirati i japanski internacionalac Takashi Inui) – Enrich (šest pogodaka i pet asistencija), koji predstavlja ubojito rješenje u kontranapadima nakon što pređu u tranziciju iz dubokog 4-4-2 s dvostrukim blokom u široku varijantu 4-2-3-1. To im je donijelo opipljiv ne samo bodovni uspjeh, već su ukupno postigli i dva pogotka više u odnosu na vodeći Atletico (32-30). Konsolidiranjem i razvijanjem jasne igračke strategije Eibar ove sezone djeluje zrelo i suvislo, gdje svakako treba istaknuti bizarnu činjenicu kako su pritom vjerojatno jedina momčad koja se nalazi u zoni europskih kvalifikacija, a da pritom još uvijek kao primaran cilj ističe – ostanak u najelitnijem društvu.
Zbilja, tko ih ne bi volio?
Juraj Vrdoljak
10 0 0
Uvjerljivim slavljem u Udinama, Juventus je zagorčao domaćinu lijepu ceremoniju otvaranja novog stadiona upisavši svoju desetu uzastopnu pobjedu u prvenstvu.
Visokih 0-4 lijepo iscrtavaju konture novog, Allegrijevog Juventusa. Juventusa koji se čitave jeseni patio s raznim nedaćama, a nekim problemima kumovao je i sam trener, poznat po čestim taktičkim rotacijama u potrazi za što učinkovitijim djelovanjem na terenu. Krajem studenog prošle godine, Juve je pobjedama nad Cityjem i Palermom prikazao kompletno dobar nogomet u oba pravca kroz svoju sekundarnu 3-5-2 formaciju. Dogodit će se zatim i vrlo važna pobjeda nad direktnim rivalom za vodeće pozicije u Calciju, Fiorentinom, što će ujedno potvrditi novi identitet momčadi koja se ekspresno planira vratiti u svoj prirodni položaj – vrh tablice, zahvaljujući staroj dobroj, ali bitno revolucioniziranoj 3-5-2 formaciji.
Što se to kod Bianconera zakotrljalo, detaljnije je pojašnjeno u ovom tekstu koji je imao za zadaću opisati nekoliko važnih terenskih segmenata koje ih čine jakima posljednja dva mjeseca. Bio je to nagovještaj buđenja grogiranog diva u kojem se kriju vrlo interesantni potencijali, poglavito u ofenzivnom smislu koji je bio doista slaba točka gotovo čitave jeseni.
Uspio je Allegri konačno uigrati početni napadački tandem i čini se da postoji vrlo dobra kemija između našeg reprezentativca Marija Mandžukića i novog globalnog nogometnog superstara u najavi – Paula Dybale. Argentinski genijalac čarobnog dodira svojom magijom sposoban je otključati bilo koja vrata ispred sebe (što je, uostalom, potvrdio i novim pogotkom iz slobodnog udarca), a prostor za djelovanje i poštedu od pretjeranih batina od suparnika osigurava mu bivši napadač madridskog Atletica. I sam je Gaucho nakon pobjede u Rimu protiv Lazija priznao da mu godi igrati s Mandžukićem jer se puno kreće, otvara i radi za ekipu.
Napadačka simbioza
Dybala je u talijanskom nogometnom žargonu seconda punta, povučeniji napadač koji operira u prostoru između dvije linije – vezne i napadačke. Traži slobodne koridore konstantnom trkom kako bi mogao djelovati što preciznije prilikom kreacije i proigravanja, no problem nastaje kad se protivnička obrana zgusne i hladnokrvno stane na svojih dvadesetak metara od vrata, pa mu manevarski prostor postaje znatno smanjen.
Potreban mu je tu onda naš energični reprezentativac koji se ne plaši duela, čak naprotiv, uživa u njima što će potvrditi i statistički podatak iz ove utakmice koji govori da je Mandžukić dobio sve zračne okršaje. Uz to je kreirao i tri zanimljive prigode te izborio jedanaesterac i direktno isključenje braniča Udinesea, Danila.
