Mnogi nogomet smatraju lagodnim poslom. Nešto tamo igraš, radiš posao koji voliš i dobiješ ogromnu plaću. Međutim, provedena anketa FIFpro-a (svjetskisindikata profesionalnih igrača), na svjetskoj razini, govori sasvim suprotno. Čak 74% igrača prima manje od 4.000$ mjesečno, od toga 45% manje od 1.000$.I to je ako prime plaću. Na globalnoj razini 41% igrača u zadnje 2 godine imalo je kašnjenje u isplati.
Gdje je tu Hrvatska? Naravno, u vrhu najgorih. UHrvatskoj je plaća kasnila u prethodne dvije godine kod 49% igrača (u Africi 55%), 6% je primilo poziv da namjesti utakmicu, 50% je imalo manje od 10 slobodnih plaćenih dana, 44% je onemogućeno u slobodi odabira drugog kluba pod pritiskom kluba ili menadžera. Nad 14% je vršena neka vrsta nasilja od strane navijača, djelatnika kluba ili drugih igrača.
Ipak, prilično nesređeno područje u HNS-u vezano uz ugovore klubova i igrača, a opet da bi se nekome pogodovalo, u posljednje vrijeme počelo se pomalo uređivati. I to zahvaljujući upornom radu HUNS-a (nogometnog sindikata – HNS ga još ne priznaje kao ravnopravnog partnera) i pisanju neovisnih medija kao što je Nogometplus, upozoravajući na nepravilnosti i različitost propisa HNS-a i matične FIFA-e. Igrači su praktički u nekim slučajevima ucijenjeni od strane određenih klubova znali potpisivati ugovore i do 7 godina (3 godine je bio maksimalni stipendijski ugovor s maloljetnim igračem pa bi se nezakonitim klauzulama potpisivali daljnji ugovori s dodatne 4 godine). HNS bi se u tim slučajevima ponašao kao noj iako je svima bila jasna nezakonitost. Upravo zbog predočenja istih javnosti u posljednje vrijeme neki igrači ne pristaju na takvu vrstu ucjene.
Čak se i predsjednik saveza Davor Šuker na 2. Saboru hrvatskog nogometa pohvalio tim “ogromnim” uspjehom za HNS, početkom uvažavanja činjenice da igrač može tražiti i dobiti raskid ugovora iz opravdanog razloga ukoliko isti nije primio plaću 3 mjeseca. Valjda je nakon problema sa Žužulom shvatio zašto taj članak oduvijek postoji u FIFA-i, a i u HNS-u od prije nešto više od godinu dana.
U to vrijeme je izmijenjen iPravilnik o statusu igrača i registracijamakoji dopušta da profesionalan igrač može potpisati iUgovor o radus klubom. Do tada jedine opcije za domaće profesionalne igrače bile se ugovor o profesionalnom igranju i stipendijski ugovor. Stipendijski ugovor može se potpisati s igračem između njegove 12 i 26 godine, profesionalni od 16 godine s igračem koji obavlja samostalnu djelatnost, a sada i ugovor o radu s igračem koji je navršio 16 godina. Bilo koja vrsta ugovor s maloljetnim igračem i ugovor o radu ne smiju biti duži od 3 godine. Do ove izmjene ugovor o radu su mogli potpisati samo strani igrači čime se praktički kršio Ustav RH.
Kako je ovo tek nova promjena, prema istraživanju FIFpro-a, čak 94% profesionalnih ugovora u Hrvatskoj je onih s igračima koji obavljaju samostalnu djelatnost. Time su igrači sami obveznici doprinosa državi bez obzira jesu li primili plaću ili ne. Osim ovoga igrači moraju koristiti usluge knjigovođa za sve papire. I normalno, neisplatom plaće nogometaši postaju socijalni slučajevi.
Kad se počnu potpisivati ugovori o radu taj teret preuzimaju klubovi. Tada bi i formalnim priznanjem sindikata igrača oni postali i ravnopravan socijalni partner koji može pregovarati i o kolektivnom ugovoru, na način kao i svaki drugi radnik. To i je krajnji cilj sindikata igrača, da svaki igrač ima zagarantiran godišnji odmor, zdravstvenu zaštitu i sve ostale beneficije.
Nadalje, stipendijski ugovor u HNS-u je od ove promjene i definiran prema FIFA-i. On više nije izričito jedna od vrsta profesionalnih ugovora iako ga još uvijek HNS smatra profesionalnim. Po pravilniku igrač može bitiamater ili profesionalac, a profesionalac je onaj koji prima više novca za svoje igranje od njegovih stvarnih troškova za to igranje. Time stipendijski ugovor može biti profesionalni, ali i amaterski, ovisno o iznosu. Ovo je izuzetno bitno zbog toga što premaFIFA pravilniku klub može tražiti odštetu samo za igrača koji je pod profesionalnim ugovorom. Kod nas je neoporezivi športski stipendijski ugovori do mjesečnih 1600,00 kuna, i zbog toga se najčešće takvi potpisuju. Pitanje je kako bi FIFA na taj iznos gledala, i gdje bi ga svrstala, pod profesionalno ili amatersko bavljenje nogometom?
HNS je prepoznao bar načelno HUNS kao partnera pa surađuju u izradi novog Pravilnika o radu arbitražnog suda koji se mora uskladiti s onim FIFA-e, po cirkularnom pismu 1010. u kojem je jasno naznačena neutralnost suda i odabira sudaca.
HNS ima u svom Disciplinskom pravilniku široku mogućnost kažnjavanja klubova koji ne podmiruju obaveze, sve do onih da im zabrane transfere u dva prijelazna roka. HUNS je upozoravao i prilikom licenciranja, prije ove sezone, na neke klubove koji neće moći ispoštovati zbog financijske situacije svoje obaveze. U rujnu kad se to i dogodilo HNS je imao opravdanje kako su klubovi kod licenciranja imali zadovoljavajuću situaciju.
Ovih dana ponovno čitamo o arbitražama igrača RNK Splita i novim odlascima igrača na taj način. Igrači nemaju za osnovne životne potrebe, a zbog profesionalnog ugovora kojim obavljaju samostalnu djelatnost oni su dužni državi. Još kad se pročita intervju Žužula u kojem navodi da igrači nisu zaslužili tu plaću, bez obzira na ugovor, postavlja se pitanje što radi disciplinski sudac i HNS. Tako očito kršenje Kodeksa odavno nije viđeno. Apsurd je još veći da se nakon toga vode bilo kakvi postupci prema igračima i arbitraža umjesto da se provedu kazne put odgovornih.
Ovo samo govori o dugom toleriranju nereda i zloupotrebi pravilnika iz čega HNS nikako da se izvuče, samo tone dublje i dublje. S druge strane bez obzira na sredstva koja im na raspolaganje daje UEFA, ne pomaže se tim istim klubovima već se tada zaziva država i politika.
Tako se savez ne vodi.
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.
Renato Čupić
