Predizborna kampanja ostavila je po strani uređivanje stanja u hrvatskom sportu, implicitno i nogometu te potpuno zaboravila na primjenu Zakona o sportu koji je na snazi već više od godinu dana, a u veljači mjesecu istekao je rok od šest mjeseci koliko je bilo predviđeno za prilagodbu novome zakonu, o kojemu se toliko pričalo da bi se na kraju dogodilo ništa – osim “šustarovanja” kako napraviti damage control, naravno u korist HNS-a, pa čak i po cijenu blamiranja pred cijelom javnošću Vladinom uredbom, od čega se ipak odustalo pod prevelikim pritiskom.
Baš po isteku roka za prilagodbu, HNS se oglasio i oglušio, tvrdeći da se na njih zakon ne odnosi, dok istovremeno šalju Zakon o sportu na provjeru ustavnosti što je u potpunoj suprotnosti jedno s drugim! Da ne spominjemo press-konferenciju u izvedbi Damira Vrbanovića, koju je sazvao da bi i obrazložio zašto ne planiraju provoditi Zakon o sportu, iz toga se može zaključiti kako bi prvi pravnik HNS-a mogao sazivati pressice svaki tjedan kako bi obrazlagao koji se sve zakoni na njih ne odnose. Interesantno kako se i sam Zdravko Mamić apologira press konferencijama na kojima objašnjava što nije napravio, on naime nije pokušao atentat na državnog odvjetnika. Ako se na HNS zakon ne odnosi, ne postoji razlog da se provjerava njegova ustavnost jer ih se ne tiče. Ako ih se tiče, onda se zakon itekako odnosi na njih, elementarna logika. Reklo bi se da jedno misle, drugo rade, a treće govore, a u narodu se to zove licemjerstvo.
Tek na inicijativu navijača, koji su odlučili prozvati odgovorne političare za neodgovorno ponašanje prema sportu, (prioritet je naravno nogomet) i ponovno raditi posao političara, sport se ponovno vraća u politički mainstream glasom ulice, što je paradoksalno jer “ulica” obično prosvjeduje protiv provođenja određenog zakona, a ne za provođenje zakona.
>>> Odjekuje glas s ulice (FOTO)
Transparenti se svakim danom pojavljuju diljem države od Zagreba, Splita, Osijeka do inozemstva poput Švicarske, Brazila, Nizozemske i Belgije,što političari izgleda nisu propustili u vrijeme kada im građani (a navijači su solidna skupina građana) i njihovo mišljenje znači sve. Uostalom ovo nije prvi put da navijači uzimaju stvari u svoje ruke, prošli put se dogodilo na najvećoj svjetskoj (točnije europskoj) pozornici kada je njihov čin “orjunaštva” ispratio čitav svijet, a najpoznatiji svjetski mediji nisu bili zainteresirani za samu bakljadu s tribina što je prilično uobičajena stvar, pa stoga niti nema mjesta u ozbiljnim novinama, već su se zapitali što je dovelo do takve odmazde. Naravno svi su prstom uperili u nogometni savez koji se ponaša kao država u državi, čiji čelnici na sudu dokazuju jesu li imali pravo na svoje privatne račune iznijeti na stotine milijuna kuna, čiji šefovi sudačke organizacije po opskurnim mjestima primaju naknade za pošteno suđenje, te čiji prvoligaši uglavnom šute na svoj potlačeni status u zamjenu za mrvice koje “velikom gazdi” padnu sa šampionskog pijedestala.
Kada govorimo o samome Zakonu o sportu, izvršna vlast dovedena je pred svršen čin i zakon se samo treba provesti, što bi trebalo biti tek tehničko pitanje za državu koja zastupa vladavinu prava. Gotovo sav posao za njih su obavili navijači uz pojedinačnu inicijativu saborskih zastupnika (Srđan Gjurković, Marija Lugarić te Peđa Grbin). Oni su servirali tadašnjoj vladajućoj većini te ih time doveli pred zid, a stranka im se zlokobno “odužila” već na sljedećim izborima niskim mjestima na listi ili micanjem s iste radi dovođenja u neugodnu situaciju obračunavanja sa “nogometnom močvarom”, ali i obračunavanja s vlastitim predizbornim obećanjima najurenog ministra Željka Jovanovića. Oni jesu protiv Mamića, ali samo kad treba sakupljati političke poene ili ga se jednostavno boje, što očito nije potpuno jasno Arsenu Bauku koji se zaigrao nogometnom terminologijom – žutim i crvenim kartonima.
S druge strane sabornice, znamo tko se vrlo žestoko protivio promjenama, baš oni koji imaju većinu u Izvršnom odboru HNS-a sa 11 od 17 mjesta, ali i velikom željom da takvu poziciju zadrže, baš oni koje u predizborno vrijeme motivira, a u izbornoj noći tješi Zdravko Mamić. Pojedinci poput Ante Kulušića, koji je bio najglasniji s razlogom, sjede na dvije vrlo udobne stolice – onoj HDZ-a i onoj HNS-a, nauštrb sporta kojim ne bi trebala vladati stranačka mašinerija. Onaj tko ih najbolje razumije je osoba, ali i istoimena stranka koja nosi obilježja i lijevih i desnih, osoba koju su podržavali i gadili i lijevi i desni, te je bio savršen za financiranje ali i suradnju s “nogometnom močvarom” bjesomučno ulupavajući milijune kuna u Mamićev Dinamo, doprinoseći njegovom metastaziranju u niz struktura. Zato pazite kome dajete glas, recite ne bezakonju!
Provedbu Zakona o sportu isključivo su podržale manje stranke poput stranke Pametno, Živog zida te MOST-a, koji usprkos mjestima u Saboru i Vladi nije natjerao većeg partnera na provedbu zakona, tek se usprotivio njegovoj izmjeni koja bi išla na ruku HNS-u, što je u konačnici ipak razočaravajući rezultat, naročito nakon instant tretiranja navijača nakon što su podsjetili na predizborna obećanja na prosvjedima u Metkoviću. SDP i pogotovo Gjurkovićev HNS Zakon je donio, ali ne zaboravlja se opstrukcija tadašnjeg ministra Mornara, što opet navijačma ne ulijeva povjerenje da će se SDP odlučno obračunati s nogometnim savezom i sportom, ako dođu na vlast.
Navijači žele vladajuće koji će provesti zakon odmah, dosta je bilo obećanja, čekanja i iščekivanja!
Navijači Hajduka predvođeniTorcidom posljednjih dana su vrlo uspješno fokus ovih izbora prebacili upravo na Zakon o sportu. Uz proteste na skupovima HDZ-a natjerali su čak i njih na ozbiljna obećavanja da će se Zakon provoditi. Obećanjima navijači ne vjeruju, stoga provedba zakona mora biti prioritet novoj Vladi jer ništa nije bitnije od provedbe zakona vlastite zemlje i to bi trebao biti politički “zicer” kako dobiti vjerodostojnost kod svojih ali i drugih birača, iako neće riješiti probleme u hrvatskom nogometu biti će dobar temelj za daljnje čišćenje odnosa.
Igor Žuraj
]]>