NULL
Ono što je vrlo zanimljivo u suradnji spomenutog tandema jesu njihove sinkronizirane i inteligentne kretnje. Uvijek su blizu jedan drugom u posljednjoj trećini terena gdje Mandžo djeluje malo isturenije čime narušava gustoću postavljene protivničke obrane.
Ovdje se može uočiti uska suradnja dva različita tipa napdača gdje dolazi do pogođene simbioze, pa njih dvojica okupiraju jednake dijelove terena i otvaraju jedan drugom prostore za slobodnije kretnje.
Suradnja svih linija
NULL
Gost je domaćina totalno razmontirao igrom, naročito nakon isključenja Danila. Igrali su vrlo lepršavo i stvarali učestalo neugodnosti pred nesigurnim Karnezisom. Posebno su bili kvalitetni u fazi napada gdje se bekovi i veznjaci priključuju napadu što predstavlja idealnu suradnju svih linija.
Sami Khedira i Stephan Lichsteiner često su taborili u protivničkoj polovici i upisali konkretan učinak. Nijemac je postigao pogodak i našao se u dodatne tri obećavajuće situacije gdje je bio neprecizan, dok je Švicarac podvalio sjajnu loptu Mandžukiću koji je izborio najstrožu kaznu i isključenje domaćeg braniča.
NULL
Možemo tako konstatirati da se Juve taktički više bazirao na svoju desnu stranu što i dokazuje slika iznad jer i oba napadača više su težila kombinatorici na toj strani, čime su ujedno i oslobađali prostore na suprotnoj gdje su se nalazili Alex Sandro i Kwadwo Asamoah, pa kad se teško probijalo desno, igra bi se ekspresno prešaltavala na drugo težište (pod dirgentskom palicom Dybale) gdje se moglo isponova napadati.
Ovo je bio novitet i faktor iznenađenja od strane Allegrija jer na klupi je zdrav ostao Paul Pogba, neizostavni član prvih jedanaest. Odlučio je tako popularni Max malo i riskirati ovim potezom koji se ispostavio dobitnim jer su Brazilac i Ganac posve gospodarili prostorom kojeg su okupirali. Njihova kombinatorika izgledala je kvalitetno – ipak, Asamoah, po prirodi veznjak, i sam je dosta dugo igrao poziciju Alex Sandra što uvelike olakšava posao obojici zbog taktičke obučenosti, ali i podređenosti Asamoaha timu što implicira više pass igre i nadopunjavanja dvojca. Paul Pogba više je individualan tip pa neke akcije završava udarcima iz daljine, odnosno ne koristi poput Asamoaha konstantna otvaranja Sandra/Evre u protivničkoj polovici.
Kontinuirano su tu stvarali višak jedan za drugog, pa se tako i Brazilac po prvi puta u Juventusu upisao u listu strijelaca prekrasnim pogotkom desnom nogom s vrha šesnaesterca.
Neograničen potencijal
Juventus ima na temelju čega graditi optimizam u budućnosti. Sve njihove poznate obrambene i taktičke kvalitete od prije, nadograđene su igračima koji mogu činiti razliku kroz tehnički aspekt igre na kojem Allegri najviše inzistira oko poboljšanja jer smatra da je potencijal njegovog rostera neograničen.
Doista, Zebre mogu igrati u tri različite formacije gdje se posebno čeka oporavak Roberta Pereyre, ofenzivnog veznjaka koji bi se adekvatno trebao nadopunjavati s Pogbom, Dybalom i Sandrom u još fluidnijoj formaciji 4312 koja je klub prethodne sezone u velikoj mjeri pogurala do dva trofeja i finala Lige Prvaka u Berlinu.
Da zaključimo priču – Alex Sandro kompletan je bek izraženih tehničkih kvaliteta koji se bez ikakve sumnje posve uklopio u zahtjeve nove sredine, dok tandem Dybala-Mandžukić svojim učinkom, estetikom igre te načinom djelovanja podsjeća na, usudio bih se reći, onaj legendarni: Del Piero – Trezeguet.
Dejan Lovrić
Neki novi Chelsea, neki stari Everton
Šest golova u drugom dijelu drastično je popravilo sadržajnost ove utakmice, ali je i od početka to bio s taktičke strane zanimljiv okršaj. Everton je zaslužio tri boda, ali jedno je moj dojam, a drugo rezultat koji je stajao na semaforu.
Neki novi Chelsea, neki stari Everton, zanimljiva utakmica u najavi za jedno zimsko subotnje popodne. Hazarda nije bilo, Oscar je bio na klupi, Bešić na terenu – tako izgleda najkraći presjek krvne slike obe momčadi. Kao i njegov prethodnik, Hiddink je svoje trupe postavio u 4-2-3-1 formaciju – Pedro i Willian na krilima, Fabregas na desetki, Costa ispred, a Matić i Obi Mikel na holderima. U defanzivi je to izgledalo kao dosta visoki zonski presing 4-4-2, gdje su Costa i Fabregas istureni dvojac koji ide direktno na stopere. Defanzivna ideja je bila da se prisili gosta da mu igru vodi rezervni desni bek Oviedo (nema Colemana).
U posjedu opet Chelseau nedostaje više ideja, rekao bih da mu nedostaje igrač koji s holderske pozicije može igrati aktivniju ulogu u posjedu. Uloga koju je u utakmici imao Obi Mikel za mene je bila enigma. Primjetno je više kretanja prednjih igrača, križanja te ulazaka u sredinu.
Everton je stajao u nekoj mix varijanti 4-3-3/4-2-3-1, a pozicioniranje, odnosno zamišljeno kretanje Rossa Barkleya radilo je tu transformaciju. Na postavljenu obranu Chelsea, Everton je stalno težio da dovedu Lukakua i Barkleya u situacije dva na dva sa Chelseovim stoperima, na vrhu kaznenog prostora. Krila odu široko, nastoje odvući bekove, Bešić loptom traži Belgijanca u post pozicijama gdje na leđima nosi jednog stopera, te Ross prilazi.
Za publiku iz BiH treba napomenuti da Bešić izgleda dosta dobro, da se osjeti napredak i da djeluje kao snaga Evertona. Pametno se pozicionira, izgleda kao da je svoje igračke kvalitete dodatno stavio pod kontrolu, a to je nekako kod njega bio najveći problem.
Za domaće su se loše stvari počele događati dosta prije nego su golovi pali. Za moju nogometnu logiku neprihvatljivo je da gost kontrolira igru – a to je radio cijeli prvi dio. Kroz posjed Everton ima više ideja, generalno izgleda kao ekipa koja ima veći IQ.
Drugi dio je krenuo loše po domaće. Toliko smo pisali o zadnjoj liniji Plavaca, koja ne smije izlaziti toliko visoko koliko zahtjeva presing prednje linije. Tu se onda otvara cijeli krater između prednje i zadnje linije, koju vertikalna progresivnost Rossa Barkleya potpuno iskoristi te zadnju liniju na čelu s Terryem dovede u još veće probleme.
Martinez je nakon vodstva gostiju od 0-2 promjenio pristup, iako je i Chelsea krenuo u dodatni rizik. Matića je zamjenio Oscar, Febregas se vratio u liniju s Mikelom, a Everton je krenuo s greškama. Prvo su Jagielka i Howard zakuhali gol Coste, a u toj navali domaćih, izjednačenje Fabregasa bilo je samo pitanje minute.
U samo finišu pao je po gol sa obje strane. Prvo iz još jedna greška obrane domaćih, te potom izjednačenje Terrya iz evidentnog zaleđa.
Na kraju ostaju samo upitnici, kako da Chelsea napravi iskorak i u igri i u rezultatu, te kako da Everton počne pobjeđivati utakmice u kojima je bio bolji?
Rijad Durkić, GPB
